Prestanite da šutite i trpite!

Autor 12.12.2011. u 14:20

Prestanite da šutite i trpite!

Tekst pod nazivom“Prestanite da šutite i trpite!”, koji vam u nastavku predstavljamo, je prevod teksta koji je u orginalnoj verziji, tj. na francuskom jeziku objavljen pod nazivom Indignez-Vous! autora Stephana Hessela, a kasnije preveden na desetine drugih svjetskih jezika kao sto su španski (“Indignados!”), engleski (“Time for Outrage!”), njemački (“Empört Euch!”), slovenacki (“Dvignite se!”), hebrejskiHYPERLINK “http://iatrogenico.wordpress.com/2011/10/01/indignez-vous-stephen-hesse, itd. i evo, na bosanski jezik, ekskluzivno za čitalačku publiku portala Tacno.net.

Prije isčitavanja samog teksta, smatramo bitnim istaći  određene detalje iz biografije autora i ukazati na važnost njegovog rada u kontekstu aktuelnih, građanskih, svjetskih protesta i stvaranja pokreta “Ogorčeni”.

Stephane Hessel je rođen 20.og oktobra 1917.-e godine u Berlinu, ali je već 1924.-e godine, s roditeljima napustio rodnu Njemačku i preselio se u Pariz, gdje je 1939.-e godine dobio francusko državljanstvo i kasnije, te iste godine bio mobilisan u francusku vojnu službu. Ne zeleci biti dio Vichy-ijeve vlade, Hessel, 1941.-e odlazi u London gdje se pridružuje generalu Charlesu de Gaullu i njegovoj grupi za Otpor. Godine 1944.-e prilikom njegovog pokušaja da se prebaci za Francusku kako bi tamo organizovao mrežu za pomoć borcima Otpora, Gestapo ga hvata te završava u koncentracionom logoru gdje biva izvrvgnut raznoraznim vidovima mučenja. Ipak, uspijeva pobjeći iz logora i ujediniti se sa američkim vojnim snagama, koje su se tad već bile iskrcale u Evropi.

Nakon rata, 1948.-e godine, učestvuje u stvaranju Univerzalne Deklaracije o Ljudskim Pravima, sto ce utjecati na njega da ostatak života posveti borbi za ljudska prava i promociju mira. Na 60.-u godišnjicu potpisivanja Univerzalne Deklaracije o Ljudskim Pravima, u decembru 2008.-e godine, dobio je UNESCO-vu nagradu za promociju Ljudskih Prava, a 2006.-e godine bio jedan od potpisnika peticije protiv izraelskih napada nad Libanom. U vise navrata je posjetio Pojas Gaze, pisao o svojim utiscima vezanim za palestinsko pitanje a 2009.-e godine je otvoreno kritikovao izraelske napada na Pojas Gaze, definisuci ih, kao sto ce se vidjeti u prevodu teksta koji donosimo, kao “ratne zločine” ili čak “zločine protiv čovječnosti”.

2011.- godine casopis Foreign Policy je Hessela proglasio jednim od vrhunskih svjetskih mislilaca zbog pokusaja da ponovo ozivi duh Otpora koji je postojao u okupiranoj Francuskoj i van nje, u jeku borbe protiv fasizma.

I pored svega navedenog, za popularnost Hessela danas, narocito medu mladima, najzaslužniji je tekst “Prestanite da šutite i trpite!” (franc: “Indignez-Vous!”) koji je objavio u oktobru 2010.-e a koji se u zadnjih pola godine prodaje u milionskim tiražima. Radi se o jednom kratkom, iskrenom i otvorenom pozivu na promjenu koji je poslužio kao inspiracija građanima Španije, koji su se, ogorčeni ekonomskom krizom, stopom nezaposlenosti, korupcijom, političkom situacijom, tj, političarima sa kojima se običan građanin teško može identifikovati i koji stavljaju lične ili stranačke interese ispred opštih, socijalnom politikom, diskriminacijom imigranata, i uopce nemogućnošću da se ostvare osnovna prava kao sto su pravo na dostojanstveno prebivalište, posao, zdravlje i obrazovanje, u maju mjesecu, 2011.-e godine, organizovali i pobunili.

Građani Španije su prestali da šute i trpe. Masovni protest koji je rođen na trgu Puerta de Sol u Madridu, a koji je dobio naziv “Los Indignados” (“Ogorčeni”), po uzoru na naslov Hesselovog teksta, proširio se ne samo na druge gradove Španije nego i na cijelu Evropu, posebnu težinu ima u  Grčkoj, Italiji, Portugalu, Velikoj Britaniji, ali i u Americi kroz proteste na Wall Street-u u New Yorku, te proteste protiv nasilja i trgovine drogom u Meksiku.

Nadam se da će čitatelji i čitateljke portala Tacno.net uživati u Hesselovom tekstu i da će ih isti, ako ne inspirisati, onda barem ponukati na ozbiljnije promišljanje i analizu bosansko-hercegovacke društvene, ekonomske i političke zbilje, u cilju iznalaženja odgovora na pitanje:

Do kada ćemo mi, Bosanci i Hercegovci, da šutimo i trpimo??

 

PRESTANITE DA ŠUTITE  I TRPITE!

Autor: Stephane Hessel

Prevod teksta: Irma Baralija

 

Devedeset i tri godine. To je ta neka zadnja etapa. Bliži se kraj. Sreća pa mogu da  iskoristim ovu priliku da se prisjetim početaka svog političkog angažmana: godine otpora i program koji je prije 66 godina sastavio Nacionalni Odbor za Otpor! Jean Molin-u dugujemo, u sklopu pomenutog Odbora, ujedinjavanje svih političkih elemenata okupirane Francuske, pokreta, stranki, sindikata, sve u cilju proglašenja uključivanja u  borbu koju je vodila Francuska, zajedno sa njenim jedinim priznatim liderom: generalom Charles de Gaulle-om. Dobio sam vijest iz Londona, gdje sam se bio pridružio generalu De Gaulle-u u martu 1941.-e, da je Odbor već imao pripremljen program koji se trebao usvojiti 15.-og marta 1944.-e i kojim se za oslobođenu Francusku predviđao skup principa i vrijednosti na kojima bi se zasnovala moderna demokratija  naše zemlje.

                Ovi principi i vrijednosti su nam danas potrebniji nego ikad prije. Svi skupa treba da učinimo da naše društvo bude društvo na koje ćemo moći biti ponosni: a ne da to bude društvo onih „bez identifikacijskih isprava“, u kojem se vrše protjerivanja, i postoji ogorčenost prema imigrantima, ne društvo koje dovodi u pitanje penzije, pravo na socijalnu skrb; niti društvo u kojima su mediji u rukama moćnika; da smo mi pravi nasljednici Nacionalnog Odbora za Otpor, ništa od pomenutog ne bi postojalo.

                1945.-e godine, nakon teških drama i svega doživljenoga, snage prisutne u Odboru za Otpor, pokrenule su jedan ambiciozan projekat. Prisjetimo se da je  upravo tada nastala ideja socijalne skrbi, bas kao sto je želio i predviđao u svom planu Otpor: nephodan je „Jedan potpun plan socijalne zaštite kojemu je u cilju garantirati svim građanima osnovna sredstva za život,  u slučaju da osobe ne mogu ostvariti iste kroz vlastiti rad“; i „penzija koja bi osigurala dugogodišnjim radnicima da dostojanstveno prožive svoje zadnje dane“.

Izvori energije, električna energija i plin, rudnici uglja i velike banke su prešli u državno vlasništvo. To je bilo ono sto je program podržavao: „Povrat velikih monopoliziranih proizvodnih resursa državi, što je bio proizvod zajedničkog rada i truda, izvora energije, prirodnih bogatstava, osiguravajućih kuća  i velikih banki“; „uspostava prave ekonomske i socijalne demokratije, koja bi podrazumijevala onemogućavanje postojanja velikih ekonomskih i finansijskih feuda“. Opšti interes je trebao biti iznad ličnih interesa, a pravedna raspodjela bogatstava, dobivena kao proizvod rada, iznad moći koju ima novac. Otpor je predložio “racionalnu organizaciju ekonomije koja bi garantovala podređenost ličnih interesa općem interesu, i koja bi bila oslobođena poslovnih diktadura napravljenih po uzoru na one iz fašističkih država”, a privremena vlada republike je prihvatila prijedlog i preuzela na sebe odgovornost za njegovo sprovođenje.

                Istinskoj demokratiji je potrebna neovisna i slobodna štampa; Otpor je bio svjestan toga te je na tome i insistirao: zagovarao je “slobodu štampe, njenu časnost i nezavisnost od države, ekonomskih moći ili stranih utjecaja”. Od 1944.-e, ovo predstavlja osnovne odrednice funkcionisanja svijeta štampe. Uprkos tome, upravo su ove osnovne odrednice danas ugrožene.

                Otpor je zahtijevao “da se svoj djeci omogući pristup i sudjelovanje u  najnaprednijem  obrazovnom sistemu”, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Uprkos tome, reforme obrazovanja predložene 2008.-e godine dovode u pitanje ovaj cilj. Mladi profesori, koje podržavam, odbili su primjeniti pomenute reforme zbog čega ih se kaznilo smanjenjem plata. Ogorčeni, odlučili su da prestanu da šute i trpe,  izrazili su neposlušnost prema državi jer smatraju kako su pomenute reforme daleko od republikanskih ideala, a da su previše pod utjecajem društva podređenog novcu, te na taj način predstavljaju prepreku u razvijanju kreativnog i kritičkog duha. 

 

Razlog za otpor je ogorčenost

 

Usuđuju se da nam kažu kako država više ne može da stoji iza troškova koje podrazumijeva socijalna politika. Ali kako je moguće da danas nema dovoljno novca kako bi se nastavili podržavati davno dogovoreni socijalni ciljevi ako je proizvodnja bogatstava značajno porasla od momenta kada je djelovao Otpor, tj. u vrijeme kada je Europa bila u ruševinama? To je zato što moć novca, kojeg je potukao Otpor, nikad nije bila tako velika, bezobrazna i sebična prema svima, prema onima koji su postali sluge novca pa čak do onih koji su u najvišim državnim sferama. Banke, koje su privatizirane, prvenstveno vode računa o vlastitoj zaradi i kapitalu te visokim platama svojih šefova, zaboravljajući na opći interes. Nikad nije bila toliko izražena razlika između najsiromašnijih i najbogatijih, niti toliko ubrzana kompetitivnost i utrka za novcem.

                Osnovni motiv Otpora bilo je ogorčenje. Mi koji smo veterani Otpora i borci za slobodnu Francusku, pozivamo mlade generacije da ožive i budu nasljednici Otpora i njihovih ideala. Mi im poručujemo: Borite se kao sto smo se borili mi, zamijenite nas, prestanite da šutite i trpite! Odgovorni političari, ekonomisti, intelektualci i društvo u cijelosti, ne može dozvoliti da ih impresionira i ušutka  ova diktadura finansijskih tržišta koja prijeti miru i demokratiji.

                Želim svima, svakom od vas pojedinačno, da pronađete vaš razlog za ogorčenje. To je jedna izuzetna vrijednost. Kad ti nešto prouzrokuje takvo ogorčenje, kao što je u meni prouzrokovao nacizam, pretvoriš se u aktivistu, u snažnu i angažovanu osobu. Postaneš dio historijskog pokreta koji vremenom izraste u jedan važan pokret i koji se nastavlja zahvaljujući doprinosu svakog pojedinca. Taj pokret teži ka većoj pravednosti, većoj slobodi, ali treba naglasiti da to nije onaj vid nekontrolisane slobode kao sto je ona sloboda koju uživa lisica u kokošinjcu. Prava koja se nalaze u Univerzalnoj Deklaraciji iz 1948 su univerzalna prava. Ako pak naiđete na nekog ko ih ne uživa u potpunosti, pokušajte suosjećati s njim i pomoći mu da ih ostvari.

 

Dva pogleda na historiju

 

Kada pokušam shvatiti iz čega se izrodio fašizam, kako smo mogli postati predmet napada Vichy-a i uopšte pošasti fašizma, shvatim da je odgovor u egoizmu zemljoposjednika koji su bili na smrt preplašeni od boljševičke revolucije. Dozvolili su da ih vode vlastiti strahovi. Ali ako se danas, kao sto se i tada , pobuni neko, makar to bile i male grupe aktivista, to će biti dovoljno, to će pokrenuti mase. Tačno je da se iskustvo nekog dosta starijeg, poput mene rođenog 1917.-e, razlikuje od iskustava današnje omladine. Često zamolim profesore da mi dozvole da se obratim njihovim učenicima kojima kažem: “vi nemate tako očite razloge kao sto smo mi imali da bi ste se društveno angažovali. Za nas je pružiti otpor značilo usprotiviti se njemačkoj okupaciji, značilo je ne prihvatiti poraz. Dakle bilo je relativno jednostavno. Jednako jednostavno je bilo zauzeti stav i po pitanjima koja su kasnije uslijedila, prvo proces dekolonizacije. Nakon toga je bio aktuelan alžirski rat. Za Alžir je bilo neophodno da se osamostali, to je bilo jasno. Sto se tiče Staljina, svi smo se radovali pobjedi Crvene Armije nad nacistima 1943.-e. Ali nakon sto smo saznali za staljinističke procese iz 1935.-e, pratili smo pomno komunizam da bismo ga uporedili sa sjeverno američkim kapitalizmom, te se kao rezultat toga jasno iskristalisala potreba da se usprotivimo ovom nepodnošljivom obliku totalitarizma. Dug životni vijek mi je omogućio da pronađem niz razloga za ogorčenje”.

                Ovi su se razlozi javili više iz želje za angažmanom nego iz nekih posebnih emocija. Mladog normalien-a[1] poput mene, obilježio je Sarte, kao stariji kolega. “Mučnina”, “Zid”, ali ne i “Bitak i ništa”, odigrali su bitnu ulogu u oblikovanju mog načina razmišljanja. Sartre nas je naučio da kažemo sami sebi: “Odgovorni ste samim tim što postojite kao jedinke”. To je bila jedna libertarijanska poruka. Ljudska odgovornost  koja ne smije da se pokori niti bilo kakvoj moći niti nekom bogu. Upravo suprotno, treba da se angažuje u ime odgovornosti koju ima kao ljudsko biće. Kada sam se upisao u Ecole Normale u ulici Ulm u Parizu, 1939.-e godine, počeo sam kao vjerni učenik Hegelov a išao sam i na predavanja kod Mauricea Meurleau-Ponty-a. Njegova su se učenja bavila konkretnim iskustvima, odnos tijela i čula, jednost naspram mnogostrukosti čula. Ali moj prirodni optimizam koji nalaže da sve ono što može da se želi, može i da se ostvari, vodio me je ka Hegelu. Hegelijanizam uči kako ljudska historija samo ima jedan pravac kretanja: predstavlja slobodu čovjeka koji napreduje etapu po etapu. Historija je sačinjena od neprekidnog niza proturječnosti, radi se o stalnom prihvatanju izazova. Historija društva napreduje, i na kraju, kad čovjek postigne svoju potpunu slobodu, dobijemo demokratsku državu u svom idealnom obliku.

                Naravno, postoje i drugačija shvatanja historije. Napreci koji su postignuti u ime slobode, kompetitivnost, takmičenje da bi se postiglo “uvijek više”, sve ovo može da bude jedan rušilački uragan. Ovako opisuje historiju jedan prijatelj mog oca koji je zajedno s njim preveo na njemački “U potrazi za izgubljenim vremenom” Marcela Prousta: njemački filozof Walter Benjamin. On je pronašao negativnu poruku u umjetničkom djelu švicarskog slikara Pula Kleea “Angelus Novus”, koje prikazuje anđela raširenih ruku kojima kao da želi zaustaviti ili izbjeći nevrijeme koje on identifikuje s napretkom. Za Benjamina, koji je izvršio samoubistvo u septembru 1940.-e godine kako bi pobjegao od nacizma, smisao historije je neizbježno kretanje iz jedne katastrofe u drugu.

 

Indiferentnost: najgori mogući stav

 

Tačno je da danas razlozi za ogorčenje i reagovanje mogu izgledati manje jasni i ne tako jasno izdefinisani kao sto je bio slučaj ranije u povijesti, a i svijet, uopće, može da se čini komplikovanijijm. Ko zapovijeda?, Ko donosi odluke? Nije uvijek jednostavno razlučiti među svim tim strujama koje vladaju. Nije više riječ samo o određenoj elitističkoj skupini čije spletke savršeno razumijemo. Živimo u globalnom svijetu u kojem vidimo da je sve međusobno povezano. Nikad prije nije bila tako izražena međupovezanost i međuzavisnost dešavanja. Ali postoje stvari u današnjem svijetu koje su nepodnošljive. Da bismo to uvidjeli, moramo dobro osmotriti, tražiti. Ja poručujem mladima: potražite i naći ćete. Najgori mogući stav je indiferentnost, voditi se lemom “boli me briga za sve, snaći ću se već nekako”. Ako se ponašate tako gubite jednu od osnovnih ljudskih osobina. Ta osobina, bez koje je čovjek nezamisliv je sposobnost da reagujete kada neko povrijedi vaše dostojanstvo.

 

                 Već možemo utvrditi dva nova velika razloga za brigu:

 

1)      Ogromna razlika koja postoji između jako siromašnih i onih jako bogatih i koja ne prestaje da raste. Ovo je izum XX-og i XXI-og stoljeća. Oni najsiromašniji zarađuju tek 2 dolara po radnom danu. Ne smijemo dozvoliti da se ta razlika nastavi povećavati. Ova činjenica sama po sebi već nalaze da se poduzme nešto po tom pitanju.

2)      Ljudska prava i situacija u kojoj se nalazi planeta. Nakon Oslobođenja, imao sam sreću da učestvujem u pisanju Univerzalne Deklaracije o Ljudskim Pravima koju je usvojila Organizacija Ujedinjenih Naroda 10.-og decembra 1948.-e u palači Chaillot, u Parizu. Pod vodstvom šefa kabineta Henrija Laugiera, generalnog sekretara pri UN-u i sekretara Odbora za Ljudska Prava, učestvovao sam u stvaranju ove Deklaracije. Nikad neću zaboraviti ulogu koju je odigrao Rene Cassin, državni komesar za Pravdu i Obrazovanje u vladi oslobođene Francuske u Londonu 1941.-e, dobitnik Nobeleove nagrade iz 1968.-e godine, niti ulogu Pierrea Mendesa Francea koji je djelovao u sklopu Ekonomskog i Socijalnog Savjeta i kome smo slali tekstove prije nego bi isti bili dati na pregled Trećem Odboru Generalne Skupštine koja je bila zadužena za rješavanje socijalnih, humanitarnih i pitanja iz oblasti kulture. Ovu Skupštinu je sačinjavalo 58 zemalja koje su u tom momentu bile članice UN-a a poziciju skretara sam preuzeo ja. Reneu Cassinu dugujemo izraz “univerzalna” a ne “međunarodna” prava kako su predlagali naši prijatelji anglosaksonci. Glavno pitanje koje je trebalo riješiti po izlasku iz Drugog Svjetskog Rata je bilo: prevazilaženje i rješavanje prijetnji koje je totalitarizam nametnuo čovječanstvu. Potrebno je da se u to ime članice UN-a obavežu na poštivanje univerzalnih prava. Ovo je jedan od načina kako da se obezvrijede argumenti onih država koje zagovaraju apsolutni suverenitet na svom teritoriju te to koriste kao izgovor  protiv eventualnog miješanja drugih zemalja u njihove interne stvari, dok oni paralelno  provode zločine protiv čovječnosti na tom istom teritoriju. Ovo je bio Hitlerov slučaj, koji je umislio da je jedini gospodar svega i da je osoba koja ima pravo da izazove genocid. Univerzalna Deklaracija je u direktnoj vezi sa cjelokupnom reakcijom koju je u svijetu proizveo nacizam, fašizam, totalitarizam, a  zahvaljujući našem prisustvu, u sebi nosi i duh Otpora. Ja sam osjećao da smo morali požuriti, nismo smjeli dozvoliti da nas zavara licemjerstvo onih koji su iz rata izašli kao poraženi i koji su odlučili da podrže određene vrijednosti koje kasnije nisu baš svi imali namjeru  poštivati, a koje smo mi nastojali da im nametnemo.

 

Ne mogu a da ne citiram član 15 Univerzalne Deklaracije o Ljudskim Pravima: “Svaka osoba ima pravo na državljanstvo”, i član 22: “Svaka osoba, kao član društvene zajednice, ima pravo na socijalnu skrb, i da, uz državni napor i međunarodnu saradnju, u ovisnosti od organizovanosti i resursa kojim raspolaže država,  ostvari i zadovolji ekonomska, socijalna i kulturna prava, bez kojih je nemoguće da se pojedinac realizuje kao dostojanstvena i slobodoumna ličnost”. Iako ova deklaracija nema pravni nego čisto deklarativni doseg, odigrala je iznimno važnu ulogu u periodu nakon 1948.-e godine; vidjeli smo kako su se njome koristili kolonizirani narodi u toku njihove borbe za nezavisnost; bila je duhovni podsticaj u borbi za slobodu.

Sa zadovoljstvom izjavljujem da su se, tokom zadnjih decenija, uvišestručile nevladine organizacije, društveni pokreti kao sto je ATTAC (Udruženje za Fiksiranje Poreza pri Finansijskim Transakcijama), FIDH (Međunarodno Udruženje za Ljudska Prava), Amnestija, itd. čija je uloga, rad i efikasnost neupitna. Evidentno je također da ako želimo raditi i biti učinkoviti u našem dobu, podrazumijeva se aktivnost na internetu, tj. korištenje modernih sredstava za komuniciranje.

Mlađima uvijek kažem slijedeće: Pogledajte oko sebe, sigurno ćete naći razloge zbog kojih će biti opravdano da se srdite i budete ogorčeni – pogledajte kako se ponašaju  prema imigrantima, prema onima koji nemaju papire, romima, itd. Naići ćete na konkretne situacije koje će vas natjerati da se trgnete, prestanete da šutite i trpite i poduzmete neku ozbiljnu građansku akciju. Tražite i pronaći ćete!

 

Ogorčenost prouzrokovana palestinskim pitanjem

 

Trenutno je moja najdublja ogorčenost vezana za Palestinsko pitanje, za pojas Gaze i Zapadnu Obalu. Razlog moje ogorčenosti je povezan s pozivom koji su uputili hrabri Izraelci iz Dijaspore: preci naši, dođite da vidite dokle su naše vođe dovele ovu zemlju, zaboravljajući osnovne ljudske vrijednosti judaizma. Otputovao sam tamo 2002.-e i nakon toga još pet puta do 2009.-e. Definitivno se mora pročitati izvještaj Richarda Goldstonea o pojasu Gaze napisan u septembru 2009.-e, u kojem ovaj južnoafrički sudac, koji čak kaže za sebe da je sionist, optužuje izraelsku vojsku da su u toku akcije “Sprženo Olovo” koja je trajala tri sedmice, počinili “djela koja bi se mogla okarakterisati kao ratni zločini i možda čak, u nekim slučajevima, zločini protiv čovječnosti”. Ponovo sam posjetio pojas Gaze 2009.-e godine, zajedno sa suprugom. Tom prilikom smo uspjeli preći granicu na osnovu diplomatskih pasoša koje smo imali, a sve kako bismo vlastitim očima vidjeli da li je stvarno tačno ono sto se navodi u izvještaju. Osobama koje su išle u našoj pratnji nije bio dozvoljen ulazak u pojas Gaze. Ni u pojas Gaze  niti na područje Zapadne Obale. Takođe smo posjetili palestinske izbjegličke centre koje je 1948.-e podigla UNWRA, jedna od organizacija UN-a,  u kojima vise od tri miliona Palestinaca koje su protjerali Izraelci, čeka povratak na svoje, mada se ta opcija svakog dana čini sve manje vjerovatnom.

Sto se tiče Gaze, to izgleda kao jedan zatvor pod vedrim nebom za milion i pol Palestinaca. Zatvor u kojem su primorani da se organizuju kako bi preživjeli. Ono što nam je najviše ostalo u sjećanju nisu stravične ruševine, kao sto je razrušena bolnica Crvenog Polumjeseca, nego samo ponašanje ljudi u Gazi, njihov patriotizam, privrženost moru i plažama, neprekidna i neumorna briga oko mnogobrojne i vesele djece. Mnogo nas se dojmio taj nevjerovatan način na koji se nose sa svim životnim nedaćama koje im se nameću. Vidjeli smo kako skupljaju i slažu cigle, obzirom da cementa nemaju, a sve kako bi obnovili na hiljade kuća koje su tenkovi razrušili. Potvrdili su nam da je tokom akcije Sprženo Olovo koju je organizovala izraelska vojska, poginulo 1400 osoba s palestinske strane – sve žene, djeca i starci, dok je na izraelskoj strani zabilježeno 50 ranjenih vojnika. Slažem se sa zaključcima južnoafričkog sudca. Ono što je nepojmljivo  u svemu tome jeste kako su baš Židovi u stanju da vrše ratne zločine, nakon svega što je njih zadesilo. Nažalost, malo je naroda koji znaju da izvuku pouke iz vlastite historije.

Svjestan sam da Hamas, koji je odnio pobjedu na zadnjim parlamentarnim izborima, nije mogao da izbjegne granatiranje izraelskih sela kao reakciju na izolaciju i okruženje u kojem se nalaze ljudi u Gazi. Naravno, smatram da je terorizam neprihvatljiv, ali se mora priznati  da narod nad kojim nemjerljivo nadmoćnija vojska izvrši okupaciju, nije sposoban da odgovori isključivo nenasiljem.

Hoće li Hamas išta postići granatiranjem grada Sderot? Odgovor je ne. Ovakva reakcije i ovako ponašanje ljudi u Gazi mogu se shvatiti samo kao očajnički potezi. U sklopu shvatanja pojma beznađa, potrebno je shvatiti nasilje kao najjadniji izraz nesnošljivosti situacije za one koji je svakodnevno doživljavaju. Dakle, moglo bi se reći da je terorizam jedan vid beznađa koji je krajnje negativan. Ne bismo smjeli dozvoliti da padnemo u beznađe, trebali bismo uvijek gajiti nadu. Beznađe je negiranje nade. Ali to je shvatljivo, čak bi rekao i prirodno, ali upravo zato nije prihvatljivo. Neprihvatljivo je jer ne omogućava ostvarivanje rezultata koji bi eventualno proizveli nadu.

 

Nenasilje, put kojim svi trebamo da naučimo hoditi

 

Uvjeren sam da budućnost pripada nenasilju i pomirenju različitih kultura. Ovo je način na koji bi čovječanstvo trebalo da proživi naredni period. U ovom slučaju se slažem sa Sartre-om, ne možemo opravdati teroriste koji se bave podmetanjem bombi, ali možemo da ih shvatimo. Sartre je 1947.-e napisao: “Priznajem da je nasilje, neovisno od oblika u kojem se ispoljava, potpuni neuspjeh. Ali radi se o jednom neizbježnom neuspjehu, obzirom da živimo u svijetu nasilja. Tačno je da nasiljem protiv nasilja otvaramo mogućnost za nastavak istog ali takođe je istina da je to jedini način da se zaustavi nasilje”. Ja bih na ovo dodao da je nenasilje efikasniji način zaustavljanja nasilja. Ne možemo podržavati teroriste, kako je to radio Sartre, vodeći se pomenutim principom u toku alžirskog rata; ili onda kada je komentarisao atentat nad izraelskim atletičarima, izvršen 1972.-e godine na Olimpijskim Igrama u Minhenu. Ovo nije efikasan način, čak je i sam Sartre, na koncu svog života počeo preispitivati smisao terorizma, dovodeći u pitanje poentu njegovog postojanja. Izreći “nasilje nije efikasan metod” je bitnije nego  odlučiti da li se trebaju osuditi ili ne oni koji u njemu učestvuju. Terorizam je neefikasan. U ideji efikasnosti potrebna je nada oslobođena svake prisile. Ako postoji neka prisilna nada, onda se ona nalazi u poeziji Guillaume-a Apollinaire-a: “Kako je nasilna nada”; ali ne u politici. Sartre je u martu 1980.-e godine, tri sedmice prije smrti, govorio: “Treba pokušati objasniti kako je ovaj užasni svijet tek samo jedan momenat u u dugom, razvojnom procesu historije, a nada je uvijek bila jedna od dominantnih snaga u svim revolucijama i ustancima, i kako meni nada još uvijek predstavlja jedinu viziju budućnosti”.

                Treba shvatiti da nasilje isključuje nadu. Nadu treba hraniti povjerenjem a povjerenje nenasiljem. To je put kojim svi treba da naučimo hoditi. I pokoritelji i oni pokoreni moraju naučiti pregovarati kako bi prestalo nasilje; jedino bi to spriječilo teroristička djelovanja. Zbog ovoga ne bismo trebali gajiti mržnju.

                Mandeline ili poruke Martina Luthera Kinga savršeno se uklapaju u svijet u kojem su prevaziđena ideološka sukobljavanja i osvajački totalitarizam. Radi se o porukama nade koje se odnose na sposobnost modernih društava da prevaziđu konflikte obostranim razumijevanjem i izraženim strpljenjem. Da bismo ovo postigli, uporište moramo tražiti u pravu, a nepoštivanje prava mora da nas rasrdi. Nedopustivo je bilo kakvo omalovažavanje ili gaženje prava.

 

Poziv na mirni ustanak

 

Zamijetio sam, i nisam jedini, reakciju izraelske vlade na činjenicu da stanovnici gradića Blin na Zapadnoj Obali, odlaze svakog petka do zida razgraničenja i protestvuju, i to bez gađanja kamenjem i bez korištenja ikakve sile. Izraelske vlasti su okarakterisale ovu povorku “nenasilni terorizam”. Hajde dobro. Jedino izraelci mogu okarakterisati nenasilje kao terorizam. Mora da se srame kad vide kako upravo to nenasilje uspijeva da dobije pomoć, suosjećanje i razumijevanje svih onih na svijetu koji su protivnici tlačenja.

                Produktivistički način razmišljanja kojeg podržava Zapad je uvukao svijet u krizu iz koje će da nas izvede samo radikalan raskid sa “uvijek više” stilom življenja i to ne samo na području finansija nego i na polju nauke i tehnologije. Vrijeme je više da nam prioriteti postanu briga za etičnost, pravdu i trajnu jednakost. Sad je već jasno da su velike stvari na kocki. Ako nastavimo sa ovakvim ponašanjem, mogli bismo pretvoriti Zemlju u planetu na kojoj više neće biti moguć život za čovjeka.

                Ipak, treba priznati da su se postigli značajni napreci od 1948,-e naovamo: proces dekolonizacije, kraj aparthejda, rušenje Sovjetskog imperija, pad Berlinskoga Zida. Suprotno tome, prva decenija XXI-og stoljeća je bio period nazadovanja. Dijelom je za to kriv George Bush i njegova politika upravljanja SAD-om, 11 septembar i katastrofalne akcije koje je američka vlada poduzela kao odgovor na to, kao što je npr. vojna intervencija u Iraku. Već neko vrijeme se nalazimo u ekonomskoj krizi ali nismo iskoristili priliku da kreiramo i stavimo u funkciju neke nove politike za razvoj. Ni okupljanje u Kopenhagenu, organizovano na temu rješavanja problema klimatskih promjena, nije doprinijelo stvaranju prave politike koja bi vodila očuvanju planete. Nalazimo se u raskoraku između užasa prve i mogućnosti koje nam pruža druga decenija. Ali treba vjerovati, ne smijemo gubiti nadu nikada. Prethodna decenija devedesetih bila je začetak mnogih napredaka. Ujedinjeni Narodi su uspjeli organizovati konferenciju poput one u Riju na temu okoliša, one u Pekingu održane 1995.-e gdje se raspravljalo o pitanju žena; u septembru 2002.-e, na inicijativu generalnog sekretara UN-a, Kofi Annana, 191 zemlja članica je usvojila deklaraciju o Milenijskim Ciljevima za Razvoj, na osnovu koje su se obavezali da će upola smanjiti siromaštvo u svijetu u periodu od 2000.-e do 2015.-e. Moje najveće razočarenje je bilo to što ni Obama ni Evropska Unija nisu dali nikakav doprinos za početak jedne nove, konstruktivne etape koja bi bila zasnovana na fundamentalnim vrijednostima.

                Na koji način zaključiti ovaj poziv na reagovanje? Prisjećajući se još jednom osmog marta 2004.-e godine, na dan obilježavanja 60 godina postojanja Nacionalnog Odbora za Otpor, mi, veterani pokreta za otpor i borci snaga za Slobodnu Francusku (1940-1945), govorili smo “nacizam je pobijeđen zahvaljujući našoj braci i sestrama iz Otpora i Ujedinjenih Nacija koji su se borili protiv fašističkog barbarstva. Ali ova prijetnja nije u potpunosti nestala i nas gnjev prouzrokovan nepravdom i dalje postoji”.

                Ne, pomenuta prijetnja nije nestala u potpunosti. Zbog toga još uvijek pozivamo na “istinski mirni ustanak protiv mas-medija koji našoj djeci ne prikazuju ništa drugo sem potrošačkoga društva kao jedine opcije i jedinog mogućeg načina življenja, društva čije su osnovne karakteristike prijezir prema slabijima i prema svijetu kulture, opći zaborav i ekstremna utrka svih protiv svih”.

                 Onima koji će stvarati XXI stoljeće, iskreno poručujemo:

“Stvarati je pružati otpor. Pružati otpor je stvarati.”

 

 

 


[1]    Student  “Ecole Normale Superieure de Paris” (Visa Gimnazija u Parizu), prestizna obrazovna ustanova koja je u svojim pocecima skolovala samo profesore za srednjeskolsko obrazovanje ali danas  nudi postdiplomske i doktorske studije. Za ovu skolu je specif njen inteican rdisciplinarni karakter i izuzetan nivo znanja koji se zahtijevao od studenata.

Autor 12.12.2011. u 14:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija