Pravo na virus: moralno ili banalno?

Boris Dežulović
Autor 14.11.2021. u 10:31

Izdvajamo

  • Ne kažem, ovako odoka to zaista može izgledati kao da je Hasanbegović, hm, zaostao u razvoju ideje ljudskih prava, pa zapeo u doba kuge, kolere i neslućenih uspjeha srednjovjekovne medicine. Baš kao da se, štajaznam, tako slabo razvijen pobunio protiv Zakona o sigurnosti prometa na cestama i obaveznog vezivanja sigurnosnim pojasom, javno se zaklinjući kako se neće vezivati pojasom niti uopće sjesti u automobil sve dok je taj zakon na snazi. Pa tako nevezan i nemotoriziran volovskom zapregom ili pješice, pomalo, s noge na nogu, otišao ravno na Duvanjsko polje, na svečanu sjednicu sabora i krunjenje kralja Tomislava.

Povezani članci

Pravo na virus: moralno ili banalno?

Nakon što su u javnu raspravu o pandemiji uvedena ljudska prava, odnosno pravo na izbor i odbijanje epidemioloških mjera, od zaštitnih maski do cijepljenja i testiranja, Zlatko Hasanbegović raspravu je podigao na posve novu i dosad slabo istraženu razinu, promovirajući svoje neotuđivo ljudsko i građansko pravo na virus.

Piše: Boris Dežulović

Prije tri-četiri godine, sjetit ćete se možda te vesele zgode iz našeg javnog života, gospodin Zlatko Hasanbegović – nekadašnji povjesničar i ministar kulture, u to vrijeme zagrebački vijećnik nečega što se zvalo Neovisni za Hrvatsku – našao se smrtno uvrijeđen tekstom koji je o njemu u beogradskom NIN-u napisao Ante Tomić. U kolumni pod naslovom “Jadi političkog minotaura” splitski je pisac, naime, Hasanbegovića između ostalog nazvao i terminom kojim je nekoć, prije nego što je to postalo politički nekorektno, službena medicina klasificirala osobe zaostale u razvoju, a koji danas – kako je nesretni Ante saznao na teži način – neoprezne dijagnostičare amatere može koštati i do petnaest hiljada kuna.

Ja, nažalost, nemam kod sebe petnaest hiljada kuna – za razliku od Antinih, moje se knjige slabo prodaju, a plaća od Srpskog narodnog vijeća jedva mi je dostatna za sudsku alimentaciju Željki Markić – pa ćete razumjeti zašto ne smijem točno citirati Tomićev tekst i inkriminirani medicinski termin. Uglavnom, da skratim, gospodin Hasanbegović na koncu je potražio odštetu na sudu, našavši se “povrijeđenog ljudskog i intelektualnog integriteta” jer je “kvalificiran kao slaboumni retard”.

“Osjećaj uznemirenosti proširio se na suprugu i djecu, kojima su ljudi dobacivali poštapalice iz teksta. Suočavali su se s neugodnostima na ulici, u školi, izloženi propitkivanjima druge djece koju su roditelji informirali o članku, a zbog čega su ih potom pitali jesu li Hasanbegovići retardi”, vidno potresen ispričao je Zlatko Hasanbegović na procesu koji je bez daha pratila cjelokupna hrvatska javnost. “Zbog zdravstvenih tegoba, od nesanice do uznemirenosti i anksioznosti, potražio sam pomoć liječnika, koji mi je prepisao terapiju lijekovima”, svjedočio je on dalje, a u požutjelim sudskim ljetopisima čitamo kako je, “odgovarajući na pitanje koliko dugo je trajalo to stanje, gospodin Hasanbegović odgovorio kako to ‘na neki način traje do dan danas'”.

Sve je na kraju ipak sretno završilo, nakon gotovo dvije godine suđenja Ante Tomić pravomoćno je proglašen krivim za katastrofalnu štetu počinjenu na privatnom ljudskom i intelektualnom integritetu bivšeg ministra kulture, i vlasniku je isplatio odštetu od petnaest hiljada kuna s kamatama. Od tih para Hasanbegović je svoj potpuno uništeni ljudski i intelektualni integritet lijepo obnovio i uredio, još veći, bolji i ljepši nego što je bio – nema takvog integriteta u cijelom Zagrebu, stani pa gledaj – pa ostatak novca uložio u dobrotvorne svrhe i osnovao azil za političke beskućnike, Blok za Hrvatsku se zvao, ili tako nekako. A i djeca su, hvala bogu, dobro.

Sad će, evo, točno dvije godine od tog nemilog incidenta, i jedva ga tko više pamti: jedva mjesec-dva nakon završetka spektakularnog suđenja Hrvatsku i ostatak planeta poharala je pandemija koronavirusa, i svijet je u te dvije godine posve zaboravio na Zlatka Hasanbegovića i njegove “zdravstvene tegobe, nesanicu, uznemirenost, anksioznost i terapiju lijekovima”. Što je, naravno, manji problem. Veći je problem ispao što je na svoje zdravstvene tegobe, nesanicu, uznemirenost, anksioznost i terapiju lijekovima posve zaboravio i sam Zlatko Hasanbegović.

Tko zna bismo li se tako i mi ikad više sjetili Hasanbegovićevih tegoba i terapije da nacionalni stožer za borbu protiv pandemije nekidan nije donio novi set epidemioloških mjera, među kojima i obaveznu Covid-potvrdu ili negativni test na koronavirus za sve zaposlenike državnih i javnih službi, uključujući i zastupnike hrvatskog Sabora, i da takva odluka nije onda teško pogodila netom restaurirani ljudski i intelektualni integritet već zaboravljenog Zlatka Hasanbegovića, trenutačno zastupnika Domovinskog pokreta.

“To je potpuno neprihvatljivo! Nisam i neću se cijepiti, a ne želim se ni testirati. Moje je pravo imati virus. Dok će te mjere biti na snazi, moja noga neće kročiti u Sabor. Možda ćemo organizirati alternativni sabor na Duvanjskom polju”, pravednim je gnjevom u Novom listu kriknuo Hasanbegović, pojasnivši kasnije kako “nije u pitanju osjetljiv nos, hoće li test biti oralno ili analno, već je stvar u načelu”. “Pristao bih, kao i na sve mjere”, rekao je on, “da se pojavi kuga ili neka druga bolest od koje bi ljudi masovno umirali.”

Nakon što su u javnu raspravu o pandemiji uvedena ljudska prava, odnosno pravo na izbor i odbijanje epidemioloških mjera, od zaštitnih maski do cijepljenja i testiranja – i u kojoj smo najprije svjedočili najozbiljnijem protestu zdravstvenih radnika zbog obaveze testiranja na radnom mjestu, potom i protestu četvero otpuštenih radnika centra za rehabilitaciju u Dugom Selu, koji su testiranje odbili još najozbiljnije tvrdeći kako je “riječ o izrazito neugodnom medicinskom postupku”, pa na kraju i najnajozbiljnijem zahtjevu prosvjednika u Splitu da im se dokaže kako koronavirus postoji – Zlatko Hasanbegović raspravu je podigao na posve novu i dosad slabo istraženu razinu, promovirajući svoje neotuđivo ljudsko i građansko pravo na virus.

Jasno mi je da će se i sad naći dijagnostičara amatera što će Hasanbegovića označiti terminom kojim su se pionirima prosvjetiteljstva i ljudskih prava ignoranti rugali davno prije njega, u vrijeme kad je jednako smiješno zvučalo i ljudsko pravo na slobodu. “Supruzi i djeci ljudi dobacuju poštapalice iz odluke Stožera”, rugat će se Hasanbegoviću. “Na ulici, u školi, izložena su propitkivanjima druge djece koju su roditelji informirali o odluci Stožera, a zbog čega su ih potom pitali jesu li Hasanbegovići cijepljeni.”

“I hoće li Tomiću vratiti pare”, dobacit će jedan visoki sa šeširom, nećete ga vi znati.

“Nisam i neću se cijepiti, a ne želim se ni testirati. Dok će te mjere biti na snazi, moja noga neće kročiti u Sabor!” ponosno i prkosno odgovara im narodni zastupnik Hasanbegović, koji se na taj način – barem kako sam ja to shvatio, ispravit će me ako griješim – svečano zaklinje kako se neće ni cijepiti ni testirati niti nogom kročiti u Sabor, sve dok su na snazi mjere po kojima zastupnici što se neće cijepiti ili testirati ne smiju nogom kročiti u Sabor.

Ne kažem, ovako odoka to zaista može izgledati kao da je Hasanbegović, hm, zaostao u razvoju ideje ljudskih prava, pa zapeo u doba kuge, kolere i neslućenih uspjeha srednjovjekovne medicine. Baš kao da se, štajaznam, tako slabo razvijen pobunio protiv Zakona o sigurnosti prometa na cestama i obaveznog vezivanja sigurnosnim pojasom, javno se zaklinjući kako se neće vezivati pojasom niti uopće sjesti u automobil sve dok je taj zakon na snazi. Pa tako nevezan i nemotoriziran volovskom zapregom ili pješice, pomalo, s noge na nogu, otišao ravno na Duvanjsko polje, na svečanu sjednicu sabora i krunjenje kralja Tomislava.

– Zlatko Hasanbegović? – zaskočila ga je, kažu, saborska straža negdje iza Šuice. – Kakvo je to prezime, jel’ ugarsko?

– Ah, to? Ma ne, bezveze – nehajno je odgovorio ovaj. – To će biti tek kasnije, za tristo-četiristo godina, zanemarite.

– Jeste cijepljeni, Hasanbegoviću? Imate kuga-potvrdu?

– Kuga-potvrdu? Nemam nikakvu potvrdu, kuga je bila 901., prije više od dvadeset godina, zaboga! Nećete mi valjda sad i vi o drugom, trećem ili četvrtom valu?

– Vrlo dobro. Svjatopluče, imamo jednoga za testiranje! – doviknuo je saborski stražar vraču s isukanim grabovim granama, pa se okrenuo Hasanbegoviću. – Moralno ili banalno?

– Oralno ili analno – strogo ga je ispravio dr. Svjatopluk.

– Nisam i neću se cijepiti, a ne želim se ni testirati! Moje je pravo imati kugu! Dok će te mjere biti na snazi, moja noga neće kročiti na Duvanjsko polje! – prkosno je dobacio Zlatko Hasanbegović i napustio sabor, psujući i kneza Tomislava Trpimirovića i njegov stožer i mjere protiv kuge, nakon čega je, kako znamo, sabor bez Hasanbegovića i zastupnika iz kluba Domovinskog pokreta lako i uvjerljivom većinom glasova okrunio kralja Tomislava, a korumpirani Trpimirovići onda upropastili Hrvatsku i predali je u ruke nenarodnim režimima Arpadovića i Anžuvinaca.

– Zanimljivo – rekla je na kraju ovlaštena sudska vještakinja. – Koliko dugo je trajalo to stanje?

– Pa – odgovorio je Hasanbegović – na neki način traje do danas.

– Ne, ne – nasmijala se doktorica. – Pitam za vaše zdravstvene tegobe, nesanicu, uznemirenost i anksioznost.

– Ah, to? Prošlo! – veselo je narodni zastupnik kucnuo o drveni stol. – Ne uzimam lijekove već dvije godine.

Novosti

Boris Dežulović
Autor 14.11.2021. u 10:31