Prekretnica

Marinko Čulić
Autor 25.4.2016. u 16:23

Izdvajamo

  • Novoustaše su doživjeli prvi veliki poraz jer su otišli predaleko s novom dogmom ‘nula ubijenih u Jasenovcu’, ali najviše zbog antifašističkog otpora u kojem su prednjačili predstavnici Židova i Srba u Hrvatskoj. I američka pomoć bila je dragocjena, no ona je ostala u okvirima važne, ali ne i presudne pomoći antifašističkih saveznika u Drugom svjetskom ratu

Povezani članci

Prekretnica

Izjednačavanje ušatog ‘U’ i ‘ZDS’ s bitkom na Sutjesci, gdje je izginulo sedam i pol hiljada partizana, od čega šezdesetak posto iz Hrvatske, kukavičko je podvijanje repa i napuštanje ključnih civilizacijskih vrijednosti iz prošlog stoljeća. Za to ovi hrabri ljudi nisu nikoga ovlastili i gotovo da ih čuješ kako ovako govore. Mi smo svoj rat dobili, a ako ga vi sada želite izgubiti ili pristati na neriješen rezultat, to možete učini samo u svoje ime. U naše nipošto.

Kada se jednom bude pisala kronika Karamarkovog šefovanja u HDZ-u, za travanj ove godine trebat će zapisati otprilike ovako. Nije mu uspio naum da udarom zdesna pretvori Hrvatsku dopola u antikomunističku, otpola u granično ustašku državicu, jer je loše prošao na izborima, pa je morao ući u koaliciju s umjerenije konzervativnim, ali petljavim nevježama iz Metkovića. I onda je odlučio sve staviti na jednu kartu. Privolio je nepouzdane partnere iz Mosta da ovaj put zašute, ako ga već ne žele podržati, i krenuo je u jurišnu revalorizaciju Jasenovca, kako bi obezglavio taj simbol ustaškog zla i antifašističkog otpora. Mjesecima prije ovogodišnje jasenovačke komemoracije, a posljednjih tjedana posebno, crkvena glasila objavljivala su, a udarna četa proustaških revizionista kolportirala po crkvenim tribinama, čak i po državnim školama, novu dogmu ‘nula ubijenih u Jasenovcu’. Podvarijanta ove dogme, valjda namijenjena senzibilnijem auditoriju, bila je, kao u najnovijem Sedlarovom filmu, da se priznavalo kako se u konclogoru na Savi ubijalo, ali puno više pod komunističkom nego ustaškom vlašću. Ranije se i dio vladajuće garniture uključio u ovo bagateliziranje žrtava fašističkih zločina, pridružujući se proustaškim uličnim marševima, što je prvi put da su oni ovako nedvosmisleno korespondirali s vladajućom politikom.

Ukratko, sve je poduzeto da ovo proljeće prođe u znaku pobjedonosne novoustaške rekonkviste, ali se onda dogodio obrat i Karamarkovi jurišnici doživjeli su neuspjeh. Sada se to povezuje s dolaskom u Zagreb pomalo tajnovitog američkog ambasadora za holokaust Nicholasa Deana, što nikako ne treba isključiti. Ali prije bih rekao da je važnost tog posjeta ostala u granicama onoga što je značila pomoć antifašističkih saveznika partizanima u Drugom svjetskom ratu. Da, ona je bila dragocjena, pogotovo ako se ne misli samo na pomoć u oružju, nego i na priznanje da partizani čine stožernu silu antifašističkog otpora. Ali glavnu snagu koja je usmjerila događaje tako da rat završi kako je završio ipak su činili hrvatski (jugoslavenski) antifašisti, bez njih spomenuta pomoć ne bi imala kome biti isporučena. Tako je i sada. Karamarkovi jurišnici polomili su potkoljenice u ovom nasrtaju na Jasenovac ponajprije zahvaljujući otporu hrvatske antifašističke scene, koja je dosad bila uglavnom difuzna, raspršena. Ali se onda zgusnula i zbila najviše zbog glasne i neuobičajeno inzistentne inicijative predstavnika Židova i Srba u Hrvatskoj. Oni su i dosad slovili, uz Savez antifašista, kao nominalni čuvari zavjetne istine o jasenovačkim zločinima, a sada se to nominalno iskazalo i kao čvrsta i djelatna činjenica. Ovo može zvučati pomalo pretenciozno i visokoparno, ali zapravo nije, proizašlo je iz tri jednostavne izjave koje su došle iz redova židovsko-srpske ‘koalicije’.

Prvo, da se Jasenovac svodi na jedan dan komemoriranja i sve ostale dane u godini kada se tolerira ili čak potiče poplava novoustaštva u zemlji. Drugo, da današnja klima u Hrvatskoj podsjeća na onu iz NDH i Njemačke desetak godina prije. I treće, da Tomislav Karamarko nikada nije javno osudio NDH i rasne zakone, pa ni logor smrti u Jasenovcu, tako da dosad marginalna ekstremna desnica prvi put postaje glasnogovornik vladajuće politike. Točka. Nikada nitko nije ovako rendgenski jasno oslikao sadašnje stanje u Hrvatskoj, a zna se da dobro odabrane riječi mogu pomicati brda, pa se to onda dogodilo i s proustaškim okaminama iz vrhova državne vlasti. Najprije su reagirali zbunjeno, pozivajući Židove, Srbe i antifašiste da odustanu od bojkota i dođu u Jasenovac, iako ni sami ondje nikada nisu bili (Karamarko), ili su se pojavljivali tajno, banuvši ‘iz šipražja’ (Kolinda Grabar Kitarović). Onda su se ipak malo pribrali i izdeklamirali nekoliko izjava da je Hrvatska utemeljena na partizanskom antifašizmu, a ne na zločinačkom ustaškom fašizmu, što je dobro, ali daleko od dovoljnog. To smo i bez njih znali, uostalom stoji već dva i pol desetljeća zapisano u Ustavu, a od predstavnika vlasti traži se više. Da kažu zašto tako nije u političkoj praksi i da osude one koji ne daju da bude tako. Dakle da osude sami sebe. Jasno da to ne treba očekivati. Čak ni Ivo Sanader nije to baš tako napravio, a on je bio malo veća šarža od Karamarka, koji je sebe mumificirao u liku šefa ustaške nadzorne službe za suzbijanje jugoslavenstva i boljševizma, i to bez rezervnog položaja.

Ipak, sada vlastima bliski mediji počinju pisati o Karamarkovom ‘novom HDZ-u’, što suzdržanije ponavlja i on, u kojem više ne bi bilo usijanog desnog radikalizma, mahanja toljagom lustracije i sličnih divota koje u posljednje vrijeme gledamo. To bi značilo da se šef HDZ-a skinuo s prošle godine objavljenog ‘antikomunističkog manifesta’ i spušta se u mirnije predjele realne politike. Ali i na prvo se on navukao iz potpuno iracionalnih razloga, nanoseći najveću štetu samome sebi, tako da je malo vjerojatno da i sada ima jasan plan što hoće. Jer on je profilirao HDZ tako da juriša na stalno nove prostore radikalizma, a ne da napušta već osvojene. Zato sada gledamo prve pobune unutarstranačkih puntara, koji su zamahali vilama i kosama odmah nakon novih izjava iz državnog vrha o Jasenovcu, a posebno nakon što je distancirano podržana kandidatura Vesne Pusić za glavnu tajnicu UN-a. Drugim riječima, nakon što se svim silama poricalo građanski rat u devedesetima, ali ga se onda transplantiralo u unutarhrvatske odnose u dvijehiljaditima, sada se on, kao ‘božja kazna’, kapilarno pojavljuje i u samome HDZ-u. I zašto ne?! Ova zemlja više je puta bila talac zastranjivanja HDZ-a, a sada je ta talačka kriza obuhvatila i ultimativno civilizacijsko pitanje odnosa prema Jasenovcu. I to se dalje jednostavno ne može podnositi.

Zato sadašnji pritisak antifašističke javnosti na ovu stranku nema alternative i mora se nastaviti. Zato također zvuči deplasirano prijedlog Zorana Milanovića da se proglasi neka vrsta ideološkog detanta, u kojem se desni i lijevi ne bi morali odreći očevinskih i djedovskih ideala, nego samo prestati praviti štetu zemlji isticanjem ustaških simbola ili odlaskom na Sutjesku. Čekaj malo! Ovo sliči na pomirbu frankista i antifrankista u Španjolskoj putem dogovorene šutnje o prošlosti, ali to se dogodilo tek nakon što su se prvi praktički odrekli Franca, a ovo kod nas prije izgleda obratno. Izjednačavanje ušatog ‘U’ i ‘ZDS’ s bitkom na Sutjesci, gdje je izginulo sedam i pol hiljada partizana, od čega šezdesetak posto iz Hrvatske, kukavičko je podvijanje repa i napuštanje ključnih civilizacijskih vrijednosti iz prošlog stoljeća. Za to ovi hrabri ljudi nisu nikoga ovlastili i gotovo da ih čuješ kako ovako govore. Mi smo svoj rat dobili, a ako ga vi sada želite izgubiti ili pristati na neriješen rezultat, to možete učini samo u svoje ime. U naše nipošto.

portalnovosti.com

Marinko Čulić
Autor 25.4.2016. u 16:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija