Premijer u ništa

tačno.net
Autor 2.9.2013. u 09:30

Premijer u ništa

Napokon, sve je ovo toliko periferno da čovjeku mora pasti u oči kako Milanović nikada nije ovako pokazao zube Bruxellesu u puno važnijim stvarima, kao što su položaj hrvatskih brodogradilišta, željezara, mljekarstvo… Premijeru, čekamo.

Piše: Marinko Čulić, Novossti

Inaćenje Zorana Milanovića oko Lex Perković naprosto je glupo, i to toliko da tu jedva ima usporedbe. Neki to pokušavaju objasniti time da je premijer postao tvrdoglav i zadrt kao Tuđman, ali to slabo drži vodu. Jest, Tuđman je bio i tvrdoglav i zadrt, ali nije pravio gluposti osim, moja je procjena, u jednom slučaju. Sve njegove ključne odluke slijedile su jasnu logiku nacionalističkog preuređenja Hrvatske, sparenog s ciljanom tajkunizacijom, što je i ispunjeno, i svakako stoji da je to urodilo teškim ili čak pogubnim posljedicama. Ali ne i da je bilo glupo. Jedinu glupost Tuđman je napravio kada nije priznao poraz HDZ-a na lokalnim zagrebačkim izborima 1995. godine, jer se nakon toga ta stranka nikada više nije sastala s vlašću u glavnom gradu. Pa ako prvi hrvatski predsjednik ne zna da je to bilo glupo jer je u međuvremenu umro, ovim ga putem obavještavamo – jeste, bilo je jako glupo.

Ista poruka ide i Milanoviću, s tim da je jasno odakle je došla Tuđmanova glupost, iz osjećanja da je svemoćan i da čak može poništavati rezultate izbora, ali nije jasno odakle dolazi Milanovićeva. On se u sporu s Bruxellesom zbog Lex Perković sukobio ne sa “stokom sitnog zuba”, koju nije šteta izgubiti na svoj strani, nego s jedinim ozvaničenim saveznikom što ga je Hrvatska imala u ovih dvadeset i nešto godina. Usto i saveznikom, treba li podsjećati, nimalo sitnog, naprotiv, vrlo krupnog zuba. To je jedno. Drugo je da su pravila o izručenju optuženika između članica Evropske unije usvojena u pregovorima Hrvatske s Bruxellesom, pa ako se tu pristalo na drugorazrednu ulogu u odnosu na stare članice EU-a, zašto se to nije reklo na vrijeme, dok su pregovori još trajali (istina, vodio ih je HDZ, ali je tadašnja opozicija kontrolirala Nacionalno vijeće za praćenje pregovora, dakle bila je upoznata). Osim toga, s tim smo pregovorima i mi ostali sa strane dovoljno upoznati da možemo reći kako ovo nije jedini slučaj u kojem je Hrvatska “skinula gaće”, pa zašto Milanović ne kaže nešto i o tome. Ili treba pretpostaviti da je ova bura oko Lex Perković i dignuta zato da se o tome ne povede razgovor, a da premijer ispadne junačina kojoj se s tim u vezi nema što predbaciti.

Da se razumijemo, nisam maliciozan i mogu navesti barem nekoliko stvari koje više govore u korist nego na štetu Milanoviću. Kada se recimo u medijima hvali Vesnu Pusić kao jedinu koja ima kuraže suprotstaviti se premijeru, zaboravlja se da ona, naprotiv, nema nimalo kuraže u komunikaciji s glavešinama u Bruxellesu i Washingtonu. Tu je vidimo u poziciji klimoglavke koja više brine da bude u suglasju s njima, nego da profilira i afirmira vlastiti hrvatski stav koji, naravno, može, ali i ne mora biti isti kao stav tih glavešina. Slaba je utjeha što ona to radi iz uvjerenja iskrene evropejke ili evroatlantistice, kako hoćete, predana toj ideji vjerojatno najviše među kukurikavcima, jer je to već proizvelo štete od kojih se neke ne mogu popraviti. Spomenut ću samo dvije najveće. Povlačenje Ine iz Sirije, čime je Hrvatska ne samo ekonomski oštećena, nego se potpuno nepotrebno stavila na stranu antiasadovskih pobunjenika, vrlo sumnjive ili i otvoreno natražnjačke političke orijentacije. I drugo, suzdržanost kod izglasavanja statusa promatrača Palestine u Ujedinjenim narodima, što je teško osramotilo Hrvatsku, a sramota je tim veća što su za taj status glasali, da samo njih spomenem, i dva hrvatska susjeda, Slovenija i Srbija.

Stvari su još gore s evropskom povjerenicom Viviane Reding, s kojom je Milanović u otvorenom klinču. Nju se u hrvatskim medijima predstavlja, s jedva skrivenim udivljenjem, kao upornu i srčanu ženu, koja će sigurno istjerati svoje u svađi s Hrvatskom oko spornog zakona. I dobro, neka istjera, što se prije to dogodi, prije će završiti i ova zagrebačko-briselska sapunica, od koje Hrvatska ne može imati nikakve koristi, a štete može itekakve. Ali spomenuta je gospođa ušla u ovu priču debelo prekoračujući svoje ovlasti a, bojim se, još i više svoje obrazovne kompetencije. Najprije je odredila rok hrvatskim vlastima da se usklade s evropskim regulama o izručenju koji se, vidi vraga, poklopio baš s Danom sjećanja na žrtve totalitarnih režima. I time jasno sugerirala da smatra kako Hrvatska nije razračunala s crvenim totalitarizmom koliko s crnim, iako o tome očito zna otprilike koliko i prosječan Hrvat o njenom Luxembourgu, dakle malo ili nimalo. A onda je još sjela i napisala za “Jutarnji list” užasno pretenciozan tekst o tome što, kao, znači spomenuti Dan sjećanja na dva totalitarizma, iz kojeg se vidjelo da ni o tome nema blagog pojma.

U tobožnjem objašnjenju zašto je za Dan sjećanja odabran datum kada je potpisan pakt Ribbentrop (Hitler) – Molotov (Staljin), Viviane Reding nas podučava ovako. Da je taj pakt bio “povod za početak najbrutalnijeg rata u povijesti”, što možda ima veze s nekim ratom na Playstationu. Ali s Drugim svjetskim ratom baš nikakve. Proglasiti jednako odgovornim za taj rat Njemačku i Sovjetski Savez ima toliko malo veze s istinom da predstavlja upravo “revolucionaran” obrat u tumačenju kako je do Drugog svjetskog rata došlo i između koga je vođen. Zato se “Novi list” (Boris Pavelić) s pravom narugao evropskoj povjerenici zbog providnog antikomunizma koji, sparen s još gorim u nas, praktički zvuči kao poziv da se posthumno “strpa u aps” Winstona Churchilla. Jer on je, vidi ti bezobrazluka, pravio razliku između Njemačke i SSSR-a i sa Sovjetima ušao u vojni savez, a s nacistima, naprotiv, toliko krvavo zaratio da se krvavije ne da zamisliti. Isti autor podruguje se i Ivi Josipoviću što se i on uključio u ovo niveliranje ratnih krivaca, pa su se u njegovom obraćanju u povodu spomenutog Dana sjećanja u istom “mikseru” našle kosti žrtava Bleiburga, Jadovnog, Jasenovca, a po istom sumnjivom ključu i žrtve jugoslavenskih ratova devedesetih.

No vratimo se Milanoviću. Njemu svakako ide u prilog što se drži podalje od ovog miksera, iako je u svoje vrijeme i on znao ubaciti u njega poneku kost. Ali Lex Perković jednostavno nije iz te priče i premijerovo inaćenje oko toga može samo skrenuti vodu na rasklimani mlin Viviane Reding s njenim buncavim sumnjičenjima. Napokon, sve je ovo toliko periferno da čovjeku mora pasti u oči kako Milanović nikada nije ovako pokazao zube Bruxellesu u puno važnijim stvarima, kao što su položaj hrvatskih brodogradilišta, željezara, mljekarstvo… Premijeru, čekamo.

tačno.net
Autor 2.9.2013. u 09:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija