PRAVO NA SAMOOPREDJELJENJE DO SAMOZADOVOLJENJA

Autor 28.3.2012. u 19:41

PRAVO NA SAMOOPREDJELJENJE  DO SAMOZADOVOLJENJA

Monitor.

Tastatura.

Manjak ideje i nedostatak inspiracije.

Neispričane priče bez srži i fabule; zapleta, raspleta. Bez likova i opisa mrtve prirode. To i nije priča. Nema se šta reći.

A, onda, možda nešto već krene da se događa kroz prste i tipkovnicu.

Svakome se želi sve najbolje. Ali, neko je već pronicljivo primijetio kako je dobrim namjerama popločan put do pakla.

Sve još i može da se podnese dok se kreću i pokreću zglobovi, dok uši čuju a oči vide. Koliko se samo procesa kojih nismo svjesni odvija u tijelu kojim se krećemo, kojim sjedimo, stojimo ili se penjemo.

Očito je kako i jezičke konstrukcije mnogih jezika ukazuju na to kako je ovo naše tijelo – ali ko smo mi?

Mnogi znanstvenici i svemirske agencije danonoćno tragaju za tragovima vanzemaljske inteligencije. Tragaju za Bogom. Pitaju se šta se krije iza slučaja „Lice s Marsa“. Čak i ako se radi o fantastičnim i slučajnim prirodnim igrama sjena i svjetla na površini tog crvenog planeta, šta reći o licima koja nas svakodnevno posmatraju iz uokvirenih zrcala postavljenim na zidove kupatila ili onih ušminkanih i nasmiješenih sa TV ekrana?

Kako objasniti te nepravilne, ali neupitno smisleno postavljene simetrije naših manje ili više privlačnih lica? Tu se ne radi o slučajnim igrama sijena i svjetla na čudnim geološkim podlogama drugih planeta. Sva ta nabrekla, lijepa, ispijena, stučena, zblahnuta, zgrčena, nasmješena, skrhana, mirna lica. Stotinama hiljada godina – brojem: u milijardama – izlazimo iz pički materinih kao različito programirani elementi sa dobro uštimanih proizvodnih traka. Možda i milionima godina. Svjetska arheologija tek je na tragu pronalaska izgubljenih civilizacija. Otpori traju , ali četrnaestogodišnji boravak Neptuna u sazvježđu Riba, koji je egzaktno krenuo s početkom tekuće godine, učinit će da mnoge krinke nepovratno padnu.

Mnogo toga biti će jasnije i vidljivije. Ne sve. Nikako ne sve. Ali mnogo toga više nego što je to slučaj danas ili kako je bilo prije deset, dvadeset ili osamdeset godina. Wikileaksove objave tajnih diplomatskih depeša, skidanje oznaka „strogo povjerljivo“ sa FBI ili CIA dokumentacija, UFO misteriji, otkrivanje i zvanično registrovanje drevnih građevina i artefakata gdje će se nepobitnim datiranjem rušiti sve uvriježene predodžbe o nastancima, razvoju i padovima do sada nepoznatih ili nepriznatih civilizacija.

Ali, Muju Škembu nije brinulo sve to.

Mujo Škemba je kontrolor na mostarskoj autobusnoj stanici.

Češka se, jede, pljuje, uzdriguje, prdi i prijavljuje dolaske i odlaske putnih linija.

„Autobus Autoprevoz bus na liniji Sarajevo-Mostar dolazi na peron broj 6.“ – čuje se skoro potpuno nerazgovjetno na javni razglas, a ne čuje se rastezljivo: prrrrrrd, nad stiješnjenom stolicom crvenog, izderanog, zamašćenog platna poslovično loše kineske proizvodnje.

Glas Muje Škembe nalikovao je uzaludnom oglašavnju olinjalog štakora kojem, pred mlađim, potentnijim i jačim suparnicima, izmiču izazovne i punačke ženke pacova željne parenja.

Putnici su izlazili iz autobusa i užurbano podizali svoj prtljag.

Ona je sišla s autobusa.

Jedna od onih žena koje dižu uzbunu svojom pojavom.

Svako joj se sklanjao. Pred njom su odmicali mrzovoljni i iscrpljeni šoferi i kondukteri, umorni putnici i slučajni prolaznici.

Lijepe i visoke žene su prilično svjesne svoje prednosti nad ostalim živim bićima, posebno muškarcima. Ova je također, kao i druge iznimne žene slične njoj, zavijala bokovima, stražnjicom i glasom.

„Hvala lijepa.“ – umiljato ali samosvjesno zavijajući, odgovorila je kondukteru koji joj je ćutke i postiđeno predao prtljagu. Žurila se da napusti stanicu. Odjeci štikli koje udaraju o asfalt gubili su se u krošnjama stabala. Stabla su bila visoka i potkresana, trava niska i ugažena. Kiša odavno nije pala. Stanica je vonjala na otpad i trulež. Mujo Škemba je beznadežno gledao za nadprosječno lijepom ženom. Mujo Škemba je jeo burek i pio jogurt. Muji Škembi je kasnila plata. On nikad nije razmišljao o filozofskim zaključcima i postavkama. Sad je samo gledao za privlačnom ženom koja se gubila u masi. I prdio, i uzdrigivao – bez komentara.

Grad je smrdio i trulio. Masa među kojom se kretala zgodna dama bila je namučena i preplašena životom. Još od djetinjstva bili su prisiljeni slušati priče o prijateljima i neprijateljima, vjernicima i nevjernicima, podobnim i nepodobnim ljudima. Nisu mnogo razmišljali o serviranim idejama i stotine puta prepričanim mitovima, već su sve rečeno prihvaćali zdravo za gotovo. Nisu mnogo razmišljali, nisu se mnogo kupali i nisu mnogo zarađivali. Jutrom se jedva bude, a navečer još teže hvataju san, u međuvremenu zgrčeni i ukočeni od straha, borbe i neizvjesnosti, ali svakako pod uvjerenjem kako je svijet oko njih pun nepodobnih, neprijateljski i nevjernički nastrojenih ljudi. Tako su mase, boreći se za raj iz neprovjerenih priča i mitova, pogrešno interpretiranih svetih knjiga i posvećenih stihova, oko sebe stvarali sve širi i nepregledniji pakao.

Brato je živio na desnoj obali Neretve. Bratin stan je dijelom, u kojem su bili kuhinja i kupatilo, bio okrenut prema Carinskom mostu. Brato se mnogo prao i parfemisao. Vozio je bicikl i radio kao šaptač i tehničar u pozorištu. Pozorište je izgubilo na važnosti. Kultura je zaostajala u trci s vremenom ali i sa sobom samom. Postavši svrha samoj sebi kao i sistem kojim pojedinci kroz budžetska davanja prevarantski prisvajaju nesrazmjernu dobit, izgubila je smisao vlastitog djelovanja i postojanja. Ljudi su to znali, ljudi su to osjećali. Ako je vlast ogledalo naroda onda je kultura garderoba u kojoj se taj isti narod ogleda. Sve će manje biti onih koji će posjećivati pozorišta i glasati na izborima. Ipak, ljudi nisu shvatali suštinu prevare. Postajali su goli i ružni. Ne znaju da neko stalno igra na karte najnižih ljudskih poriva samo zato da bi se ovladalo deficitarnim prirodnim resursima. Brati je bilo mnogo lakše raditi sa strancima. Stranci znaju šta hoće i šta se sprema. Za razliku od domaćih ljudi, stranci nikad nisu naduveni ili nadobuti. Imaju stila i drže se plana. Savršeno je dobro shvatio njihovu ulogu, ali vrijeme je bespogovorno dokazalo kako domicilno stanovništvo jednostavno nije sposobno da se organizira i živi po prihvatljivim standardima. Nešto kao afrički sindrom. U stvari, prezirao je ovaj narod, ove narode. Znao je da se iza svakog pridjeva narodnog, ili demokratskog, uvijek krije neka društvena rugoba masovnog organizovanja. Nismo mnogo nadišli proste plemenske organizacije, jer krajem dvadesetog vijeka svijetu smo potpuno nepotrebno priredili scene masovnih ubijanja, paljenja kuća, sela i gradova, ubijanja žena i nejači, i još smo sve to medijski i kulturno glorificirali. Stvoreni su nacionalni junaci ogrezli u krvi nemoćnih žrtava bačenih u masovne grobnice. Stvoreni su religijski reformatori koji bi sad-pa-sad u ime boga, vjere i raja preuzeli sudbinsku ulogu u kojoj bi, po vlastitom nahođenju i gruboj i glupoj interpretaciji svetih knjiga, odlučivali o životu i smrti ljudi, ali i o ponašanju onih za koje bi procijenili da su striktno pravovjerni i dovoljno ispravni.

Bratino kupatilo gleda na desni prilaz Carinskom mostu.

Dok se polijeva vodom iz tuša, Brato voli da gleda kroz jedva odškrinuti prozor ka prolaznicima preko mosta.

Uživa da vozi Nakamura bicikl.

Doveze se autom do podnožja Fortice, a onda skine bicikl sa prtljage i forsira se strmim serpentinama četiri-pet kilometara prema vrhu brda. Imao je dobar osjećaj kontrole nad tijelom i mišićima. Jedan krug pedala, drugi, dvadeseti, sve lakše i ritmičnije. Prebacivši prednju brzinu na prvi stepen lančanog prenosa i aktivirajući najveći zadnji zupčanik, Brato se uspinjao, metar po metar, krivinu po krivinu, do posljednje serpentine i podveleškog platoa odakle je pucao pogled na razbacano kamenje, šture livade, daleke i visoke oblake ispod još daljeg, višeg i nepreglednijeg tirkiznog nebo kojim, za neko čudo, još kormilira pokoji orao u procesu jedva održavajuće prirodne obnove.

Nedostupne planine, slabo naseljene visoravni, strme stijene i vučje jazbine, činili su se kao tajni i uzvišeni portali ka Višim Svjetovima, kojih ne mogu biti svjesni primitivni vođe sekularne države sa zaostalim vjerskim službenicima koji vršljaju po njoj. Izuzetaka je možda moglo biti. Možda – ali čini se kako ih nema.

Za sve su krivi neznanje, pohlepa, nadobutost, neobjašnjiva mržnja i niski poriv sebičnog egoizma ljudskih bića.

Jednom, prije dvije godine, Brato je na podveleškom platou otkrio „Krug u Žitu“. Naravno, iznimna geometrijska formacija nije bila otisnuta na žitu, jer žita na Podveležju nema, već na sitno kamenje i suhe i rijetko iznikle stabljike niske trave. Jedan od onih Krugova u Žitu kakvi se mogu vidjeti na engleskim, holandskim, ruskim ili kineskim poljima. Ljudi ne shvataju ozbiljnost značenja poruka Krugova u Žitu. Takve je poslije viđao na podveleškom platou, bez želje da ih afirmiše, fotografira i postavi na mrežne medije u cilju vlastite promocije i uzročno-posljedičnog profita. Sjeo bi nasred centralnog kruga oko kojeg su se nizale sve fantastičnije formacije nelomljivo polegnute trave, udahnuo, pa izdahnuo, onda, blago usporavajući ritam sve smirenijeg disanja, gotovo došao do faze prestanka rada pluća, kad bi ga obgrlila fantastična i sveprožimajuća ljubičasta svjetlost kojoj ne može naći ekvilaventa u pojavnom svijetu.

Taj duhovni podiok do kojeg je u nekolika navrata uspio doći nije mogao imati nikakvih tački dodira sa vjerskim i sektaškim dušebrižnicima involviranim u kršćanske ili islamske institucije konfesionalnih vlasti. To su bila njegova lična iskustva čiji dometi i korist nemaju veze sa ovim svijetom, za koje nije imao potrebe da ih bilo komu prepričava ili objašnjava. Svako ubjeđivanje u ispravnost i svrhovitost tog konteplacijskog pravca kojim se tiho i samozatajno kretao bilo bi izlišno, nepotrebno i štetno po njega. On nije trebao sljedbenike ili istomišljenike. Njegov rijetki i povremeni kontakt s Nebom, putem Krugova u Žitu na koje bi nekad nailazio, bio je potpuno dovoljan njemu samome.

Ćutao je kako Nebo ima plan s njim, plan u kojeg nije trebalo upetljavati nikog. Kao da je slutio povratak vrlo prisne, blage, ispunjavajuće, svrsishodne i veličanstvene, odavno izgubljene veze s Bogom, koju mu, koristeći nevidljive portale iznad podveleških vrleti, nesebično nastoje pomoći povratiti bića s Viših Svjetova, vanzemaljski autori Krugova u Žitu.

Naravno kako su to bili rijetki, prožimajući trenuci i naravno kako je vrlo maleni procenat svog životnog vremena Brato provodio u tim izuzetnim i nadahnjujućim psihičko-duhovnim stanjima. I, što ga je  posebno veselilo i odobrovoljavalo, ta transcendentalna iskustva nisu tražila apstinenciju i povlačenje iz svjetovnih događaja. Tijelo je prirodno nastavljalo sa upražnjavanjem svojih aktivnosti. Družio se i kretao, sarađivao i planirao sve potrebite radnje kojima je nastojao poboljšati svoj materijalni položaj.

Tijelo traži svoje i to mu je trebalo dati.

Već dugo nije spavao sa ženom i nije žalio zbog toga.

U stvari, sad kad razmišlja o svome odnosu sa ženama, koji nikad nisu bili naročito zadovoljavajući, Brato postaje svjestan činjenice po kojoj je jasno kako je uzrok njegovog nezavidnog odnosa s njima vlastito nesuglasje sa samim sobom. Tako je bilo do prije otprilike dvije godine kada je završio sa svojom posljednjom ljubavnom vezom, a istovremeno otpočeo sa prvim duhovnim iskustvima unutar podveleških Krugova u Žitu. Svjestan vlastitih nedostataka i psiholoških nedorečenosti, a koje su putem meditacija konstantno izlazile na umnu površinu, uskoro je shvatio kako nema smisla siliti odnose sa ženama. Bilo mu je sve jasnije kako korijen nesporazuma sa različitim ženama s kojima je provodio manje ili više vremena leži u njemu samom, odnosno njegovoj nespremnosti da se suoči sa raznoraznim strahovima i sumnjama koji ga opterećuju. Meditacije na kamenoj visoravni su ga privolile na odluku da ne otpočne s novim ljubavnim odnosom dok ne uspije razotkriti a onda razobličiti ili transformisati na bolje emocije straha, zavisti, ljubomore, osjećaja niže vrijednosti i slično. Istovremeno, odlučio je kako ne smije zanemarivati tjelesne potrebe, pa se dva-tri puta sedmično, u kupatilu, pri tuširanju, odavao masturbiranju.

Blago je odškrinuo prozor kupatila i, mazeći međunožni spužvasto-pihtijasti mišić prošaran žilnim krvovodima, ciljano posmatrao zrele žene koje su odlazile ili dolazile sa Carinskog mosta. Visina i daljina s koje je posmatrao dešavanja na ulici bili su sasvim dovoljni da ne bude primjećen. Nedostupni voajer pod toplim tušem.

Ciljao je na žene starije od trideset godina. A sve takve žene koje su prolazile bile su sve osim privlačne. Nakaradno društvo, loši ciljevi, promašeni životi, razočarenja, gomila pogrešnih misli, lagarije, zavaravanje, vlastita nemoć i kukavičluk, kao i grubost, glupost i nezainteresovanost njihovih politički oprjedeljenih muškaraca, učinili su svoje. Bile su to žene zombiji, naivni zajmoprimci života sa neiskvarenom srećom pod hipotekom. Demokratske stranke, nacionalno poistovjećenje i odanost religiji nisu učinili ništa da bi se sve te izgubljene žene osjećale bolje. Nesiguran i u vlastiti položaj, znao je da ne može pomoći tim jadnim bićima.

Usljed jalovih uličnih prizora, Bratino međunožno pumpalo sjemovodne funkcije već je znatnije počelo da gubi na pritisku, kad se preko Carinskog mosta ukaza stasita i ponosita prilika žene kakvu odavno nije vidio. Ista ona putnica za kojom je maloprije plazio ukočeni staničnjak Mujo Škemba.

E nju nisu slomili pohotni muškarci i ljubomorne žene. Bilo je očito kako priličita dama ničim nije ponižena, podvrgnuta, podređena ili obmanuta. Kao Kip Slobode u pokretu, sa bakljom u grudima, ljepotica je neustrašivo hodila ulicom s jasnim ciljem i nesalomivom namjerom koju je, sigurna u sebe a nesigurna u druge, svjesno skrivala od nestalnog i pokvarenog svijeta.

Takvu je želio. Ali da bi takvu dobio, Brato je znao da mora biti još postojaniji, mirniji i odlučniji. Morao je završiti sa transformacijom iskonskog bića s kojom je počeo prije dvije godine, od svog prvog susreta sa misterioznim Krugovima u Žitu.

Dok je gledao za fatalnom ženom, ispodstomačno naponsko pomagalo ponovo je počelon da se pridiže, spremno da, prokrvljeno i nabreklo, u strasnom grču cijelog tijela, po izdrndanoj zidnoj keramici istisne bijele mlaznice plodne sline.

 

 

Tagovi:
Autor 28.3.2012. u 19:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija