PRAVEDNOST

Ivo Anić
Autor 15.4.2016. u 19:05

Izdvajamo

  • Na vaše pitanje on bi vam samo odgovorio jedno, a to je ako Hrvatima toliko smeta Tito i socijalizam kada misle vratiti nekretnine u kojima žive? Kada Hrvati s gađenjem misle srušiti škole, igrališta i vrtiće, socijalističke nebodere i urbana naselja, kada Hrvati misle postati to čemu streme i postati istinska fašistička država kojoj osim vojne sile takve trice i kučine nikada nisu bile niti na pameti? Kada Hrvati misle raskrstiti sa svojim licemjerjem i konačno uraditi ono što misle da je ispravno, a ne iz drugog motiva?

Povezani članci

PRAVEDNOST

Gospodo altruisti, svaki bi Hrvat prodao vaše i svoje ustaštvo za jedan dobar stan od šezdesetak kvadrata i to je činjenica. Razmislite dobro o tom motivu kada pljujete Tita, pardon Aristotela.

Kada Hrvati misle vratiti nekretnine koje im je dao Tito?

Ako vas je začudilo ovo pitanje razmislite malo o svojim motivima pravednosti i na koji način percipirate svijet oko sebe uzimajući zdravo za gotovo sve što vam se servira. Ovo nije pitanje o tome kako bi pojedinac trebao postupati sa svojom okolinom već se pitanje odnosi na samo društvo koje bi trebalo biti građanski organizirano. Prema Kantu, moralna se vrijednost nekog postupka ne sastoji u posljedicama koje iz njega proističu, nego iz same intencije iz koje je čin učinjen. Bitno je, da pojasnimo, učiniti nešto ispravno zbog toga što je ispravno, a ne iz nekog drugog motiva. Kant se ne libi društvo i pojedince prozvati „moralnim mizantropima“ i Kant upire prstom na čelne ljude društva kojima je dužnost raditi za druge, za njihovu dobrobit radi kojeg su ih motiva građani na koncu i izabrali. Prema Kantu raditi za druge mora biti dužnost i dužnost kao motiv mora biti imperativ. Neki su ljudi altruisti. Suosjećaju s drugima i drago im je pomagati drugima. No za Kanta činiti dobra djela iz suosjećanja „koliko god to bilo ispravno“ nema moralne vrijednosti. Ta činjenica može djelovati kontraintuitivno. Prvo što ste pomislili je svojevrstan paradoks prethodne rečenice. No Kant pomaganje drugima koje čini zadovoljstvo razlikuje od motiva dužnosti i tu podvlači jasnu granicu.

Samo motiv dužnosti daje moralnu vrijednost nekom djelovanju. Motiv dužnosti. Suosjećanje altruista zaslužuje svakako pohvalu i poticaj, ali ne i poštovanje. Isključivo ljudi koji za dobrobit drugih, u ovom slučaju birača, rade iz motiva dužnosti zaslužuju naše poštovanje i to je činjenica.

Ako moral traži djelovanje iz dužnosti, ostaje okazati što ta dužnost traži, kakvi su joj principi i po kakvim je natruhama, odredbama i poslovnicima jasno artikulirana. Ti jasni pravilnici sežu u vrijeme kada je sama demokracija i nastala, dakle u doba Aristotela. Pravednost za Aristotela znači dati ljudima ono što zaslužuju, dati svakoj osobi ono što joj pripada po zakonu. Sada se postavlja pitanje, kada već mozgamo o pitanjima, što to u današnjoj demokraciji pripada ljudima po zakonu i što su to relevantni razlozi vrijednosti i zasluge?

To i danas, kao i u vrijeme Aristotela ovisi o tome što se raspodjeljuje. Pravednost, po Aristotelu, uključuje dva faktora: „stvari, i osobe kojima se ta stvar dodjeljuje“. Možemo stvar ako hoćete uopćiti i kazati da osobama koje su jednake treba dodijeliti i jednake stvari. Takvo poimanje demokracije zadnji put smo imali u samoupravnom socijalizmu. Da, dobro ste čuli, u Titovom samoupravnom socijalizmu u kojem su osobe (radnici) dobijali nekretnine koje su im pripadale i po zaslugama i po zakonu pravednosti koja je bila light – motiv tadašnjeg utopističkog društva.

Tko je u tadašnjem socijalističkom društvu po Aristotelu dobijao stanove? Osobe koje su jednake trebaju dobijati jednake stvari. U kojem smislu jednake? To ovisi o stanovima, o stvarima koje se raspodjeljuju, a one se raspodjeljuju po vrlinama relevantnima za te stvari. Socijalistički čovjek trebao je imati samo jednu vrlinu, pošteno i savjesno raditi za svoju i za dobrobit svoje zajednice. U slučaju poštenog rada iz motiva dužnosti relativizirale su se vrline i nije se nepravedno diskriminiralo na bilo kojoj osnovi, bila ona osobno bogatstvo, plemenito podrijetlo ili sretan slučaj. Motiv dužnosti bio je imperativ samoga društva. Aristotelovo poimanje raspodjele u demokraciji, pazite demokraciji, povijest je nazvala „Teleologijskim rezoniranjem“, Aristotel je tvrdio da, kako bismo odredili pravednu raspodjelu nekog dobra, moramo istražiti telos, ili svrhu, dobra koje se raspodjeljuje. Svrha ili telos, dobra koje se raspodijelilo, u socijalističkom slučaju nekretnine, imala je isključivo moralnu dužnost osiguravanja dobrobiti svojih građana, a omogućavali su je izabrani zastupnici koji su zastupali narodne interese. Ne ulazimo sada u raspodjelu, naravno da se davalo podobnima i da se davalo zaslužnima, ali je ideja dostojna povelje koja se gle čuda preslikala, preštampala i na modernu demokraciju u kojoj živimo, zastupnici, političari, oni koji po moralnoj dužnosti vode svoj narod potpisali su u dlaku istu prisegu, da će raditi za dobrobit svojih građana. U čemu je dakle problem?

U pravednosti.

Da je pravednosti ovo bi društvo odbacilo moralne mizantrope i raspisalo nove izbore, ovo društvo da je građansko izašlo bi na ulice pozivajući se na Kanta i njegova načela moralnog djelovanja iz dužnosti. Ovo nije pitanje o tome kako bi pojedinac trebao postupati sa svojom okolinom već se pitanje odnosi na samo društvo koje bi trebalo biti građanski organizirano. Prema Kantu, moralna se vrijednost nekog postupka ne sastoji u posljedicama koje iz njega proističu, nego iz same intencije iz koje je čin učinjen. Bitno je učiniti nešto ispravno zbog toga što je ispravno, a ne iz nekog drugog motiva. Samo motiv dužnosti daje moralnu vrijednost nekom djelovanju. Motiv dužnosti. Svakodnevno politiziranje, svakodnevne dobre nakane i obećanja, svakodnevne ispraznosti kojima nas obasipaju samo su nakane – i ništa više. Da postoji motiv dužnosti ne bi postojala blamaža kojoj smo izloženi, blamaža da nas američki dužnosnici State Departmenta uče pameti, kao ni sve ostale blamaže kojima je izložena ova vlast. Ovu vlast jednostavno treba maknuti i to je naša građanska dužnost!

Ako pitate zašto pitajte Kanta.

Na vaše pitanje on bi vam samo odgovorio jedno, a to je ako Hrvatima toliko smeta Tito i socijalizam kada misle vratiti nekretnine u kojima žive? Kada Hrvati s gađenjem misle srušiti škole, igrališta i vrtiće, socijalističke nebodere i urbana naselja, kada Hrvati misle postati to čemu streme i postati istinska fašistička država kojoj osim vojne sile takve trice i kučine nikada nisu bile niti na pameti? Kada Hrvati misle raskrstiti sa svojim licemjerjem i konačno uraditi ono što misle da je ispravno, a ne iz drugog motiva?

Samo motiv dužnosti daje moralnu vrijednost nekom djelovanju. Motiv dužnosti. Suosjećanje altruista zaslužuje svakako pohvalu i poticaj, ali ne i poštovanje. Isključivo ljudi koji za dobrobit drugih, u ovom slučaju birača, rade iz motiva dužnosti zaslužuju naše poštovanje i to je činjenica.

Gospodo altruisti, svaki bi Hrvat prodao vaše i svoje ustaštvo za jedan dobar stan od šezdesetak kvadrata i to je činjenica. Razmislite dobro o tom motivu kada pljujete Tita, pardon Aristotela.

Ivo Anić
Autor 15.4.2016. u 19:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija