Predrag Lucić: Čudnovate zgode ustaše Hlapića

Predrag Lucić
Autor 25.8.2013. u 08:49

Predrag Lucić: Čudnovate zgode ustaše Hlapića

Pogodite tko čitateljima dječjeg uzrasta uvaljuje »pustolovno-patriotski roman« Nikole Štedula i supruge mu Shirley Helen, u kojemu se »naši dečki« – ustaše i domobrani – hrabro bore »za domovinu i slobodu« protiv Titovih vojnika, milicajaca i ostalih »pripadni-ka okupatorskog režima«…

– Šta se to, trafikant, epohalno otkrilo ili dogodilo, pa da mora doći do revizije povijesti?

– A zašto pitaš?

– Zato što vidim udarni naslov u Hrvatskom tjedniku: »Mora doći do revizije povijesti«.

– Pročitaj i udarni podnaslov, pa će ti sve bit jasno!

– »Ustaše su bili borci za pravdu, slobodu i opstanak naroda, neustrašivi poput američkih filmskih junaka…« Pa kakva to revizija povijesti treba bit?

– Valjda takva u kojoj će pisat da su ustaše ustvari bili holivudski kaskaderi.

– Daj, ne zajebavaj se! Ozbiljno te pitam.

– Pitaj Nikolu Štedula koji propovijeda baš takvu reviziju!

– Nikolu Štedula? Sto godina nisam čuo za njega. Šta su u Hrvatskom tjedniku uveli rubriku »Kucamo na vrata zaboravljenih asova«?

– Koliko znam, nisu.

– Pa kako su se onda sjetili Štedula? I šta on uopće radi? Nije vrag da će opet na izbore?

– Mislim da neće, jer je duboko razočaran u hrvatski narod koji 3. siječnja 2000. nije glasao za njega i njegovog pulena Igora Štimca, već za Stipu Mesića i »bivše Jugoslavene i komuniste«. Tad je skužio da s narodom nešto nije u redu, ali je unatoč tome časno podnio ostavku na mjesto predsjednika Nacionalne demokratske stranke. Na njegovu žalost, ostavka nije prihvaćena.

– Postoji li uopće ta stranka?

– Ne postoji.

– Onda su Štedula garant trznuli zbog tužbe koju je još 1999. podnio protiv Josipa Perkovića kao nalogodavca atentata što ga je na njega izvršio Sindičić?

– E vidiš, nisu. Nećeš vjerovat, ali predstavili su nam ga kao književnika.

– A šta je napisao?

– Kažu da je skupa sa suprugom Shirley Helen stvorio »senzacionalno književno djelo koje je izvorno objavljeno 1978. u SAD-u na engleskom jeziku«, a sada ga imamo čast i zadovoljstvo čitat i u hrvatskom izdanju, na hrvatskom jeziku.

– Koje senzacionalno književno djelo? Šta mu je izašla recenzija u New Yorkeru, pa u njoj piše da je to senzacionalno?

– Nije on to, tudume, pisao za New Yorker, već za djecu naših iseljenika u Americi i Australiji.

– Šta je napisao? »Čudnovate zgode ustaše Hlapića«?

– »Pustolovno-patriotski roman o borbi ustaške gerile protiv Titove Jugoslavije neposredno nakon II. svjetskog rata« pod naslovom »Križar ili Duh slobode« u kojemu su – kako veli njegov hrvatski nakladnik – »s jedne strane naši dečki, a to su borci s križićem na bluzi, bivši ustaše i domobrani, koji se bore za domovinu i slobodu, a s druge pripadnici okupatorskog režima«.

– A koji mu je »naš dečko« nakladnik? Onaj veteran što je neki dan završio u novinama zato što je preko student-servisa zaposlio djevojku od 18 godina da pretipkava rukopise o Domovinskom ratu, pa joj uvalio svoj erotski roman, a onda na silu i svoju slinavu jezičinu?

– Ma ne taj. »Naš dečko« je negdašnji nadaleko poznati partijski sekretar.

– Znači: »pripadnik okupatorskog režima«? A šta je njega privuklo takvoj dječjoj literaturi?

– To što su, kako kaže, »uloge zamijenjene«, pa mu je to »literarno svježe, a politički provokativno«.

– Šta mu je literarno svježe? To što sad i djeca mogu čitat da je bio »pripadnik okupatorskog režima«?

– To što su »dobri momci križari, a loši Titovi vojnici i milicajci«. Veli: »Da u romanu nema ničeg drugog, bilo bi dovoljno da se ‘Križara’ nazove inovativnim i privlačnim.«

– A zamisli koliko bi mu tek inovativno i privlačno bilo da je netko senzacionalan napisao pustolovno-patriotski roman u kojem su ustaše u Jasenovcu »dobri momci«, a zatočenici obični nitkovi koji ni »Malu Floramye« ne znaju otpjevat kako dragi Bog, uprava logora i tisućljetna hrvatska kultura zapovijedaju!

– Zašto sad izmišljaš nešto što beletrist Štedul nikada ne bi napisao?!

– Kako ti znaš da on i u Jasenovcu ne bi prepoznao hrabrost ustaša nalik onoj kakvu su pokazivali američki vojnici u holivudskim filmovima?

– Tako što sam pročitao intervju u kojemu hrvatski pustolovni pisac Nikola Štedul kaže da mu je »potpuno neshvatljivo Pavelićevo prihvaćanje najnehumanijih i zločinačkih nacističkih ratnih zakona, čime je i samoga sebe i dio svojih sljedbenika svrstao u ratne zločince, a našu narodnu sudbinu zapečatio za narednih pedeset godina«, ali da se zbog »njegovih katastrofalnih pogrješaka ne smije zanijekati pozitivna uloga ustaškog pokreta«.

– A zašto onda nije napisao pustolovni roman o ustašama koji su bili »borci za pravdu, slobodu i opstanak naroda« protiv zločinačkog ustaškog režima na čelu s ratnim zločincem Antom Pavelićem?

– Zato što to ne bi bio pustolovni nego pustosnovni roman.

– To ti nije nikakav argument. Romanopisac ima pravo napisat sve što mu mašta dopušta.

– Ne kažem ja da nema, ali jebeš sad roman…

– Zašto psuješ i zašto roman spolno općiš?

– Zato što mi nešto govori da bi literat Štedul to svoje stvaralačko pravo na nesputanost mašte radije iskoristio pišući reviziju hrvatske povijesti!

Novi list

Predrag Lucić
Autor 25.8.2013. u 08:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija