Priča o časti i dostojanstvu: Glavaševići odbijaju umrjeti šutke

Izdvajamo

• Bojan Glavašević postao je tako prvi Hrvat nakon Siniše Glavaševića koji je stavio poštenje i čast ispred svog udobnog života. Bojan Glavašević tako je zatvorio krug. Hrvatska je, iza Glavaševića, ostala zemljom kojom konačno vladaju hijene. Zemljom u kojoj niti ima časti, niti ima poštenja. Zemljom u kojoj oni koji bi se trebali brinuti za radnike, djecu što odlaze i fašizam koji buja poput korova, lutaju po kafanama i žive od tombola.

Povezani članci

• Heni Erceg o Goranu Radmanu: Mahnitanje jednog klauna
• Sjećanje na zapadnoslavonske i bilogorske žrtve
• Zašto nisam vjernik
• HRT
• Japanci u Lori ili funkcija šupka
• Putin iz našeg sokaka

Teška je i bolna istina, zapravo i ono najvažnije, da nismo uspjeli SDP učiniti strankom u koju Hrvatska može vjerovati. Ne samo da u tome nismo uspjeli, nego smo SDP gotovo u potpunosti uništili kao ideju, kao koncept, kao politički brand. Predsjednik stranke i njegove glavne pobočnice i pobočnici – pretvorili su SDP u potpunu antitezu socijaldemokracije. Tim riječima na svom blogu Bojan Glavašević obavijestio je javnost i stranačke kolege da s današnjim danom podnosi neopozivu ostavku na dužnost člana Predsjedništva SDP Hrvatska, te da istupa trajno iz članstva Socijaldemokratske partije Hrvatske. Tim činom, koji je svojevrstan presedan u Hrvatskoj, jer Hrvatska je zemlja u kojoj političari istupaju iz političkih organizacija isključivo kada prelaze u druge, Bojan Glavašević uradio je ono što je jedino držao dovoljno časnim i dovoljno odgovornim. SDP je stranka koja ne može ponuditi odgovor ni na jedno važno pitanje o budućnosti Hrvatske, SDP je stranka koja je nekada baštinila ideje univerzalnih ljudskih prava, SDP je stranka koja je morala i trebala biti na čelu kolone danas i pred radnicima Uljanika i 3. Maja, SDP je stranka koja je svoj sumrak, ali i sumrak socijal – demokracije u Hrvatskoj završila  u iscrpljujućim borbama za fotelje.

Tu tešku i bolnu istinu danas je iznio Bojan Glavašević, istinu koju javnost Hrvatske nažalost već dugo zna, istinu koja seže od nastanka ove zemlje, zemlje koja je nastala na žrtvi njegova oca. Siniša Glavašević. Siniša Glavašević bio je zadnji časni i pošteni čovjek svog vremena. Vrijeme iza Siniše Glavaševića naučilo nas je da je čast i poštenje, obraz i viteštvo pojam koji nestane u dimu i prašini, a da opstaju jedino hijene, ratni profiteri, ulizice i poltroni, i kako je to danas opisao slikovito Bojan, opskurni likovi koji se isključivo bore za fotelje, drugim riječima, za svoje guzice. Siniša Glavašević nakon mjesec dana opsade Vukovara bio je Hrvatski heroj. Siniša Glavašević mogao je, i nitko mu nikada riječ jednu ne bi rekao zbog toga, izići iz obruča pakla Vukovara i kao miljenik nacije, novinar ( ne vojnik), mogao je mirne duše do dana današnjeg biti braniteljska vedeta, savjetnik predsjednice, Premijerov kućni prijatelj ili ministar branitelja. Siniša Glavašević mogao je sve to, ali nije mogao jedno, Siniša Glavašević nije mogao svom sinu Bojanu isporučiti u budućnosti takvog oca. Siniša Glavašević bio je častan čovjek i kao takav ostao je do svoje smrti. Siniša Glavašević bio je istinski heroj Hrvatske i kao takav ostat će u vječnost, ma koliko danas isti taj Siniša smetao svim velikim Hrvatima upravo zbog te notorne činjenice, da je do kraja, do zadnjeg daha bio i ostao pošten, odvažan i častan čovjek. Dakle sve ono što oni zapravo – nisu.

Krimen Siniše Glavaševića bio je taj što je Siniša odbio umrijeti šutke.

Siniša Glavašević jasno je i glasno u zadnjim danima pred sam pad Vukovara optužio sve one koje je optužiti trebalo. Sve one koji će jednoj zemlji i jednom narodu u trideset godina kasnije oduzeti sve ono u što je vjerovao Siniša Glavašević. A Siniša je vjerovao u ljude, vjerovao je da ljudi mogu i moraju biti pošteni i časni, vjerovao je u budućnost i u pomirbu, Siniša Glavašević vjerovao je u našu i svoju djecu, vjerovao je u Bojana kojem je ostavio najljepši amanet koji otac može ostaviti sinu, ostavio mu je svoj pošteni i časni život.

Kao i smrt.

U vremenu iza Siniše Glavaševića došle su hijene. Nestalo je poštenja, nestalo je časti, nestalo je čojstva. U vremenu iza Siniše Glavaševića naučili smo da u životu najbolje i jedino prolaze ulizice, teniski partneri i partneri bridža koji puštaju setove, gemove i partije, da je život previše ozbiljna stvar da bi kroz njega prolazili romantično kako je kroz njega prošao Siniša Glavašević. Život je jedan, živi ga Fikreta, pjevalo je Zabranjeno Pušenje u smiraj jedne države koju će na kraju opustošiti i razoriti hijene. Život je jedan, postala je krilatica svih tih silnih domoljuba, uhljeba i neradnika kako ih volimo nazivati, svakoga tko se „ogrebao“ u ovoj zemlji za posao, materijalna dobra, bolji životni standard. Čast, poštenje, junaštvo, čojstvo, muškost, izgubili smo nepovratno u svoj toj sili skandala kojima smo najedared bili izloženi. Na koncu, nakon desetljeće  iskrivljenih vrijednosti, na koncu smo svi mi konačno povjerovali u onu da je život jedan i da ne treba prati tuđa stubišta, već nekom direktoru ili političkom hadžiji lizati dupe. I kada smo to svi shvatili, da je Fikreta metafora za sve nas koji smo vjerovali da na svijetu postoji pravde, poštenja, časti i obraza, tada smo svi postali hijene. Hijene će i danas razapinjati Bojana Glavaševića, kao što su mu onomad razapinjali oca. Jer hijene žele da vjerujemo kako na svijetu, u ovoj nesreći od zemlje, nema više ljudi, već nju naseljavaju hijene koje su ili na vlasti, ili tu vlast očekuju. No Bojan Glavašević nas je sve danas ponovo, kao što mu je to uradio otac nekoć, uvjerio da još čak i ovoj nesretnoj rupi koju neki zovu zemljom postoje ljudi koji će žrtvovati svoju udobnu fotelju čisto iz časti. Jer ne mogu sjediti u njoj dok gladni radnici marširaju Hrvatskom, a njegov je frižider pun, jer ne može od srama uzeti svoju platnu listu, dok je tisuće ljudi koji su vjerovali u njega nemaju.

I to nam je danas poručio Bojan Glavašević.

Svima nama koji udobno zavaljeni u svoje fotelje gledamo kako očajni radnici Uljanika očekuju spas, očekuju nadu, očekuju državu. Hijene će kazati gdje su bili kada su naše firme propadale? A gdje ste bili svi vi, hijene? Svima nama kojima taj očaj tih ljudi i strah pred ovrhama, dugovima, strah za budućnost nije poznat i nije naš. Nije ni Bojanov, pa ga je isto preuzeo na sebe. Zar Bojan nije mogao isto uraditi što mu je mogao i otac onomad? Zar Bojan nije mogao ostati tih, suzdržan, zar Bojan nije mogao šutjeti i do kraja svog života biti situiran, osiguran, sit? Hijene će kazati, ne bojimo se mi za Bojana. Ali hijene ko hijene. Nikad nisu čistili tuđa stubišta, pa ne znaju, kakav je život bez stalnih prihoda.

Da bi možda trebalo da se skloni otuda, postalo je jasno i pticama na grani. Njegov predsjednik odveo je ionako stranku koja se pretvorila u neoliberalnu, a ne u socijaldemokratsku u sunovrat svojim tvrdoglavim ustrajavanjem za foteljom, a njegov primjer slijedili su drugi. Fotelje, a ne borba za Hrvatsku, onu uljuđenu, onu poštenu, onu časnu, onu antifašističku, otvorenu i ugodnu za život.

I tada je Bojan odlučio pogledavši se u ogledalo, vidjevši lice svoga oca kako mu se smiješi iz njega.

Bojan Glavašević postao je tako prvi Hrvat nakon Siniše Glavaševića koji je stavio poštenje i čast ispred svog udobnog života. Bojan Glavašević tako je zatvorio krug. Hrvatska je, iza Glavaševića, ostala zemljom kojom konačno vladaju hijene. Zemljom u kojoj niti ima časti, niti ima poštenja. Zemljom u kojoj oni koji bi se trebali brinuti za radnike, djecu što odlaze i fašizam koji buja poput korova, lutaju po kafanama i žive od tombola.

I zbog toga trebalo je da se skloniš otuda.

Život je jedan – živi ga Fikreta.

Živi ga časno i pošteno kako ga je živio i tvoj otac. Jedino to je na koncu vrijedno kada svojoj djeci pogledamo u oči. Stubišta će vazda biti.

Bolje ih je i prati, nego izgubiti časna čovjeka u sebi.