Predrag Lucić: Za Mars – spremni!

Predrag Lucić
Autor 12.11.2014. u 11:05

Predrag Lucić: Za Mars – spremni!

Gospođi Tomašić dugujemo zahvalnost što je – premda je odmah shvatila da se njezina letjelica umjesto na Pleso spustila na Mars – sve ove godine provela među Marsovcima, uvjeravajući i sebe samu i ta čudna bića kojima je bila okružena da su tu gdje nisu: u Ružinoj Hrvatskoj…

Piše: Predrag Lucić- Novi list

Najavila Ruža Tomašić, friško bivša predsjednica Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević, da će do kraja godine samo ispijati kave, a da će odluku o svojim daljnjim potezima donijeti kad joj dođe sretna Nova 2015. I kako bi pučanstvo uvjerila da doista kani održati obećanje o privremenom prelasku s pravaštva na kavaštvo, svoju je promotivnu kavicu s Kolindom Grabar Kitarović popila pred televizijskim kamerama.

   Čekala je Ruža Tomašić tu kavicu da HDZ-ovoj i svojoj osobnoj predsjedničkoj kandidatkinji u lice kaže što misli o njezinoj problematičnoj kampanji, da je upita gdje je pobogu našla te savjetnike koji joj određuju što će govoriti i zbog čijih pogrešnih savjeta inače samouvjerena Kolinda ostavlja dojam zbunjene diletantkinje koja neuvjerljivo izgovara tuđe riječi. I nije im dovoljno što joj diktiraju što će govoriti, već joj propisuju i što će prešutjeti, pa je – samo zbog njihovih savjetodavnih brljotina – transparentna službenica NATO-saveza na neplaćenom odmoru hrvatskim biračima zatajila istinu o svome statusu u matičnoj firmi i time napravila za sada najveći predizborni gaf.

   A kad je najzad dočekala da njih dvije sjednu i naruče kavu, Ruža je pokazala puno razumijevanje prema kolegici za koju je do tada držala da i govori i šuti tuđim riječima, pa je novinarima – napaljenim da saznaju je li Kolindi u facu skresala sve ono što je unaprijed najavljivala preko medija – izjavila kako sada shvaća da gospođi Grabar Kitarović nije lako snaći se u kampanji, budući da je, baš kao i ona svojedobno, u Hrvatsku došla nakon dužeg izbivanja. »Nisam dugo živjela u Hrvatskoj i kada sam se vratila kao da sam došla na Mars i bilo je teško, pa znam kako je i njoj«, supatnički je i sućutnički kazala bivša kanadska policajka.

   Ako odbacimo sumnju da je netko u šalicu gospođe Tomašić stavio nešto opojnije od kave i ako njezine riječi primimo kao da ih je izgovorila odrasla osoba pri punoj svijesti i nepomućenoj pameti, tada smo joj zapravo dužni zahvaliti što je – premda je odmah shvatila da se njezina letjelica umjesto na Pleso spustila na Mars – sve ove godine provela među Marsovcima, uvjeravajući i sebe samu i ta čudna bića kojima je bila okružena da su tu gdje nisu: u Ružinoj Hrvatskoj.

   Samo Ruža Tomašić zna kolikog ju je napora stajalo da Marsovcima tupi: »Ja mislim da je ovo Hrvatska, a svi drugi su gosti u ovoj državi. Ako je ne vole, neka je napuste, ali neka je bar poštivaju!«, bivajući pritom bolno svjesna da oni pojma nemaju o čemu to ona zapravo govori. I koliko joj je strpljivosti trebalo da im pokuša objasniti: »U Kanadi mi smo na poslu Kanađani, kad završi radno vrijeme idemo kući, tada pričamo hrvatski i tada smo Hrvati. Na poslu radimo za dobrobit Kanade, nismo nikad ništa dobili, a ovdje neke manjine, samo zato što su manjine smatraju da im se treba dodvoravati i davati svašta.« Ništa oni od svega toga nisu uspijevali pojmiti: ni tko su Kanađani ni tko su Hrvati, ni zašto su ti, kako se kaže, Hrvati na poslu Kanađani, a kod kuće nisu, ni jesu li Kanađani poslovni naziv za Hrvate ili su Hrvati kućni naziv za Kanađane…

   Jezik je iščašila ukazujući im na njihov bijedni i podređeni položaj: »Godinama govorim da je dosta da se o nas Hrvate brišu noge, mi smo u vlastitoj državi tepih za brisanje nogu zadnjih dvadeset godina«, a oni su se – tutleki – i dalje nijemo prostirali pred njom, kao da je i ona došla o njih obrisati svoje prljave cipele. I naravno, događalo joj se da pred njima, blaženo nezainteresiranima, iskoči iz kože i zagalami: »Zanima me kakav smo mi to narod, do kada ćemo šutjeti i do kada će pojedinci, Hrvati ove zemlje, iznositi stajališta svoga naroda, a da taj narod onda ne stane iza njega?!« A oni, oni su je i takvu, dovedenu na rub nervnoga sloma, gledali u čudu, kao da ne govori Marsovcima nego zidu.

   Dugo joj je, možda i predugo, trebalo da se prestane zavaravati i da, nakon te prijelomne kave s kolegicom friško pristiglom na Mars, sebi prizna kako je sve moglo biti drugačije da je još davno, čim je shvatila gdje se nalazi, iz petnih žila povikala: »Ja mislim da je ovo Mars, a svi drugi su gosti na ovom planetu. Ako ga ne vole, neka ga napuste, ali neka ga bar poštivaju!« Možda bi joj barem netko odgovorio drevnim pozdravom: »Za Mars – spremni!«

   Ovako joj ostaje samo nada da će Kolinda izvući pouku iz njezinih grešaka i da će, kad se koncem siječnja sljedeće godine vrati na posao, na zlurada pitanja briselskih kolega i kolegica – »Pa otkud vi? Zar se niste trebali vratiti tek za pet godina? Ili tek za deset?« – imati spreman odgovor: »Trebala sam, ali sam pala s Marsa«.

Predrag Lucić
Autor 12.11.2014. u 11:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija