Predrag Lucić: Priča o Đuri Glogoškom

Povezani članci

• Antifašisti poručuju: Mostarci i Mostarke su ponosni na svoju antifašističku tradiciju
• SNV: Alarmantno širenje revizionizma u Hrvatskoj
• Korupcija u BiH je u svakoj mogućoj pori našeg društva
• Ko o čemu, mi o parama i poštenju
• Samo karneval ili pak nešto više?
• Slavo Kukić: Na Izetbegoviću je izbor između postupanja kratkovidnog političara i poteza državnika

Znate li priču o Đuri Glogoškom? Onu potresnu priču o hrvatskom vojniku kojega je geler granate VBR-a pogodio u vratnu kralježnicu 3. siječnja 1992. u 11 sati, samo sedam sati prije nego što je nastupilo primirje zaključeno Sarajevskim sporazumom. Priču koja je u sebi nosila tragični naboj one pjesme Grigora Viteza o vojniku koji je pao u času potpisivanja primirja, s tom razlikom što je vojnik Đuro Glogoški na svu sreću preživio i teško ranjavanje i varljivo primirje i nastavak rata, ali je na nesreću ostao nepokretan.

  Priču o teškom, stopostotnom ratnom invalidu koji je svakoga mjeseca sam plaćao 300 njemačkih maraka za lijekove koji su mu bili neophodni, a primao invalidninu koja je s tzv. posebnim dodatkom bila upola manja od tog iznosa. Priču o stradalniku kojemu invalidska komisija nije odobrila ni pravo na kućnu njegu ni ortopedski dodatak, pa su mu invalidska kolica nabavili zemljaci na radu u Austriji. Priču o bešćutnom odnosu ratne birokracije i državne vlasti prema ratnom invalidu Đuri Glogoškom koju je Drago Hedl objavio u Feral Tribuneu 13. veljače 1995. godine.

  Na tu vas je staru novinsku priču prije tri mjeseca podsjetio sam Hedl u Jutarnjem listu, pišući o Đuri Glogoškom s jednakom empatijom kao i prije 20 godina, i s jednim jedinim razlogom: da bi demantirao sve one koji su vođi braniteljskog prosvjeda pod šatorom u Savskoj javno pripisivali nedosljednost i spočitavali mu da na težak položaj branitelja i ratnih invalida ukazuje tek sada, kada je na vlasti koalicija predvođena SDP-om.

  Ponovio je Hedl ono što mu je Glogoški govorio u vrijeme kada sluha za njegove probleme nije imao nijedan drugi novinar i nijedan medij osim proskribiranoga Ferala. Tako je hrvatska javnost, kao dokaz dosljednosti Đure Glogoškog, mogla ponovo pročitati davno objavljene riječi čovjeka ogorčenog odnosom tadašnjih struktura moći prema stradalim braniteljima: i one da se »za ovu se državu ne vrijedi boriti«, i one da su »partizani prema ovom danas bili pravi amateri, jednako kao što su i komunisti prave naivčine u odnosu na HDZ«, i one o Franji Tuđmanu kao o »bivšem komunističkom generalu«, uz opasku da »vuk dlaku mijenja« i uz one tri točke s kojima se čitateljima prepušta da sami dovrše napola izgovorenu poslovicu.

 Napisao je Hedl prije tri mjeseca kako je »šteta što na riječi izgovorene prije 20 godina, odlučivši se na prosvjed u Savskoj, nije podsjetio sam Glogoški«. No, predsjedniku Udruge stopostotnih invalida Domovinskog rata, sada kada se njegove poruke javnosti emitiraju dočim se nakašlje pred onim buketom raznobojnih mikrofona, očito nije do sjećanja na dane kada su svi novinari osim Drage Hedla zatajivali ono što su čuli od Đure Glogoškog, ako bi ga uopće i htjeli saslušati.

Nije mu do sjećanja na taj tekst iz Ferala, iako je baš njime mogao začepiti usta svim ignorantima koji danas dovode u pitanje i njegov ratni put i njegovo ranjavanje i njegovu kalvariju medicinski i socijalno nezbrinutog invalida, i koji ga – ne znajući ili praveći se da ne znaju što je Glogoški govorio 1995. – prozivaju da se protiv državne nebrige prema braniteljima sjetio pobuniti tek ujesen 2014.

  Ali nakon što je ta Hedlova priča o ondašnjem Đuri Glogoškom ovih dana, faksimilno i citatno, osvanula na raznim portalima, njezin se protagonist naprasno sjetio da je tekst u Feralu bio – »zlonamjerno konstruiran«. Pa je, kao primjer te »zlonamjerne konstrukcije«, današnji Đuro Glogoški naveo kako on »nikada ne bi rekao da se ne vrijedi boriti za ‘ovu’ državu nego za ‘ovakvu’«.

  Evo stoga doslovnog citata onoga što Glogoški »ne bi rekao nikada«, ali je rekao nekada, u veljači 1995., i na osnovu čega je tekst u Feralu objavljen pod naslovom »Za ovu se državu ne vrijedi boriti!«: »Ne, ne, ovo nije država koju sam priželjkivao. Kažu neki moji poznanici, trebalo bi ovo stanje riješiti ratnom opcijom. Ja jesam za to, ali to ne vrijedi za državu kakva je ova sad. Nego za onu državu za kakvu smo mi krenuli ’91. Tako misli i većina mojih suboraca i oni koji su još uvijek u Hrvatskoj vojsci. Međutim, sve je više i više onih koji ne žele ići u borbu, a mislim da se zna razlog zašto je tako. Ova im se država ni malo ne sviđa.«

  Dvadeset godina je trebalo proteći da bi Glogoški sve to nazvao greškom i da bi se sjetio kako »takvih grešaka ima u cijelom tekstu novinara Drage Hedla«. I baš je, eto, zanimljivo kako mu niti jedna mu od tih silnih »grešaka« nije pala na um u vrijeme dok mu je pamćenje onoga što je izjavio bilo još sasvim svježe, kada je – dva dana nakon objavljivanja teksta u Feralu – Dragi Hedlu u lice kazao da je »zadovoljan što se njegova istina probila u javnost, jer su mu vrata režimskih medija bila zatvorena«.

 Danas pak Đuro Glogoški, kroz sva medijska vrata koja su mu širom otvorena, u javnost gura sasvim drugačiju priču, tvrdeći kako je objavljivanje onoga što je prije 20 godina nazivao svojom istinom – »nastavak specijalnog rata protiv branitelja i pokušaj da ga se osobno diskreditira«.

  Pa ako me pitate – a možete pitati i Dragu Hedla – je li mi nakon svega žao što smo onu priču o Đuri Glogoškom objavili u Feralu, reći ću vam da nije. Kao što mi nije bilo žao ni prije 20 godina. A žao mi je i danas, kao što mi je bilo i onda, samo to što je ta priča o stradanju i ponižavanju vojnika Đure Glogoškog istinita.