PRESJEK BESMISLA (ili, čiji je veći?)

Autor 5.10.2011. u 18:54

PRESJEK BESMISLA  (ili, čiji je veći?)

Svijet je sve luđi i luđi. Radnici su obespravljeni i nemoćni. Nemam inspiraciju da pišem. Budim se u pola šest i buljim u strop: kao sova, kao jazavac. Svi dani iza mene i preda mnom nepoznati su i poznati u isto vrijeme. Iako ne znam šta sam sve i zašto preživio umišljam sebi da su mi prilično znani predstojeći događaji. Nikad se nisam dao. Ni kad je bilo mnogo bezizglednije već što je sada. Ne volim grupe ljudi niti organizovane skupine. Kad bolje razmislim, jasno je da sam kroz život uvijek prolazio sam: kao vuk, kao obespravljeni pas lutalica, kao polarni medvjed ili smrdljivi ljenivac. Životinja na rubu opstanka s onu stranu zakona. Tačno je da ljudi ponekad pomažu. S te tačke gledišta mogu biti zadovoljan. Možda i nisam posve sam.

Ne mogu da shvatim šta se događa sa bošnjačkim intelektualcima i ulemom. Dižu nos na spomen lika i djela Ive Andrića. Za razliku od njih gospodin Andrić je genij i savršeno je dobro znao o čemu piše. Upravo sada ja ne znam o čemu bih dalje pisao. Zar vam se nekad ne čini kako je već sve rečeno i napisano, kako je sve odživljeno, a toliko dugo čekamo na posljednji čin predstave, rasplet događaja, izlaz iz zamke, jurišni raspored pred posljednju bitku.

Ne znam zašto neki ljudi misle da vjerodostojno oponašaju Muhameda a.s.? Ne vjerujem da je dotični božiji poslanik imao dugu, gustu, crnu i strašnu bradu i kratke pantale, unezvijeren pogled pun mržnju prema ljudima, lijepim ženama i dunjaluku. Ne vjerujem ni da je primao novac za svoje riječi, izvjesno je kako nije plašio niti ubijao malu i veliku djecu po nasumičnom izboru surovih teriorističkih napada. Mora da se smijao šalama na vlastiti račun i nije razularen trgao glave nemoćnim i izbezumljenim zarobljenicima. O šerijatu nije imao pojma. Kad bi govorio, zamišljam da je bio smiren i smjeran, vjerovatno vrlo magnetičan, pristojan i uljudan tip. Putovao je astralno svemirom i nastojao spustiti smisao u inače besmislen svijet. Sve su ga pogrešno shvatili, baš kao i Krista.

Dođe mi da zavapim: „O Muhamede, o Kriste, gdje li li ste?“

Pored božijih poslanika imamo i narodne poslanike u parlamentarnim skupštinama. Iako se mnogi teroristi , mrzitelji, fašisti i ubice smatraju direktnim nasljednicima božijih poslanika, mnogo je izglednije da iza njihovih organizacija i djelovanja ipak stoje napirlitani narodni poslanici u raznoraznim odijelima i kravatama – glupi tipovi sumnjivih i opasnih namjera.

Otkud to da je toliki medijski prostor ustupljen navijačkim huliganima, političkim štetočinama i religijskim fundamentalistima? Još i  kriminalcima i bjelosvjetskim crnohroničarima. Je li moguće da bez užasa i društvene deformacije nismo u stanju pokrenuti serotonin u mozgu?

Za mene je vrlo neugodno kad nemam o čemu da pišem, kad sam duševno prazan i tjelesno snužden. I dok lete avioni, svemirski brodovi, meteorološki baloni i neidentificirani leteći objekti dobrano mi je jasno kako su džentlmeni izgubili trku sa vremenom. Ko još baca skupocjene kapute na prljavu i masnu lokvu kako dama ne bi ukaljala tek uglacanu štiklu? Maniri koji su izblijedili iz kolektivnog sjećanja i ustupili mjesto nagonskoj mržnji i obezvrjeđivanju životnih formula koje, za razliku od teorije relativiteta, ne prestaju vrijediti.

Postoje čestice u svemiru koje su brže od svjetlosti kao što Sunčev sistem ima još najmanje dva divovska planeta u Ortovom pojasu. Ako je istina da jedan od njih ima eliptičnu putanju križanja onda nas prije ili kasnije čeka još jedna apokaliptična kataklizma. Vjerujem da su rijetki čuli za sumeranski planet Nibiru.

Trebaju se samo uzeti u obzir sva ta abnormalno velika kosmička događanja, a balkanski se sapiens glođe oko očuvanja Kosova u sklopu Srbije, Bosne i Hercegovine sa anuliranjem Republike Srpske, ili pripajanja Republike Srpske Republici Srbiji, Herceg-Bosne Hrvatskoj, Vojvodine Mađarskoj i tako dalje i tako šire. Već je dobrano jasno kako za pet ili šest stoljeća uopšte neće postojati  južnoslavenski narodi i kako smo, ni za pedalj odmaknuti od životinjskog svijeta i opštepoznatog nagona o obilježavanju i odbrani zaposjednute teritorije, već osuđeni na gensku propast.

Hej vi pederi i lezbijke: nacionalni i vjerski problemu broj jedan u našim posvemašnjim metropolama: Splitu, Sarajevu i Beogradu! Ta tri vrla grada zar da postanu Sodoma i Gomora na raskrižju ostavština tri najveća religijska reformatora: Mojsija, Krista i Muhameda?! Kad već ubijamo u ime boga, rušimo, palimo i rabimo egzodus, naravno u ime boga, pljačkamo, otimamo i gomilamo, a u ime koga kad već ne u ime boga, e, onda, dozlaboga, nećemo još tolerisati da nam se na pravdi boga ulicama šetkaju i tamo traže nekakva prava razni hermafroditi, transvestiti, biseksualci, mrski gejevi i ne tako mrske lezbače.

A onda je izišlo Sunce, zagospodarivši nebom. Prije već sam oprao zube, ustao sam i pišao u lavabo. Tuširanje, stik, dezodorans i tako to. Nasuo sam čašu punu do vrha i čekao da iz nje izlebdi hlor. Voda je izvor života, baš kao i Sunce koje gospodari nebom.

Trebala je doći u tri. Čekao sam je do šest, a ona je došla u devet. U međuvremenu sam radio ne baš pametne stvari: gledao televizor i listao teletekst. Čitao sam i novine. Vrtio se među četiri zida kao preplašena i napola raščerupana kokoš pred odstrjel.

Bio sam ozaren. Moja eventualno nova djevojka. Došla je tek u devet i, naravno, imala savršen alibi zašto se nije pojavila ranije.

Ali nešto je od početka sumnjivo. Kako se moglo desiti to da ova prekrasna djevojka od dvadeset dvije ili tri godine do sada nije imala niti jednu ozbiljnu ljubavnu vezu? Možda me je lagala. Možda me na jedan čudan način htjela impresionirati. Ja sam već godinama sam, ali imam i četrdeset ljeta. Biti tako dugo sam, sedam ili deset godina, bez djevojke i nježnosti, za muškarca nije neko poželjno stanje. Neko vrijeme se možeš tješiti da si neprevaziđeni vuk samotnjak, i kuler, i samodovoljan, i najjači (čovjek je najjači kad je sam) a onda ti se samoća, na ovaj ili onaj način, obije o glavu.

Npr. ja sam u jednom trenu poludio. Čovjek je ipak samo društveno biće. I u vremenu dok sam bio lud bojao sam se vlastite sjenke i paničario i na sami prelet muhe pored nosa. I muhe su bile pametnije od mene, ponajprije stoga što nisu pokazivale znakove anksioznosti kad bi mi zujale oko glave – kao oko pokislog govneta na Suncu koje se iznenada pojavilo iza mrkih oblaka što su još do maloprije sipali bijesnu kišu. Ali ja sam čvrst momak. Brzo sam savladao svoje ludilo, ili ga odložio – to sad nije bitno. U ratu kojeg sam dobijao, znao bih izgubiti još pokoju bitku. Prevalio sam dan D, sad se s Nijemcima ganjam tamo-amo po belgijskim šumama pred konačan krah Rajha, gdje sam ja iscrpljeni saveznički vojnik a Rajh je moje ludilo.

Beatrice nisam morao pričati o svome stanju i problemima.

I tad mi je sve postalo jasno. Beatrice je vodila možda još bjesomučniji rat sa samom sobom. Jer, Ona, odnosno On, u stvari nije bio Beatrice već … Vrag bi ga znao!!!

Uglavnom, kad smo se poslije tri-četiri pića počeli skidati, ispostavilo se da ta izuzetno zgodna i vanredno lijepa djevojka, u stvari, među nogama nema macu, već, već … Vrag će ga znati šta!!!

I tako zblahnut i snebesan stajao sam pred isukanim muškim organom po sred prelijepe djevojke čiji obim i dimenzije uveliko premašuju mjere moga organa.

Do đavola, da ne kalkulišem dalje, ova je djevojka imala mnogo veći kurac od moga!!!

To me užasno postidilo i, naravno, obeshrabrilo, jer se uspostavilo da sam mnogo manje muškarac već što su to neke savremene i neobične žene, savršene kandidatkinje za svaku buduću Paradu Ponosa.

Prosto je bilo nevjerovatno da je ijedan narodni poslanik, političar, predsjednik države, vođa navijačke skupine, gradonačelnik ili uštirkani vjernik imao većeg pimpeka od Beatrice.

Nisam siguran i kad bi sabrali sve intimne mjere bosanskohercegovačkog tročlanog predsjedništva da bi mogli tući samo jednu od Beatrice.

Ako neki ne vjeruje, slobodno mu je da dođe i mjeri.

Tagovi:
Autor 5.10.2011. u 18:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija