Predrag Lucić: Saldo »nikakvih gubitaka«

Povezani članci

• Intervju – Tomislav Jakić: U današnjoj Evropi više nema niti jednog državnika od formata
• Kemal Kurspahić: Trijumf ili krah
• Bilježnica Robija K.: Delirij uskrsa
• Bušotine i zabušotine
• PROTIV KULTA BOŠNJAČKIH NACIONALISTA: Nedužne žrtve u Kazanima jednake su žrtvama u Prijedoru!
• Bilježnica Robija K.: Postbožićna priča

Priznajem da se u domoljublje gospođe Martine Dalić ne razumijem toliko da bih njezino istupanje iz HDZ-a mogao nazvati »pravim domoljubnim činom vrijednim svakog poštovanja«, kao što je to učinila njezina nekadašnja šefica u Vladi i stranci, odavno već bivša HDZ-ovka Jadranka Kosor. Ne bih stoga, poput jedine dosadašnje hrvatske premijerke, mogao staviti ruku u vatru da je ministrica financija u njezinu kabinetu odlučila napustiti HDZ zato što »nije osoba koja može gledati farbanje i muljanje i stajati iza nečijih Potemkinovih sela«. Ako mene pitate, ne bih se usudio zakleti ni da je itko u HDZ-u sposoban podignuti Potemkinovo selo, a da i ne govorimo o nekakvom ozbiljnijem, Dugom, Rovinjskom ili Ličkom Petrovom Selu, ali to slobodno pripišite mojoj neupućenosti u stvarne dosege Karamarkovih seoskih arhitekata, da ne kažem urbanista.

Nisam, priznajem, ni ekonomski stručnjak kalibra endokrinologa Željka Reinera, pa da bih demonstrativni izlazak gospođe Dalić iz HDZ-a umio i smio objasniti »razlikama u konceptima prema gospodarstvu kakvi postoje i u svijetu«, pa tako i u najmnogoljudnijoj hrvatskoj stranci unutar koje, kako kažu, vlada toliko jedinstvo da svako malo pukne po nekom šavu. Smatrajte nadalje nebitnim – jer to je doista tako – dijelim li ja mišljenje dojučerašnje glavne govornice na HDZ-ovim gospodarskim skupovima kako se današnje stranačko vodstvo »nije spremno jasno odrediti prema svojoj ekonomskoj platformi i odlučno graditi ekonomska rješenja kakva zahtijeva dubina i duljina krize« ili sam bliži ocjenama neimenovanih osoba iz stražnjih prostorija na Trgu žrtava fašizma 4, 10000 Zagreb, Hrvatska, da je njihova dosad hvaljena i slavljena makroekonomska ekspertica čitavo vrijeme podrivala gospodarsko jedinstvo stranke, zapravo »zastupajući interese bankarskih lobija«.

Ne znam ni je li ključni razlog razilaska Martine Dalić s vrhom HDZ-a njezino naprasno prokazano prijateljstvo s bliskom suradnicom predsjednika Josipovića, gospođom Tamarom Obradović Mazal, ali vidim da se toj ženi od dojučer neupitnog stranačkog ugleda događa isto što i skoro svakom članu bilo koje političke stranke u zemlji Hrvatskoj kada zatraži da ga se izbriše iz članstva. Vidim, evo, da i Martini Dalić neznani mudraci iz visokih stranačkih krugova poručuju kako »njezin odlazak nije nikakav gubitak za HDZ«.

Pa se onda sjetim niza sličnih primjera, za početak onoga skorašnjeg iz Hrvatske narodne stranke – liberalnih demokrata, koju su proljetos napustili mnogi članovi i počeli raditi na formiranju Narodne stranke – reformista, predvođenih bivšim liderom HNS-a Radimirom Čačićem, u međuvremenu isključenim iz stranke narančastih šalova. Sjetim se kako je predsjednica stranke Vesna Pusić pokušavala ostaviti dojam kako jedva čeka da se iz HNS-a pokupe oni čiji se odlazak ionako ne bi knjižio kao gubitak: »Neki će sigurno otpasti i bolje da se to pročišćavanje dogodi ranije nego kasnije. To nije ni brojno ni dramatično i ne uključuje ljude koji su vidljivi u stranci.« Među tim »nevidljivima« čiju se nazočnost predsjednica HNS-a pravila da ne primjećuje bila je i saborska zastupnica Natalija Martinčević, za kojom je nakon nekoliko mjeseci otišao i još jedan poslanik HNS-a u Saboru, Petar Baranović.

»Nije odlazak Petra Baranovića neki posebno veliki udar za nas. Baš dobro da se stranka čisti od svih onih koji ne znaju što bi sa sobom, opterećeni su vlastitim ambicijama i žele trgovati«, izjavljivala je tada osoba iz vrha HNS-a, jednako anonimna kao i ovi HDZ-ovci što se nakon odlaska Martine Dalić sprdaju: »To je strašan gubitak, ne znam kako će Hrvatska nakon ovoga opstati.«

Ili se sjetim kako su stranke napuštali i čitavi ili skoro pa čitavi ogranci, kao u slučaju HSP-a dr. Ante Starčevića, te kako su odlazeći bivali ispraćeni trijumfalističkim administrativnim odjebenicama od strane dojučerašnjih kolega: »Možemo zaključiti da su odlasci samo 24 člana iz solinskog ogranka, ipak dobitak za HSP AS, a za koga su gubitak tek treba vidjeti.«

Dalo bi se takve slučajeve pojedinačnih i grupnih odlazaka – bilo napuštanja ili protjerivanja – kroz povijest hrvatskoga višestranačja nabrajati sve do stranica s osmrtnicama, ali i bez te liste »nikakvih gubitaka« se možemo u čudu zapitati ono ključno: a što ako su komesari svih tih stranaka ustvari u pravu i ako je u Hrvatskoj doista na snazi takav humanistički saldo po kojemu nijedan čovjek nije vrijedan da se za njim osvrnemo, niti ima te sredine za kojom bi itko imao razloga okrenuti glavu, po kojemu se ničiji odlazak ne doživljava kao gubitak, baš kao što ni oni otišli – bez obzira da li samovoljno, iznuđeno ili zahvaljujući potvorama – nemaju za kim ni za čim žaliti?

Išto ako takvo stanje ne vlada samo u političkim strankama, već u svim segmentima društva, i ako smo stvarno došli do trenutka kada nema tog čovjeka kojega ne bi vrijedilo izgubiti i kada nema te propasti kojoj bi se bilo nečasno radovati?

Novi list