Predrag Lucić: Tuđmanov Tito i Žužulov Jović

Povezani članci

• Ал Каида- моћна финансијска институција?
• HRVATSKE LJEPOTICE OTVORILE PAPAYU
• Uhićen bivši Bandićev šef Gradskih groblja
• Euro Tesla
• HRVATSKA, ZEMLJA KOJA NEMA VIŠE NI ZA SPROVOD
• ŽIVOTINJSKO CARSTVO

Kad bi Dejan Jović i bio toliki Jugoslaven za kakva ga prozivaju i kakvim zastrašuju ionako anksioznu hrvatsku javnost, teško da bi mu palo na pamet da sebe stavlja u istu ravan s Josipom Brozom Titom.

Ne vjerujem stoga ni da mu laska to što je doživio da njegov dojučerašnji šef Ivo Josipović opravdava angažman svojega friško nogiranoga glavnog analitičara istom argumentacijom kojom je branio držanje Titove biste na Pantovčaku.

Josipović je – sjetit ćete se – prije stotinjak dana, prigodom proslave Dana antifašističke borbe u brezovičkoj šumi, kazao kako »u svom uredu ima bistu Josipa Broza Tita, koju je tamo postavio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman“, te dodao kako je siguran da će spomenuta bista ostati na svome mjestu i u uredu budućeg predsjednika, tko god da to bude«.

Siguran je, dakle, aktualni hrvatski predsjednik da će i njegov nasljednik ili nasljednica poštivati inventar naslijeđen od pokojnoga Franje Tuđmana, tim prije što će od Josipovića u amanet dobiti i savršeno konformističko opravdanje da Titekov kipek na radnome mjestu ne drži svojom već Tuđmanovom voljom.

Prije tri dana je trenutačni baštinik Tuđmanova Tita pokušao prodati sličan štos. Nakon što je Tomislav Karamarko od Josipovića zatražio ispriku zato što je »protivnika hrvatske neovisnosti« Dejana Jovića imenovao za glavnoga analitičara i zadržao ga u službi skoro punih pet godina, predsjednik države je izvukao asa iz rukava i vođu HDZ-a podsjetio da je »gospodin Jović bio savjetnik i kandidatkinji za predsjednicu Republike, gospođi Kolindi Grabar Kitarović, dok je bila ministrica, kao i ministru Žužulu; dakle – važnim osobama iz njegove stranke«.

Tako je Ivo Josipović još jednom demonstrirao zavidnu spremnost da održava i podržava stečevine najbrojnije hrvatske stranke: u svome je uredu ustoličio »savjetnika HDZ-ovaca« Dejana Jovića, baš kao što je u njemu zadržao i Tuđmanovu iliti turbohadezeovsku bistu Josipa Broza Tita.

Kako onda objasniti paradoks da je Jović dobio nogu s Pantovčaka zato što je u »spornom« tekstu, objavljenom u časopisu »Politička misao«, napisao kako prigodom održavanja referenduma o nezavisnosti na ex-jugoslavenskim prostorima »nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli«, iako bi se u točnost te njegove tvrdnje zakleli čak i oni HDZ-ovci koji su izravno kreirali i vodili referendumsku kampanju u Hrvatskoj, svibnja 1991. godine?

I nije li žalosno ako su Ivi Josipoviću, ne samo kao uglednom pravnom ekspertu i aktualnom predsjedniku Republike, nego i kao običnom građaninu Republike Hrvatske, i dan-danas nepoznate činjenice o referendumskom ozračju što ih je nedavno evocirao legendarni Antun Vrdoljak, gostujući u TV-emisiji »Bujica«?

 A Vrdoljak je rekao doslovce ovo: »Znate, ja se sjećam vrlo dobro kad smo spremali referendum o nezavisnosti – neka svi šute! – dvadeset dana je Tuđman nosao neke papiriće kako formulirat pitanja za referendum. Jer pazite, jugoslavenska vojska je tu, jugoslavenska država je tu, a vi hoćete rušit Jugoslaviju… Samostalnost, to je značilo: Hrvatska izlazi, nema više Jugoslavije! I onda će vas hapsit, to je jasno, jasan je scenarij… I tad je Tuđman smislio dva pitanja. Jedno je glasilo, probat ću se sjetit dobro: ‘Jeste li za to da samostalna i suverena Republika Hrvatska može ući u zajednicu s drugim republikama?’ Pazite šta je to značilo… ‘Jeste li za to’, drugo pitanje, ‘da samostalna i suverena Republika Hrvatska, uđe u zajednicu ostalih jugoslavenskih republika… ostalih jugoslavenskih republika…’ Ne znam kako je završavalo, ali tako nekako. Ja sam mu rekao: ‘To su dva pitanja. Ako ih stavimo na jedan papir, narod to neće razumjet.’«

Prepričao je potom kako je Tuđman sazvao vodeće ljude svih hrvatskih stranaka i izložio im eto baš Vrdoljakov spasonosni prijedlog: »Ja sam predložio da se ta dva pitanja odvoje, i da jedno bude na crvenom papiru, drugo na plavome, pa ovo ‘u zajednici s jugoslavenskim republ…’, dakle, to na crveni papir, a ja ću napravit spot na televiziji ‘Ne crveno, ne crveno!’, da narod se ne zabuni.«

Svi su stranački lideri navodno bili protiv tog prijedloga, a najglasnija među njima, Savka Dabčević-Kučar, zatražila je da se odštampa i treći, bijeli listić s pitanjem: »Jeste li za to da Hrvatska istupi iz Jugoslavije?« Nad tim se Savkinim pitanjem promućurni Vrdoljak snebiva i danas: »Znate što je to značilo? Odmah hapšenje!«“

Nisu li ove Vrdoljakove riječi neoborivi dokaz utemeljenosti Jovićeve teze kako na tom referendumu doista »nije bilo slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli«?

Zar Josipović iz njih ne zaključuje kako je Tuđmanov strah od hapšenja bio toliki da nije ni pomišljao, a kamoli da bi se usudio, postaviti jasno referendumsko pitanje o istupanju iz jugoslavenske »tamnice hrvatskog naroda«, već je građanima Hrvatske kokošarski ponudio da se u plebiscitarnoj podvali izjasne ili za federalnu ili za konfederalnu Jugoslaviju?

I kako li bi tek predsjednik Republike reagirao da je Jović u »Političkoj misli« kojim slučajem objavio podatak da se na referendumu 1991. više od 2 milijuna i 845 tisuća građana Hrvatske (odnosno čak 93,24 posto od ukupnog broja izašlih glasača) izjasnilo u prilog kulturne autonomije Srba u Hrvatskoj?

Bi li se, prije nego što svom glavnom analitičaru uruči otkaz, uopće sjetio da je prvo referendumsko pitanje glasilo: »Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?« I da ga je – kao i Tuđmanovu bistu na Pantovčaku – postavio osobno Franjo Tuđman?

Novi list