Pravo na pravdu: Vrijedi li mrtva kokoš više od mrtvog djeteta?

Povezani članci

• Dežulović: Duše sveti, recite sudu gdje ste bili u noći 25. ožujka nulte godine po grgorijanskom kalendaru?
• KAKO PORTALI IZVJEŠTAVAJU O DOBROVOLJAČKOJ?
• PROŠIRENJE MEĐUNARODNOG FESTIVALA BOOKSTAN
• Mesić čestitao Trumpu na pobjedi: Vjerujem da ćete povesti SAD i svijet prema budućnosti koja će biti bolja i obećavajuća
• Klauški poručuje premijeru: Milanoviću zabrani domaće fašiste
• Opet barikade na severu Kosova

Foto: Documenta

Pretprogramom “Povijest u raspravi” i otvaranjem izložbe “Lica otpora”, Documenta Zagreb i Fond za humanitarno pravo iz Beograda organizirali su Međunarodnu konferenciju: “OTPOR NASILJU I ZAGOVARANJE PRAVDE, UTVRĐIVANJA ČINJENICA I RAZVIJANJA KULTURE PAMĆENJA” 24. i 25. ožujka 2017. u Hrvatskom novinarskom domu, povodom Međunarodnog dana prava na istinu o teškim povredama ljudskih prava i dostojanstva žrtava.

Veliku ulogu u razumijevanju zašto je potrebno otkrivati i procesuirati i sa kojim se krucijalnim problemima suočavaju u svom radu tužiteljstva iznijeli su na samom početku konferencije Jens Rommel iz Njemačke kao i Poljski tužitelj Boguslaw Czerwinski. No velikim dijelom sama konferencija je bila poziv i nastojanje da se stvore dobri uvijeti međusobne suradnje organizacija sa prostora bivše SFRJ, koje kako se pokazalo tijekom izlaganja imaju identične probleme u suočavanju sa prošlošću, priznavanjem zločina, procesuiranja istih kao i reparacije žrtvama i njihovim obiteljima. Izražava se duboka zabrinutost u blokadi procesa koji su započeti od strane donositelja političkih odluka. Podacima i brojkama se manipulira u dnevno političke svrhe što svakako ne doprinosi izgradnji mira i suživota te povjerenju i procesu pomirenja.

Projekt REKOM – Trebaju li državama činjenice? 

Podsjetivši na ideju projekta REKOM (regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugm teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriju bivše SFRJ), formiranjem komisije međudržavnih tijela bivših država koja bi imala za cilj u međusobnoj suradnji ustanoviti okolnosti, konačne brojeve poginulih, ranjenih i nestalih za vrijeme ratova u 9o- tima.  Formirali bi je parlamenti država bivše Jugoslavije. Vladajući bi trebali barem djelomično svoje vlastite riječi uzeti ozbiljno u obzir i učiniti nešto da se suočimo sa činjenicama te do njih i dođemo. Prošlost relativiziranja  krivnje se mora prekinuti, bitna je svaka žrtva, bitno je prekinuti kulturu ne sjećanja, zaborava i nekih drugih istina, istaknula je Nataša Kandić iz Fonda za humanitarno pravo.

80.000 žrtava bez identiteta i okolnosti stradavanja 

Koalicija REKOM  ima 70.000 dokumenata koje govore o okolnostima smrti ratnih žrtava iz Hrvatske, BIH i Kosova. Dosad je evidentirano 23.000 žrtava koje su izgubile život u ratu ili u vezi sa ratom, dok je Haški sud dokumentirao 12 .000 žrtava  no 80.000 žrtava postoji za koje tek treba utvrditi identitet i okolnosti stradavanja. To je taj moralni minimum u odnosu na ono što se dogodilo u prošlosti i što je obaveza prema budućim generacijama. Apeliram na države da iskoriste taj minimum i da uz našu pomoć utvrde imena i okolnosti smrti civila i vojnika. Ne tražimo jednu istinu niti službene istine, tražimo činjenice, zaključio je Kandić.

Marginaliziranje žrtve u svojstvu svjedoka 

Referirajući se na status žrtve u kaznenom procesuiranju za ratne zločine Relja Radosavljević iz Fonda za humanitarno pravo ističe kako je uvijek i bez iznimke žrtva potpuno marginalizirana i svedena na ulogu  “svjedoka”, što je na žalost uspijeh organizacija civilnog društva jer u protivnom žrtva ne bi  niti bila prisutna u postupku. Ponovno traumatiziranje žrtve dokaznim postupcima bez konačne presude, postavljanje imovinsko pravnih zahtijeva kojima se žrtvu usmjerava na privatani parnički postupak, ukidanja presuda na višim sudovima te vraćanja na niže sudove na daljnje postupanje odvraća žrtvu od dugih i mučnih sudskih procesa. Šanse za reparacijom su nikave ukoliko ne postoji osuđujuća presuda no kako sam naveo žrtva je uglavnom u ulozi tužitelja umjesto da tužilaštvo prikuplja dokaze tako da u samim postupcima često dolazi do instituta zastare pa se i tužbe odbacuju. Ukoliko se takva praksa nastavi jedino riješenje nam je obraćanje UN-ovim komitetima iako smo svjesni da se same odluke komiteta rijetko kada u praksi i izvršavaju.

Zakon o civilnim žrtvama iz 1996. zadržava okvir kojim većinu žrtava potpuno diskriminira, traži visok prag invaliditeta, osobe sa psihičkim posljedicama ne mogu ostvariti prava  po tom zakonu  kao niti žrtve seksualnog nasilja. Zakon se isto tako ne odnosi na porodice nestalih gdje dolazimo isto tako do apsurda gdje članovi porodice nestalih su isključivo roditelji i djeca dok braća i sestre iako žive u istom domaćinstvu su izuzeti.

Siromaštvo kao uvjet reparacije 

Da bi ostvarili primanja na osnovi nestalog člana porodice, obitelj mora ispunjavati rigorozne ekonomsko socijalne uvijete koje možemo svesti na razinu socijalne pomoći kao i opće nesposobnosti za rad. Zbog navedenog 2014. zagovaranjem boljih rješenja postojećeg zakona donesen je “novi, poboljšan” koji donekle popravlja položaj veterana i vojnih invalida ali što se tiče civilnih žrtava ostaje potpuno isti. Dakle, diskriminacija je još očiglednija a u nekim aspektima i dodatno pogoršana. Velike smo nade polagali u pretpristupne pregovore sa EU, po pitanju reparacije žrtvama i njihovim obiteljima. EU inzistira na kaznenom progonu ratnih zločina no pitanje reparacije je svedeno na odnos države i njenog zakonodavstva prema žrtvi, zaključio je izlaganje Radosavljević.

Da je istovjetna praksa i u Hrvatskoj pojasnila je Julijana Rosandić iz Zajednice udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata Hrvatske iz Slavonskog Broda, predstavljajući zajednicu koja okuplja 20 udruga iz 20 županija koje su bile direktno pogođene ratom. 

Osnivanje i zajedništvo je bilo nužno jer kao civilne žrtve rata na nas se primjenjuje zakon iz 1972. godine tzv. Vojnih i civilnih invalida II svjetskog rata koji ne prepoznaje ranjeno, ubijeno dijete kao niti roditelje te djece. U Hrvatskoj je 400 roditelja izgubilo djecu, u Slavonskom Brodu je ubijeno 30 djece,  tada mladi roditelji nastavili su svoje živote kako su umjeli i mogli te osigurali minimalnu egzistenciju, no zbog redovnih primanja izgubili su prava na dječji doplatak u odnosu na prava djece branitelja, govorimo o brojci od 1200 roditelja kao građanima drugoga reda.

Govorim o primjerima ekshumacije nad grobnicama iznad koje stoje dvije obitelji, obitelji vojnih i obitelji civilnih stradalnika, a zajedničko im je: isti rat, iste okolnosti, isti način. Razlikuje ih zakon koji prepoznaje obitelj vojnika sa svim pravima i obitelj civila bez ikakvih prava.

U Hrvatskoj se dva puta dogodila eutanazija peradi zbog ptičje gripe i svi vlasnici peradi su obeštećeni, pa zar kokoš vrijedi više od mojeg ranjenog djeteta ili nečijeg mrtvog!?

Ne želim da nas slušate već čujete 

Svaka dosadašnja vlast je obećavala konačno donošenje zakona o civilnim žrtvama i stradalnicima no do danas sve je ostalo mrtvo slovo na papiru. Sedam puta prebacivali su nadležnosti po raznim ministarstvima. Postoji i slučaj kada ministar nije niti znao da smo u nadležnosti njegovog ministarstva. Prijedlozi zakona su sustavno stopirani a svaka suradnja je  prekinuta unazad godinu i pol dana. No ne gubimo nadu, ne smijemo, zatvorila je izlaganje Rosandić uz teške emocije i glasan pljesak okupljenih na konferenciji.

SENSE kao otpor političkoj šutnji i marginaliziranju istine 

Eugen Jakovčić iz Documente prezentirajući narativ SENSE – Centra za tranzicijsku pravdu, istaknuo je važno prepoznavanje Documente, Fonda za humanitarno pravo i grupe novinara sa prostora bivše Jugoslavije koji su težili aktivnom radu na prikupljanju činjenica, dokaza presuda imajući pravo žrtve i obitelji na dignitet i privatnost vodeći računa o otporu medija, poglavito mainstream medija u prezentiranju. Počevši od Haškog tribunala koji je u tom pogledu zakazao ne postoji svijest o tome koliko je bitno da se činjenice prezentiraju. Praćenjem svih suđenja pa i samih istraživanja ratnih zločina SENSE je na vrlo interaktivne narative prezentiran javnosti u odnosu na izvještaje medija i  “filtriranja uredništva”, informacija pročišćenih  od nacionalističkih narativa i u tom kontekstu rijetko su stizale informacije u svoj punini od nacionalnih medija prema javnosti.  Dokazi, iskazi, video materijali, sve što se u dokaznim postupcima iznosilo pred kaznenim sudovima prikazali smo kako u virtualno tako i u Dokumentarnoj sobi u Potočarima. Veliki iskorak u daljnjem radu koji je SENSE  napravila je narativ zločina nad kulturnom i vjerskom baštinom gdje je Haški pa i svaki drugi sud u potpunosti zakazao, ako se prisjetimo da je jedino Dubrovnik kao svjetska kulturna baština procesuiran u samo jednom predmetu. Za kraj bih spomenuo, kaže Jakovčić, kako su osim Dubrovnika, Mostar i Sarajevo rijetko uključeni u raznim predmetima bez vidljive kaznene odgovornosti.

Važnost same konferencije upućena je kroz APEL ZA PRAVDU kojim se i dalje poziva na usvajanje dobrog zakonodavnog okvira, dokumentiranje sudbina ubijenih i nestalih, rasvjetljavanje sudbina SVIH  nestalih u ratu, daljnjeg procesuiranja ratnih zločina, razvoj sustava podrške žrtvama i svjedocima, odgovornost države i naknada štete, pristup dokumentaciji značajnoj za suočavanje sa prošlošću, razvijanje uključive kulture pamćenja i stvaranje preduvjeta za suočavanje s prošlošću te u konačnici podrška regionalnoj suradnji i osnivanju REKOM-a.