Preporučujem: sajam turskih proizvoda

Autor 26.9.2012. u 14:45

Preporučujem: sajam turskih proizvoda

 

Ima par dana kako sam se vratila sa godišnjeg odmora. Pitam se što se i dalje ne osjećam kao kad sam bila tamo, u Turskoj: mirno, vedro, opušteno i zaštićeno. Ništa od toga u Sarajevu.

U zemlju koja je davno ovdje bila zli okupator otišla sam iz čiste radoznalosti prvi put prije desetak godina. Ostala sam –zaprepaštena. Skladom, vedrinom, zauzetošću idejom i radinošću. Usredsređenošću. Turci rade i imaju cilj, to je vidljivo na svakom koraku. Trude se iz petnih žila. Vidjela sam to u Istanbulu u ljetno i zimsko vrijeme i na obalama Antalije. Dobila sam čvrst dojam da se njihovo i prirodno i naučeno stanje zove: radim i volim svoju zemlju. Samo što sam kročila na sarajevski aerodrom taksista mi je upućeno ispričao sve nemile detalje o lokalnim političarima i naravno usput me prevario za 5 KM. U Turskoj za 15 dana nisam nigdje čula ni jedne o politici, ni o Erdoganu, ni o ovdašnjem mu bratu, ni o blasfemičnom anti-islamskom filmu, ni o multi-kulti trakavici. Ljudi rade, a ne palamude. I baš niko me nije pitao koje su mi boje i koliko gusti – eritrociti.

Ovih je dana u Sarajevu sajam turskih proizvoda. Imam želju nabrojati nekoliko autentičnih turskih proizvoda koje dobro poznajem, ali nisu materijalne prirode.To su osmijeh, uljudnost, jednostavnost, radinost, uslužnost, organiziranost, osjećaj za lijepo, raspoloživost, ustrajnost. Evo jednog primjera i prije nego sam kročila u drugu domovinu Mehmed-paše Sokolovića: prilikom rezervacije hotela u sarajevskoj agenciji odabrani hotel* nam je, ničim izazvan, poklonio 14% nižu cijenu nego je u katalogu. U hotel smo stigli u gluho doba jutra, oko 4 sata: na recepciji, budni i nasmijani, prvo su nas upitali jesmo li gladni i jesmo li žedni. (Voljela bih vidjeti još nekoga na Balkanu ko je tako obziran u 4 ujutro.) Već sutradan smo zatekli u sobi ljubazno pismo generalnog managera (Ali Dayanikli): poziv na večeru u jedan od à la carte restorana hotelskog kompleksa.  Upoznali smo jednostavnog i srdačnog ‘komandanta’ velikog, a očito uhodanog poduzeća od 800 gostiju i 200 uposlenika. Baš ni po čemu ga čovjek  ne bi mogao prepoznati, osim po nepretencioznosti. Nakon zijafeta, a ne večere, na koju nas je pozvao, sretali smo ga svakodnevno, neprimijetan ali – uvijek tu. Ako vi njega ne vidite, vidi on vas i pita: “Jeste li zadovoljni? Treba li vam bilo šta?” Nakon desetak dana obilja vedrine i opuštenosti, gdje je glas podizao samo pokoji nesnađeni ras-dva-tri bogati Rus, upitala sam se zašto ovaj generalni manager ovako bdije nad svakim gostom?

U hotelu se na različitim mjestima može ozbiljno jesti 24 sata. Jedini je problem kako odabrati i sve isprobati, a ne vratiti se kući sa makar 5 kg viška.

Hotel blista od čistoće. Iza svakog ćoška će vam pred očima zalelujati nasmijana silueta sa bedžom i imenom, zaposlena krpom, metlicom i lopaticom. Možda ponekad neka liska i padne na hotelski peškir (svaki dan se po potrebi dobiju novi) na ležaljci pored bazena okruženog bogatim rastinjem. Ali u bazenu (sa masažerima) – nikad ni jedne.

Hotel ima (svaki dan) dva večernja programa, jedan je u prekrasnom atriju sa živom muzikom, a drugi na vanjskoj pozornici sa prvorazrednim izvođačima, od kineskih akrobata do istočnjačkih mađioničara i  brazilskih plesačica (i plesača) kapuere – da ti oči stanu.

I tako dalje. U sobi smo ne jednom zatekli bocu odličnog crnog širaza sa korpom voća. Jednom sam pomislila da je aranžman svježeg bijelog cvijeća (temperature se ni noću nisu spuštale ispod 30 stupnjeva) poslala osobno poznata Karla iz sarajevskog Kaktusa! Generalni manager nas je naredne prilike iznenadio pladnjem najboljih lokalnih slatkiša. Da čovjek ostane bez teksta od rafiniranosti i prave mjere: kako pridobiti gosta!

Ali: naši novci su već odavno, prije nego smo stigli, bili na računu hotela.

Eto – to je moj sajam turskih proizvoda. Preporučujem svima da ga posjete. A gospodarstvenicima i turističkim pregaocima  diljem BiH i napuhane Hrvatske – da uzmu urnek. I da ga – podžone, ako ne ide nikako drugačije.

Otkad znam za sebe slušamo: Turci su nam donijeli peksin, nemar i ljenost. Ja sam svaki dan sve skeptičnija u vezi s tim. Sklonija sam misliti drugačije: Turci koje sam ja vidjela rade, ubiše se radeći, vrlo su ponosni na svoju zemlju i vole je. Ne znam kako je bilo prije 300 godina. Čitajući udžbenike povijesti imam sve razloge misliti da nam je neko servirao priču koja je tom nekome trebala. A ne nikako – cijelu istinu. Poodavno je istekao rok tumačenju ekskluzivne teorije o osmanskim okupatorima. Čini mi se da je vrijeme uočiti realnost: Turci imaju strategiju (a nije da se njihova ne pita!) na kojoj im možemo reći samo: aferim! Od u svijetu poštivane (jer već dugo) školovane diplomacije, arhitekture, dizajna, filmova (i TV-serija!), pa sve do njihovog nacionalnog avio-prevoznika, koji je drugu godinu za redom proglašen najboljom avio-kompanijom u Europi. Ovu informaciju sa maštovito snimljenom reklamom prenose sve relevantne TV stanice na svijetu, od BBC do CNN.

I opet nisam sve ispričala: u hotelu je cijeli hol na raspolaganju turističkim agencijama. Ruskih turista je najviše, a Turci su se prilagodili, k’o da su cijeli život samo bili rusofili. Etikete na svim proizvodima (od lokuma preko nakita do prvoklasnog tekstila) su i na ruskom. Da li su u našim naprednim, europskim predodžbama spojive poglavito islamska Turska i izrazito pravoslavna Rusija? Ali stigli smo samo do pola puta: Turska je turistička Meka u koju u kolonama hrle Rusi, a profitiraju i Izrealci. Nismo ni kročili iz hotela, a naša bh. agencija nam je ponudila posjetu Izrael, dobili smo vize na tri mjeseca i vidjeli vlastitim očima čudo. Turska sa 99% stanovnika sljedbenika islama, raspištoljena nova Rusija i nekima se čini nakostriješeni Izrael, u savršenom skladu, uspješno rade na sakupljanja ‘šorvana’. I to bez traga nezadovoljstva ili sjene nesporazuma. Logično: lova je u pitanju.

Izrael smo prilično temeljito obišli. Posjetili smo Mrtvo more i vidjeli hotela Meridien David, ispred kojeg smo na uličnom štandu dvije kugle sladoleda u kornetu platili 10 eura (e oni bi mogli od našeg ‘Egipta’ uzeti urnek). Preko Betlehema i Palestine (gdje smo odsjeli u hotelu kojeg drže hrišćani katolici), do magičnog Jerusalema i službenog Tel Aviva pa sve do, u svakom smislu, osjetljivog područja ogromnog aerodroma – nigdje ni vojnika, ni oružja. Ni na vidiku. Pa jasno je, kao što reče moja kuma: tamo je lova, a ovdje je oružje. Od politike ni traga. Sve dok nisam stigla do – sarajevskog taksiste, nadaleko poznatog eksperta za bistrenje mutne vode. Sarajevski vašar taštine i sajam turskih proizvoda.

Ovo prvo najradije odćutim, a ovo drugo: svesrdno preporučujem!

 

 

(*Hotel Cristal Spa Kemer)

Tagovi:
Autor 26.9.2012. u 14:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija