Priča iz nekih davnih vremena

Tomislav Jakić
Autor 21.10.2021. u 09:36

Priča iz nekih davnih vremena

Bilo je to u onim danas već davnim danima, danima što će ih se jedva sjetiti još pokoji pripadnik starije generacije. Dakle, bilo je to početkom sedamdesetih godina onog prošlog, dvadesetog, stoljeća. U Saveznoj Republici Njemačkoj, kolokvijalno zvanoj Zapadna Njemačka, došlo je vrijeme za biranje novog intendanta (generalnog direktora, odnosno glavnog ravnatelja) javne televizije ARD – Koeln (ARD je, naime, skup regionalnih TV stanica). Prijavilo se nekoliko kandidata, kao što je to i običaj u demokratskim sustavima i sve bi prošlo mirno i bez uzbuđivanja, da jedan od tih kandidata nije privukao pozornost dijela medija svojom biografijom, točnije rečeno svojom profesionalnom biografijom.

Hans Petersen, nedvojbeno čovjek s medijske scene s poznavanjem profesije što ga nitko nije mogao osporiti, bio je u vrijeme Hitlerovog Trećeg Reicha jedan od novinara, a neko kraće vrijeme i  urednik notornog ‘Der Stuermera’, novine na zlu glasu zbog neskrivenog propagiranja antisemitizma, širenja teorija o arijskoj rasi predodređenoj da zavlada svijetom i učvršćivanja negativnih predrasuda o inferiornim rasama, poput Židova, Slavena, Roma, rasama koje je trebalo ‘očisiti’ s lica Zemlje. ‘Der Stuermer’ (Jurišnik) otvoreno je pothranjivao mržnju i predrasude prema njima, pozivajući na njihovo uništavanje. Zbog toga je i izdavač i glavni urednik, Julius Streicher, na poznatom procesu vodećim ljudima Trećeg Reicha 1946. u Nuernbergu osuđen na smrt kao ratni zločinac koji je pripremao teren za zločin nezabilježen u povijesti čovječanstva, za Holokaust. Streicher je smaknut.

‘Junak’ naše priče, Hans Petersen, uspio je u tim prvim poratnim danima izbjeći fokusu pozornosti Saveznika i Međunarodnog suda, provukao se potom kroz filter procesa denacifikacije s kvalifikacijom ‘suradnik režima’ i uz dvogodišnju zabranu rada u novinarstvu. To je vrijeme proveo baveći se unosnim poslom, švercom, uz pomoć ‘starih drugova’ iz SA i SS. A potom, kada je Evropu zapuhnuo ledeni vjetar hladnoga rata, kada su zapadni Saveznici, Amerikanci u prvome redu, velikodušno opraštali kazne dojučerašnjim nacistima, prihvaćajući ih i na visokim razinama vlasti, objeručke je dočekan na javnoj sceni nove, demokratske Njemačke kojom su defilirali redom sve i do jučer poznati ljudi, a koji su se kleli kako o onome što se jučer događalo pojma nisu imali.

No, Petersen je bio dovoljno pametan da se ipak ne ističe, omirisao je pomalo medijsku scenu, ali se iz šverca prebacio u legalni ‘biznis’ i postao poslovni čovjek s kojim su medijski ljudi rado povremeno kontaktirali, cijeneći njegovo poznavanje materije. Početkom sedamdesetih je godina, međutim, Petersen procijenio da je kucnuo trenutak za veliki povratak. I najavio je svoju ambiciju da postane intendant javne televizije ARD u Koelnu. Pouzdavao se kako u to da je od završetka rata prošlo već četvrt stoljeća, tako i u nespremnost vlasti u Bonnu (a i opozicije) da kopa po ‘prljavom rublju’ iz nedavne prošlosti.

Ipak, jedan je malo čitani lokalni list ‘provalio’ crnu stranicu iz njegove biografije i pokušao ga s njome suočiti. Petersen je spremno pristao na razgovor, ta bio je čovjek koji je učio od jednoga Streichera, a i od Goebbelsa, pa se nimalo nije bojao nekog mladog, nadobudnog novinarčića kojega je, vidi vraga, zasmetalo što je on bio ‘u ono vrijeme’ novinar (pa i odgovorni urednik, mada samo nekoliko mjeseci) ‘Der Stuermera’. Na svako je pitanje imao spreman odgovor, a sve što je rekao svodilo se na dvije tvrdnje. ‘Prvo, ja osobno nisam potpisao ni jedan od huškačkih tekstova o kojima govorite i, drugo, bila su tada takva vremena.’

Lokalni je list sa svojim intervjuom privukao pozornost i onoga što bi se danas nazvalo mainstream medijima, što je onda nužno rezultiralo i pozornošću na političkoj sceni, pa i u Bundestagu. I mada savezni parlament nije imao izravnu ulogu u odlučivanju o tome tko će postati intendant ARD u Koelnu, Petersenova je kandidatura izazvala, pod točkom ‘razno’, žestoku raspravu. O njegovoj biografiji? Ma ni slučajno. Nitko o tome da prozbori ma i jednu riječ. Petersena su otvoreno podržavali vladajući kršćanski demokrati sa svojim liberalnim partnerom u koalicijskoj vlasti. Cijela oporba, predvođena socijaldemokratima našla se na drugoj strani, u jednome trenutku čak i fizički onemogućavajući nastavak rasprave. A o čemu se onda tako gorljivo raspravljalo? Isključivo o formalno-pravnim razlozima, o tome kako je Petersen neprihvatljiv zbog toga (i samo zbog toga) što namjerava zadržati vlasništvo svojih triju tvrtki sve dok ne bude izabran, pa ih tek onda prepustiti nekome drugome na upravljanje. Jedan je kršćanski demokrat, uporno se javljajući za riječ praktično nakon svakog diskutanta, do iznemoglosti ponavljao kako Petersen ne može biti izabran, jer je u sukobu interesa, odnosno nije dao izjavu kakva se tražila, naime da (već sada) nije u sukobu interesa.

Manje je pozornosti privukao jedan od liberalnih zastupnika, odbijajući također Petersenovu kandidaturu, ali i pitajući je li Petersen od 1939. bio u redovima Wehrmachta i kojim je odlikovanjima nagrađen za sudjelovanje u Hitlerovim ratnim pohodima, te je li se i to vrednovalo pri ocjenjivanju njegovih kvaliteta. To kao da nikoga nije uzbudilo, mada će njegovo pitanje biti potom u raspravi još nekoliko puta ponovljeno. Neki ‘prosvjećeniji’ iz redova oporbe usudili su se ipak, mada neizravno, gotovo sramežljivo, dovesti u pitanje i Petersenovu kvalificiranost s obzirom na njegovu prošlost, mada to nisu tako formulirali. Spretno su, međutim, povukli paralelu s Hitlerovim ministrom naoružanja, Albertom Speerom. Ne bez osnove. Speer je jedini od optuženih na procesu u Nuernbergu prihvatio načelnu krivnju za zločine nacističkog režima, odričući – međutim – bilo kakvu osobnu ulogu u tome (što je, pokazat će se godinama nakon Speerove smrti, bila laž). Speer je, nakon što je izdržao 20-godišnju kaznu u berlinskom zatvoru Spandau, svojim knjigama ‘Sjećanja’ i ‘Dnevnici iz Spandaua’ izborio mjesto na javnoj sceni (i) demokratske Njemačke, postao je priznati autor (prevođen i u svijetu) i autoritet za tumačenje povijesti Trećega Reicha. Ali, a i to se moglo u tim burnim danima početkom sedamdesetih godina čuti u Bundestagu u Bonnu, nikome nikada ni na kraj pameti nije bilo da mu, usprkos njegovim nedvojbenim sposobnostima (i kao arhitekta, i kao organizatora) ponudi neko mjesto u vladi u Bonnu.

Dojučerašnji nacisti s nižih razina bili su tolerirani (i od vlasti, i od oporbe), neki i na prilično visokim pozicijama, ali da ih se dovede u sam vrh, to – činilo se do trenutka Petersenove kandidature – nije dolazilo u obzir. Pogotovo ne da se javna televizija preda u ruke nekome tko je širio mržnju i predrasude, indoktrinirajući javnost i pripremajući ‘obične ljude’ za uloge izvršitelja, egzekutora u monstruoznom Holokaustu. U Bundestagu se, međutim, nisu obazirali na takvu argumentaciju, očito nije bila po volji ni vladajućima, a ni većini oporbe. A kada je neskriveno pronacistički ‘National und Soldaten Zeitung’ (koji će ubrzo potom biti po kratkome postupku zabranjen) gotovo zapjenjeno podržao Petersenovu kandidaturu, inzistirajući na njegovom dokazanom domoljublju i na tome da je on ‘radio za Njemačku’ najbolje što se u ‘onim vremenima’ moglo, ukratko: da je bio Nijemac koji je radio za Njemačku (a ne nekakav ‘strani plaćenik’, obrazovan u tko zna kakvom židovskom veleučilištu kojemu će, na čelu ARD-a, biti na pameti sve drugo, samo ne interes Njemačke i Nijemaca), onda taj glas iz mraka neonacizma i nije zvučao osobito disonantno u odnosu na raspravu u Bundestagu.

Stvorena je tako društvena klima u kojoj je javnost zaboravila Petersenovu profesionalnu biografiju i bavila se, ako se uopće bavila, pitanjem je li on u sukobu interesa i hoće li njegov eventualni izbor za intendanta ARD – Koeln biti još jedan dokaz proširenosti korupcije u Njemačkoj. Petersen, lukav kakav je već bio, a i u dogovoru sa svojim ‘drugovima’ iz ‘onih vremena’ šutio je cijelo vrijeme, ostavljajući da posao za njega odrade zapravo i vladajuća koalicija u čiju je podršku mogao biti siguran, a i oporba koja je propustila jedinstvenu priliku da povuče ‘crvenu crtu’ ispod koje se niti može, niti smije ići. Bilo mu je dovoljno što u raspravi u Bundestagu nijednom nije bilo spomenuto ime Juliusa Streichera, a pogotovo Hitlera ili Goebbelsa, i što je prevladala ocjena kako je upravo on predložio najbolji program rada intendanta javne televizije.

Strasti su se stišale (uzburkat će ih tek u godinama što će doći oni koji će se usuditi otvoreno postaviti pitanje svojim roditeljima: ‘Što si radio/la u ratu?’ i inzistirati na tome da dobiju iskreni odgovor). Pa kada je Hans Petersen ustoličen kao intendant ARD-a u Koelnu, to jedva da je koga još zanimalo. Ni u Njemačkoj, a pogotovo u inozemstvu. Jedan od njegovih protukandidata, Jochen Waldbraun, čovjek koji je Drugi svjetski rat proveo kao izbjeglica u Švedskoj, gdje je našao spas od progona Hitlerovog režima, pa i ‘Der Stuermera’ koji ga je višekratno prozivao, odselio je opet u Švedsku. To, naravno, nitko nije ni registrirao. A sve dalje je – kao što se obično kaže – povijest.

Nešto vam je čudno u toj priči? Nikada niste za tako nešto čuli? Niste ni mogli. Jer, naravno, tako se nešto nikada nije dogodilo.

U Njemačkoj.

P.S. Ovo je priča, fikcija, ali da ne bi bilo zabune: svaka sličnost sa stvarnim ljudima ili događajima, slučajna je, odnosno nenamjerna.

Tomislav Jakić
Autor 21.10.2021. u 09:36

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija