„Predsjednik Josipović je razočarao sve muslimane“

Autor 17.4.2011. u 06:13

„Predsjednik Josipović je razočarao sve muslimane“

Slobodna Dalmacija, 16. travnja 2011.

Razgovor vodio Šenol Selimović

Na prošlotjednoj tribini zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti pod naslovom „Europska unija i islam“ dr. Zlatko Hasanbegović je iskreno nasmijao studente nižući primjere nebuloznih analiza koje razni „poznavatelji situacije“ iznose po hrvatskim medijima komentirajući burna događanja u arapskome svijetu. Nije poštedio ni predsjednika Ivu Josipovića zbog izjava Reutersu u kojoj je ovaj izrazio zabrinutost događajima u Libiji zbog njihovog mogućeg utjecaja na radikalizaciju muslimana u BiH. Dr. Zlatko Hasanbegović je povjesničar i znanstveni suradnik zagrebačkog Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“. Autor je knjige „Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja“, a iz tiska mu uskoro izlazi knjiga pod naslovom „Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Jugoslavije 1929.-1941.“

Što Vam je najviše zasmetalo u intervjuu predsjednika Josipovića britanskom Reutersu?

Predsjednikova izjava Reutersu odjeknula je u Bosni i Hercegovini poput paklenog stroja, posebice u traumatiziranoj bošnjačkoj javnosti, te je postala predmetom vrlo emotivnih rasprava čiji sadržaj i doseg ne treba podcjenjivati ocjenama kako je riječ o reakcijama tek nekolicine zagrebačkih i sarajevskih „smutljivaca“ i zlonamjernih protivnika „politike pomirenja“. S tim u vezi je i posebice znakovita ovdašnja medijska strategija, uz časne iznimke, sustavnog ignoriranja ove debate i odjeka predsjednikove izjave u Bosni i Hercegovini, kao da se time žele prikriti neke neugodne činjenice koje dovode u pitanje stanovite predodžbe o uspješnom i od svih bez razlike prihvaćenom državništvu hrvatskog predsjednika.

Što je uistinu Josipović rekao Reutersu?

Na izjavu se pred studentima Fakulteta političkih znanosti nisam osvrnuo na temelju obavijesti iz treće ruke, već čitajući neopovrgnut Reutersov izvornik u kojem predsjednik iskazuje stajalište da su libijski događaji „sigurnosni rizik“ ne samo za Sjevernu Afriku već i za „južnu Europu“. Zanemarujući Reutersove vjerojatno pojednostavljene parafraze, na ovo se nadovezuje predsjednikov iskaz o hrvatskoj posebnoj „osjetljivosti“ budući da preko Save živi „mnogo muslimana“, pa se predsjednik „nada“ da razvitak u Libiji ne će utjecati na „međunacionalne odnose“ u Bosni i Hercegovini, ali i u „susjednim zemljama“. Nakon toga slijedi i predsjednikova zabrinutost zbog egzistencije muslimanskih „radikala“ koji su stigli u ratu iz drugih zemalja, naravno bez elaboracije kako su ušli u Bosnu i Hercegovinu, preko koje zemlje i s čijim dozvolama, i to u trenutcima kada je primjerice u Tuzlu, Sarajevo ili Zenicu bilo gotovo nemoguće dostaviti najobičniju vreću brašna. Na kraju, predsjednik ipak optimistično i utješno zaključuje da su ti muslimani u Bosni i Hercegovini većinom „proeuropski“ te da vjeruje kako dijele iste vrijednosti kao i „mi“.

Što je tu sporno?

Poštujući osobu predsjednika Josipovića, ipak moram u rukavicama zaključiti da je riječ o nespretnoj i nepotrebnoj izjavi koja baca stanovito svjetlo i na neke druge strategije prema Bosni i Hercegovini koje se ambiciozno i vjerujem u dobroj vjeri, ali po mome sudu na pogrešnim premisama, kuju u uredu predsjednika. Mogu prihvatiti da je s bošnjačke strane bilo poslovično pretjeranih i neuravnoteženih reakcija na predsjednikov intervju, ali moram priznati da još uvijek nisam susreo niti jednog muslimana, bilo u Zagrebu, bilo u Bosni i Hercegovini, kod kojeg ovaj intervju nije izazvao blago rečeno nelagodu i razočarenje.

U čemu se Vaš pogled razlikuje od Josipovićeva?

Umjesto lamentiranja o muslimanskim „radikalima“, „fundamentalizmu“ i ostalome, čini mi se da je jedino relevantno pitanje zašto u Bosni i Hercegovini nema više tih istih „radikala“ s obzirom na brutalne srpske zločine koji su vršeni i u ime svetosavlja i kršćanstva, te na bolnu činjenicu da su ti isti zločini, sudbeno potvrđeni kao genocid, doduše „općinski“, legalizirani u obliku tvorevine čiji je današnji predsjednik, bez obzira na njegovo svakodnevno neodgovorno nastupanje, u Zagrebu postao rado viđen gost, te koji je, kako javljaju mediji, u Banjoj Luci prije par mjeseci imao i čast da mu se zasvira i po koja glasovirska podoknica.   

Vratimo se Josipovićevoj izjavi. Mogu li događaji u Libiji na bilo kakav način utjecati na islam i muslimane u BiH, te tamošnje međunacionalne odnose?

Iako iz moga prethodnog odgovora proizlazi da odbacujem svaku vezu libijskih događaja s Bosnom i Hercegovinom, ipak mi dopustite barem malo ironije. Pozorni promatrač određenog javnog mnijenja u „regiji“ može primijetiti da tradicionalni velikosrpski elementi u Beogradu i prekodrinskim ispostavama s velikim simpatijama pišu o Gaddafiju i njegovu otporu „belosvetskim moćnicima“. S druge strane, internetske stranice povezne s onim što se kolokvijalno naziva muslimanskim „radikalima“ u Bosni i Hercegovini predano i bezuvjetno podupiru NATO intervenciju protiv „bezbožnika“ i „faraona“ Gaddafija, iako u ostalim slučajevima ustrajavaju na postojanju permanentnog „cionističko-križarskog“ pohoda na islam i muslimane. Ako se stvar promotri iz ove vizure onda mogu cinično zaključiti da odjeci građanskog rata u Libiji uistinu ne pridonose međunacionalnom pomirenju, te da odnos prema Gaddafiju postaje čimbenikom dodatnoga srpsko-bošnjačkog razdora. Šalu na stranu, različiti i vjerodostojni izvori potvrđuju da uz potporu NATO bombi na terenu u Libiji među pobunjenicima djeluju i „džihadistički“ dobrovoljci iz drugih zemalja, tradicionalni i povijesno potvrđeni klijenti zapadnih obavještajnih službi, a jedan od vođa ustanka je i bivši zatočenik iz Guantanama.

Što time želite reći?

To govori da je strah od radikalizacije muslimanskih „radikala“ u Bosni potpuno neutemeljen jer se ti isti „radikali“ sada nalaze u svojevrsnom partnerstvu s NATO savezom, dakle i s Republikom Hrvatskom. Ovo možete shvatiti kao moju dosjetku, ali i podsjetnik da se iza promidžbene frazeologije koju čujemo u medijima krije bolna spoznaja o pravim i vrlo prizemnim motivima različitih vanjskih vojnih intervencija koje se opravdavaju liberalno-demokratskim krilaticama.

 
Josipović se ipak nekoliko dana branio kako nije mislio tako i čudi se koje je “sve derivacije ta izjava dobila”. Je li Vam uvjerljiv?

U službenom priopćenju iz ureda predsjednika se zapravo potvrđuje vjerodostojnost izjave koja je tek „krivo protumačena“. Neka tako i ostane jer, budimo iskreni i jasni, burne reakcije u Sarajevu, službene i neslužbene, nemaju veze s Libijom,  Gadafijem i islamom u Bosni, već su samo poslužile kao katalizator za javno iskazivanje već mjesecima nazočnog općenitog bošnjačkog nezadovoljstva različitim aspektima predsjedničke politike prema Bosni i Hercegovini. Ovo je nezadovoljstvo sve do nedavno bilo svojevrsni medijski tabu, a ključni protagonisti bošnjačke politike i danas zbog mira u kući i strateške važnosti odnosa s Republikom Hrvatskom nevoljko ulaze o ocjene predsjedničke politike, prepuštajući kritičke tonove „građanskoj“ opciji tj. SDP-u Zlatka Lagumdžije i Željka Komšića koji su i podupirali Josipovićevu predsjedničku kampanju.

Josipović sebe vidi kao čimbenika pomirenja, to je istaknuo i u svome priopćenju?

 Da. Predsjednik u naknadnom priopćenju spominje i svoj „politički projekt pomirenja u regiji“, a koji upravo u Bosni i Hercegovini stoji na staklenim nogama, te koji u Sarajevu i nije prihvaćen s pretjeranim entuzijazmom. Po mome skromnom sudu ne zbog utjecaja iracionalnih bošnjačkih elemenata koji žele poticati međunacionalnu netrpeljivost već zbog načelnih ustavnih, moralnih, psiholoških, državno-pravnih i političkih razloga o kojima treba voditi računa, a preko kojih se olako prelazi.

 Što je temeljni problem državnosti BiH  po shvaćanju bošnjačke javnosti?

U bošnjačkoj političkoj javnosti bez iznimke prevladava shvaćanje da je temeljna činjenica, iz koje proizlazi i sve ostalo, pa i problem hrvatsko-bošnjačkih odnosa, da Milorad Dodik sustavno potkopava državnost Bosne i Hercegovine, ne samo svakodnevnim verbalnim prijetnjama o odcjepljenju RS-a i referendumu „kada za to dođe vrijeme“, a sve uz potporu Tadićeva Beograda koji progovara preko ministra Jeremića i njegovih čestih ekskurzija po Banjoj Luci. Osim toga, Dodik je višekratno nijekao sudski i stvarno dokazani genocid u Srebrenici, nijekao zločine poput masakra tuzlanske mladeži iz svibnja 1995., a pred očima cijele javnosti s državničkim počastima dočekivao zločinku Biljanu Plavšić koja i nakon povratka u Beograd Dodikovim zrakoplovom i dalje niječe srpske zločine koje je navodno zbog sudske pogodbe ranije priznala. Potpuno je legitimno takvog Milorada Dodika tretirati kao dragog i uvaženog gosta, te čimbenika mira koji u Slavonskom Brodu bahato poručuje da su „svi činili zločine prema svima“, kao i niti jednom javnom predsjedničkom izjavom ne osuditi njegovo problematično djelovanje. No, također je legitimno, s bošnjačke točke gledišta, iskazati suzdržanost prema tako vođenom „projektu pomirenja“ te podozrivost prema onoj hrvatskoj politici koja na Bosnu i Hercegovinu gleda tek kao na derivat temeljnog odnosa s Beogradom, pa bio on i Tadićev. O ovome treba jasno govoriti, pa u tom smislu predsjednikova „krivo protumačena“ izjava Reutersu možda i postigne neočekivano dobar učinak. Za početak, na pomirbenim sijelima treba naći stolicu i za Bosnu i Hercegovinu.

U predavanju na Fakultetu političkih znanosti ste spomenuli poplavu samozvanih hrvatskih stručnjaka i analitičara zbivanja u arapskom svijetu koji u brojnim nastupima ne znaju ništa supstancijalno reći o temi o kojoj uporno govore?                                    

Da, samo sam primijetio da uz časne iznimke, medijski prostor uzurpiraju dojučerašnji stručnjaci za ONO i DSZ i načela „aktivne i miroljubive koegzistencije“, a koji se sada više tako ne nazivaju već kite naslovima stručnjaka za nacionalnu sigurnost, geopolitiku i ostale discipline. Tu su uz vojno nesposobne fetišiste pušaka, tenkova i zrakoplova koji se nazivaju „vojnim analitičarima“ i pokoji povjesničar opće prakse čije je poznavanje različitih anegdota iz zlatnog doba Titove megalomanske vanjske politike zapravo potpuno neupotrebljivo za razumijevanje tekućih geopolitičkih odnosa u arapskom i islamskom svijetu. Znati da je atentator na Sadata osvojio prije toga medalju iz streljaštva na Mediteranskim igrama u Splitu je zgodno za televizijski kviz, ali nedovoljno za razumijevanje i tumačenje pozadine egipatske (pseudo)revolucije. Ne znati arapski jezik, ne poznavati temeljne islamske ustanove i pojmove te autoritativno „proricati“ budući razvitak je više nego hrabro, točnije pretenciozno. Podsjetio bih na nedavni nastup u glavnom dnevniku HTV-a hrvatskog doajena jugoslavenske diplomacije koji je u deset minuta uspio objasniti da je stanje u Libiji „komplikovano“ te da se može razvijati „u jednom, ali i drugom smjeru“. Nažalost, a što i nije neka utjeha, činjenica je da na televiziji ne možemo čuti ni suvislu raščlambu različitih hrvatskih društvenih problema, pa je onda iluzorno očekivati bolje poznavanje egipatskih ili libijskih problema.

Burni događaji i za mnoge neočekivani događaji u arapskom svijetu iznova su aktualizirali pitanje odnosa Europe i islama te pojam nekog „euroislama“ koji bi se „bolje“ uklopio u europski krajolik od onog „arapskog“?

Ovo je velika tema koju nije moguće razložiti u nekoliko rečenica. Po mome sudu određeni medijski i intelektualni krugovi ustrajavaju na gradnji lažne slike islamskog monolita tj. na jednoj karikaturi „islama“ koja se potom dovodi u vezu s konceptima „Europe“ i „Zapada“, koji također ne egzistiraju u stvarnosti, ali koji se ističu kao društveni normativ, a s kojim je tako opisan „islam“, naravno nespojiv i u trajnom konfliktu. Iz toga proizlaze bizarna palijativna rješenja poput francuske zabrane navodno „islamskog“ pokrivanja ženskog lica, ili švicarske zabrane podizanja minareta koji su navodno nespojivi s mjesnim arhitektonskim naslijeđem, dok se primjerice „univerzalni“ crkveni tornjevi sasvim dobro mogu uklopiti u sve ambijente od Kopenhagena, preko Buenos Airesa do Kartuma, Lusake ili Tokija. U Francuskom slučaju je zanimljiv „islamski“ konsenzus između selefističkih propagandista i republikanskih dogmatika koji se jedino slažu u tome da je tzv. „burka“ tj. „nikab“ i predislamsko i protuislamsko pokrivanje ženskog lica zapravo esencija i bit „islama“ koji je naravno nespojiv s „našim“ tj. „njihovim“ vrijednostima. Pojednostavljeno pitanje glasi: postoji li uopće jedan monolitni entitet koji se uporno označuje kao „islam“ i „muslimani“ u Europi, budući da nitko ne govori o „kršćanima“ u Europi, ili je riječ o višestrukim i pomno njegovanim konstruktima? Treba li se niz etnički, jezično, kulturno i socijalno raznolikih fenomena u različitim europskim zemljama, bez obzira na zajednički religijski nazivnik, uopće promatrati kao jednu stvarnost? Je li u slučaju Njemačke problem u Turcima ili muslimanima? Da budem jasniji, kada bi svi Turci u Njemačkoj sutra konvertirali na luteranstvo i dalje bi ostao isti problem etničkih „drugih“ koji se ne mogu dekretom pretopiti u „krvno“ određenu definiciju nacije. Ne treba zaboraviti da je na globalnom planu temeljni „islamistički“ mobilizacijski argument devedesetih glasio: ako „Zapad“ ne može zajamčiti biološki opstanak i sigurnost bosanskim muslimanima koji su „pravi“ i autohtoni Europljani, predani „sekularnim i europskim vrednotama“, te piju „brlju“ i „žilavku“, a čije su žene i kćerke emancipirane po obrascu petparačkih ženskih časopisa, koje ne pokrivaju kosu i lice, te nose kratke suknje, što onda možemo očekivati „mi“ tzv. pravi muslimani.   

Kakvo je stanje u Hrvatskoj, slažete li se s ocjenom da je Hrvatska jedan od primjera bolje integracije muslimana u Europi?

To je činjenica uglavnom potvrđena ne samo stvarnošću života, tradicionalnom nazočnošću islama i muslimana koji su većinom, bez obzira na ovakve ili onakve definicije nacije, etnički i jezično „isti“ kao i ostali Hrvati, već i pravnim položajem Islamske zajednice kakav je za većinu muslimana u Europskoj uniji tek pusti sanak. Muslimani u Hrvatskoj su na sreću još uvijek pošteđeni određene protumuslimanske psihoze koja sve više jača u klasičnim zemljama Europske unije gdje se u raspravama političkih elita urušava i dogma „političke korektnosti“, pa se uzroci neprilagodljivosti etnički, jezično i rasno „drugih“ javno traže u islamu kao takvom, a koji je navodno nespojiv s judeo-kršćanskom baštinom, iako s njome dijeli potpuno iste univerzalne korijene. S tim u vezi javlja se paradoksalno pitanje: trebaju li muslimani u Hrvatskoj strahovati od ulaska u Europsku uniju i primjene tzv. europskih kriterija koji su u odnosu na islam značajno ispod dostignutih „hrvatskih kriterija“.?

Trebaju li?

Ovdašnji muslimani poznaju samo domaću „autohtonu“ protumuslimansku retoriku, koja je povezana s protuturskom mitologijom i guslarskom predajom, političko-nacionalnom problematikom te odjekom kompleksa problema u Bosni i Hercegovini. Ja bih samo upozorio na jedan novi fenomen, povezan s „europeizacijom“ hrvatskog intelektualnog i javnog života. Riječ je o pomodarskom preuzimanju vanjske kritike „islama“, a kakva postoji u krugovima zapadnoeuropske „lijevo-liberalne“ i „prosvjetiteljske“ inteligencije koja upozorava na opasnost od „radikalnog islama“ koji ne prihvaća određene sekularizacijske i idejne klišeje, a koji se vide kao smisao i cilj povijesnog razvitka. Budući da dio muslimanske javnosti u Hrvatskoj neke od pionira ovog intelektualnog pomodarstva i novog smjera „europske“ kritike „islama“ još uvijek honorira kao veterane protutuđmanizma to dovodi do zbunjenosti i konfuzije slično kao i slučaju predsjednikova „krivo protumačenog“ govora.               

 

Autor 17.4.2011. u 06:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija