PREZRENI NA SVIJETU: Gdje su i šta rade naši profesori marksizma?

Povezani članci

• Traži se opozicija
• Offshore za ubojice
• Gde ja stadoh, ti produži
• Skupo traženje posla i vladanje kao legalno reketarenje građana
• Raspršivanje magle oko socijalizma
• Radmanov eliksir za svakog tko želi doživjeti mirovinu

Volio bih znati koliko njih je izgubilo posao i propilo se. Koliko njih je reklo sebi „E, budalo!“, lupilo se šakom o čelo i postalo nacionalista. Koliko njih su postali teoretičari svoje novootkrivene nacionalne stvari, a koliko njih ostalo vjerno marksizmu

Piše: Andrej Nikolaidis, zurnal.info

U jednom tekstu Teofil Pančić objašnjava zašto su mu, iako smo dragi poznanici, moji tekstovi nečitljivi. Pa veli kako njemu to što ja, i čitava, odveć brojna grupa lijevih autora, da prostite, pišemo, liči na raspravu bivših partijskih rukovodilaca. Meni je Teofil drag čovjek i ništa mu ne zamjeram, kao što pretpostavljam da ni on meni neće zamjeriti ovo. Za razliku od onih koji se, kako kaže Sidran, posvađaju oko para a raziđu zbog ideoloških razlika, Taofil i ja danas zaista jesmo na različitim ideološkim pozicijama.

Njegova me napomena tada podsjetila na prezir sa kojim su ljudi devedesetih, a bogami i još ranije, još od druge polovine osamdesetih godina prošlog vijeka, govorili o profesorima marksizma. Tretirali su ih kao najzaludnije od svih zaludnih ljudi. Raspade se, eto, komunizam, ode da se nikada više ne vrati, pa sve što su u životu naučili i predavali, ko biva, profesori marksizma mogu okačiti crnom mačku o rep.

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

A ja bih baš volio znati sudbinu svakog, ali baš svakog jugoslovenskog profesora marksizma. Volio bih znati koliko njih je izgubilo posao i propilo se. Koliko njih je reklo sebi „E, budalo!“, lupilo se šakom o čelo i postalo nacionalista. Koliko njih su postali teoretičari svoje novootkrivene nacionalne stvari, a koliko njih ostalo vjerno marksizmu. Koliko njih je prihvatilo ideološko smeće koje smo svi trčeći i ne pitajući „pošto?“ kupili. Koliko njih je začepilo nos, sklopilo oči i progutalo magičnu pilulu koja je sadrži slobodno tržište-liberalna demokratija-ljudska prava-otvoreno društvo multivitaminski kompleks.

Listam juče Marcuseovu „Čovjek jedne dimenzije“. U biblioteci „Logos“ objavili Veselin Masleša i Svjetlost. Sarajevo, 1989, piše. Knjigu uredili Jelena Berberović, Aleksa Buha, Spasoje Ćuzulan, Muhamed Filipović, Rasim Muminović, Vladimir Premec, Vanja Sutlić i odgovorni urednik, Abdulah Šarčević.

Pa nešto mislim. Buhi bi bolje bilo da se držao klasika lijeve teorije, koje je, eto Marcuseove knjige da posvjedoči, znao lijepo urediti, i ostaviti nam u nasljeđe, da imamo šta čitati kada prebrojimo sve mrtve, ugasimo sve zapaljene vijećnice, i sa sebe isperemo svu materijalizovanu mržnju koju je iza sebe ostavio nacionalni pokret bosanskih Srba, u kojem je Buha na važnim i odgovornim položajima učestvovao, a kako se kod pouzdanih izvora može pročitati, i zamalo predvodio.

O tome kako Buha zamalo nije postao lider koji će Srbe povesti u rat u kojem će napokon dobiti priliku da se, kako je to lapidarno formulisao Ratko Mladić, osvete Turcima, briljantno je pisao Marko Vešović. Čitajući njegov opis sijela na kojem je za vođu bosanskih Srba, umjesto Buhe, izabran Radovan Karadžić, čovjek pomisli: ima li u Bosni srećnijeg čovjeka od Alekse Buhe? Jer, da ga je izabralo za lidera, taj bi završio kao Karadžić, jer bi činio što i Karadžić – inače bi ga brzo maklo s mjesta lidera.

Pretpostaviti da bi neko, bilo ko, mogao drugačije, mekše ruke, humanije, voditi posao etničkog čišćenja i razaranja svake mogućnosti zajedničkog života u Bosni, posao koji je isplaniran tamo gde treba, u akademsko-bezbjednosnom kompleksu u Beogradu – to pretpostaviti može samo idiot.

Primamljiva je, doduše, teorija koja kaže kako bi sve bilo drugačije, samo da je… Samo da je, recimo, autobus kojim je Karadžić stigao na studije u Sarajevo, negdje usput sletio u neku od provalija kojih, na dugom i zavojitom putu od durmitorskih livada do sarajevskog univerziteta, ima i više nego dovoljno za radikalnu intervenciju Proviđenja u Istoriju. Samo da je, recimo, Radovanov otac imao više razumijevanja za nesretnog biblijskog Onana.

Ali ne… Egzistencija Radovana Karadžića biće vječiti podsjetnik čovječanstvu da je Karl Kraus bio u pravu kada je tvrdio da je seks bijedna zamjena za masturbaciju.

Sve u svemu, meščini: to što je na glasanju za lidera bosanskih Srba poražen od Radovana Karadžića, najveća je životna pobjeda Alekse Buhe.

Veli Marcuse, u knjizi čije je izdanje na našem jeziku uredio Aleksa Buha: „U razvijenoj industrijskoj civilizaciji prevladava ugodna, uhodana, razumna, demokratska nesloboda“. Tako dakle Marcuse opisuje stanje koje vladajuća ideologija opisuje gore pomenutim frazama: slobodno tržište-liberalna demokratija-ljudska prava-otvoreno društvo.

„Prava i slobode koji su bili vitalni faktori u počecima i ranijim stupnjevima industrijskog društva (ovdje u maniru najgoreg dripca moram upasti u citat i primijetiti: poseban je cinizam istorije to što je Jugoslavija ubrzanom industrijalizacijom zapravo ubrzavala svoj kraj) prepuštaju se višim stupnjevima tog istog društva: oni gube svoje tradicionalno opravdanje i sadržaj. Slobode misli, govora i savjesti su bile – upravo kao slobodna inicijativa koju su proizvele i zaštićivale – bitno kritičke ideje sačinjene da bi nadomjestile zastarjelu materijalnu i intelektualnu kulturu jednom produktivnijom i racionalnijom. Kad su postali institucionalizirani, ove slobode i prava su dijelili sudbinu društva u kome su integralni dio: ostvarenje ukida premise“, piše Marcuse.

DEMOKRATIJA JE MRTVA

U našem slučaju, naški rečeno; dok je trebalo srati o socijalističkoj Jugoslaviji i njenoj kulturi i ekonomiji, kritičke liberalne ideje su radile posao. Onda kada je prevaziđeni socijalizam zamijenjen naprednim divljim kapitalizmom, postalo je jasno da je sve to šuplja priča.

Ostvarenje obećanog kapitalizma ukida premisu da je u pitanju slobodniji sistem. Za slučaj da se pitate zašto danas imate manje slobode nego juče, odgovor je: zato što je sloboda, kao univerzalna vrijednost liberalno-demokratskog kapitalizma, već integrisana u sam sistem, pa nema potrebe za vašom partikularnom slobodom. Sva sloboda koja vam može biti potrebna već je obezbijeđena time što živite u tom savršenom sistemu.

Zajednička, dakle i vaša imovina, prodata je, preciznije: poklonjena, tajkunima i stranim „investitorima“.  Prisiljeni ste na najamni rad za minimalnu nadnicu, jer su sva sredstva za proizvodnju u rukama „tranzicionih pobjednika“. I ne samo to: današnjoj formi kapitalizma niste potrebni čak ni kao jeftina radna snaga: apsolutno ste nepotrebni, osim kao kreditno zaduženi građanin.

Nekada je kapital koristio represivne mehanizme da bi ljude prisilio na jeftin rad: ono što mu sada treba jesu dužnici. Kao što je primijetio Mario Tronti: politička povijest kapitala može se shvatiti kao „povijest uzastopnih pokušaja emancipacije kapitalističke klase od radničke klase“. Umjesto emancipacije radničke klase, na djelu je konačna faza u emancipaciji kapitala.

Ono što ste imali besplatno: zdravstvo i školstvo, biće sve skuplje i skuplje. Vaši politički predstavnici vas ne predstavljaju ni u najmanjoj mjeri. Oni čak nisu ni posrednici izmađu vas i diktature finansijskog kapitalizma, koja je na djelu: oni su političko krilo finansijske hunte. Kako kaže Franco Bifo: demokratija je potpuno mrtva. Za uzvrat ste dobili slobodne izbore, slobodnu štampu i zaštitu suda za ljudska prava u Strazburu.

Je li vrijedilo? Uz sav rizik da zvučim kao nastavnik marksizma u seoskoj školi, mislim da ne. I osjećam odgovornost što sam, cijelu deceniju, perpetuirao ideologiju o kojoj sada kritički pišem. Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa.