Predrag Lucić: Tuđmanu je trebalo dati nobela za kemiju – od kakvih je govana sastavio Hrvatsku!

Autor 15.10.2012. u 12:25

Predrag Lucić: Tuđmanu je trebalo dati nobela za kemiju – od kakvih je govana sastavio Hrvatsku!

Kad bi tamo dodjeljivali Nobelovu nagradu za hrvatsku šutnju, i nju bi dobio netko tko nije Hrvat!

– Jesi vidio, trafikant, kome su dali Nobela? 

    – Jesam. 

    – Pa dobro, šta taj Nobelov komitet ima protiv Hrvata i Hrvatske?! Jebomepas ako Franjo Tuđman nije bio u pravu… Sjećaš se kad je na televiziji pričao kako mu je jedan stranac koji se bavio idejom potpore disidentima u komunističkim zemljama rekao: »Znate, profesore generale, da niste Hrvat bili biste nobelovac!«? 

    – Sjećam se ja i da je Ljubo Ćesić Rojs na tu temu izjavio: »Kad vidim što se radi, mislim da je pokojnom predsjedniku trebalo Nobelovu nagradu za kemiju – od kakvih je govana sastavio Hrvatsku!« 

    – Samo se ti zajebavaj, trafikant, ali ovo što su sad napravili, e to je stvarno eklatantan dokaz antihrvatstva u Nobelovom komitetu! 

    – A gdje ti tu vidiš antihrvatstvo? 

    – Tamo gdje ga ti, u svom uobičajenom sljepilu, ne vidiš. 

    – Ja samo vidim da se ti pjeniš k’o pivo u šejkeru i mislim se koliko bi se tek pjenio da je Nobela dobio Dylan, a ne Mo Yan. U zemlji Hrvatskoj bi tu vijest garant izbacivali iz radio i TV-dnevnika… 

    – Ma ne govorim ti o Nobelu za književnost nego o ovome za mir. 

    – Misliš na Nobela Europskoj Uniji? Pa šta je tu antihrvatsko? 

    – Tajming, trafikant, tajming! Jebote, dali su joj ga taman prije nego što je Hrvatska ušla u Uniju! 

    – Možda su joj ga dali u zadnji čas. Tko zna bi li dogodine u obrazloženju mogli napisati da Uniji dodjeljuju Nobela zbog njezine »uloge u širenju stabilnosti na bivše komunističke države«… 

    – Jaka joj je uloga! I krasnu stabilnost širi. Naročito u Afganistanu, skupa s Amerima. 

    – Čuj, kad bi se dodjeljivala Nobelova nagrada za mir u Afganistanu, tu bi i Hrvatska imala ozbiljne šanse da bude laureat. 

    – Ma ne bi je oni nama dali ni da smo jedini na svijetu. Evo, vidiš i taj Kinez što je dobio Nobela za književnost. Je li ti znaš da mu to Mo Yan nije pravo ime nego pseudonim? I znaš li da to znači »Ne govori!«? 

    – Znam, pročitao sam. 

    – I šta tebi govori to njegovo »Ne govori!«? 

    – Da čovjek drži do šutnje i da mu nije do laprdanja. 

    – A meni, vidiš, to zvuči kao još jedna poruka Nobelovog komiteta Hrvatskoj i Hrvatima. 

    – Kakva poruka? 

    – Da za nas nema Nobela. Jebote, kad bi tamo u Stockholmu dodjeljivali Nobelovu nagradu za hrvatsku šutnju, i nju bi dobio netko tko nije Hrvat! 

    – Kad te slušam, amigo, čini mi se da je prava šteta što se s tim svojim tužbalicama ne pridružiš onom čemernom zboru hrvatskih karijernih književnika zbog kojih bi dan dodjele Nobelove nagrade za književnost trebalo proglasit nacionalnim danom žalosti. 

    – Nisam ja, trafikant, došao da ti mene vrijeđaš! Ti znaš da ja nisam nikakav književnik.

    – Pa nisu ni oni. Ili ako i jesu književnici, u većini slučajeva nisu pisci, a još manje čitaoci. Ima ih koji se svake godine čude kako nisu dobili Nobela za knjigu u rukopisu! Ili misle da su ostali bez Nobela zato što nisu na vrijeme poslali prijavnicu s taksenim markama od 16,99 eura. I onda grintaju na te kineske, karipske ili nigerijske anonimuse koji su im digli nagradu ispred nosa. Naravno, sve su to anonimusi samo zato što naši geniji za njih čuju tek kad im maznu Nobela. I šta ovdašnjim nevoljnicima ostaje osim da valjaju svoje rasističke dosjetke?! 

    – Kakve rasističke dosjetke? 

    – Pa sjećam se da je ugledna hrvatska profesorica komparatistike i urednica knjiga naših nesuđenih nobelovaca svojedobno izvalila: »Nije nemoguće da Nobelovu nagradu dobije neki Hrvat. Za švedske mudrace poželjno bi, naravno, bilo da je dotični Hrvat crne boje kože i da je svoje ognjište izgradio u grotlu ugaslog vulkana na nekom dalekom, pustom i, po mogućnosti, kolonijalnom otočiću.« 

    – Ja se toga ne sjećam. Kad je to bilo? 

    – Pa, eto, baš one godine kad je Nobela dobio manje poznati papuanski dramatičar Dario Fo, koji je, znaš i sam, crn k’o Johnny Winter. A da ne pričamo kakve sve krasote po hrvatskim novinama možeš pročitati o antihrvatskom nobelovcu Ivi Andriću. Na njemu se izredao cvijet frustriranog hrvatstva: od onog nakladnika koji tvrdi da je Andrić dobio Nobelovu nagradu zato što se »opredijelio za velikosrpsku doktrinu«, pa do onog što se predstavlja kao akademik i što predlaže da Švedska akademija opozove odluku o dodjeli nagrade Andriću, jer da iz »njegovih djela zrači mitomanija, častohleplje i osobito mržnja«.

    – Jebiga, trafikant, Andrić sasvim sigurno nije dobio Nobelovu nagradu za svoje hrvatstvo. 

    – Pa nema Nobelove nagrade za hrvatstvo. Nije još ustanovljena. 

    – Nobelova je ustanovljena samo zato da je ne bi dobivali Hrvati. 

    – Dobro, ako ti Andrić nije Hrvat, šta su Prelog i Ružička? 

    – Ni oni je nikad ne bi dobili da nisu postali Švicarci. Kažem ti ja, u pravu je Franjo Tuđman. I kad se već gađaš citatima, znaš li ti da je naš književnik Hrvoje Hitrec još prije deset godina rekao, slušaj me dobro: »Slavko Mihalić je velik pjesnik, i da nije Hrvat i da ne piše hrvatski, mogao bi dobiti Nobelovu nagradu.« 

    – A pritom je valjda i nevoljnome sebi objasnio zašto on sam nije postao nobelovac. Zato ti ja mislim kako nema druge nego da se oformi i utješna Nobelova nagrada koja bi se svake godine dodjeljivala nekom hrvatskom književniku. 

    – Zašto samo književniku? Zašto bi to bila samo nagrada za književnost? 

    – Ma ne bi bila za književnost nego za neutješnost

Novi list

Autor 15.10.2012. u 12:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija