PRIČA O “DOBRIM” MIGRANTIMA I “OPASNIM” IZBJEGLICAMA

 The Yugoslawomen+ Collective
Autor 27.7.2020. u 13:27

PRIČA O “DOBRIM” MIGRANTIMA I “OPASNIM” IZBJEGLICAMA

Foto: Nidžara Ahmetašević / K2.0.

POGLED OČIMA ŠEST NAUČNICA IZ POSTJUGOSLAVENSKOG PROSTORA

Ptice migriraju; ljudi migriraju. Godišnja doba migriraju; vrapci migriraju;
papagaji migriraju; riječi migriraju; ribe migriraju; pingvini migriraju;
leptiri migriraju; kitovi migriraju; osjećanja migriraju; ljudi migriraju.
Svi migriramo. Migriramo… Migriramo… Migriramo…

— Lemn Sissay

Ima jedna fotografija, na kojoj 11-godišnji Petrit Halilaj u zelenoj jakni i zbijen među ostale izbjeglice napušta Kosovo 1999. godine, kao da je pažljivo čuvana i izložena u nekom muzeju.

Danas je Petrit savremeni umjetnik svjetske klase koji izlaže svoje radove širom svijeta. Ako ste imali priliku vidjeti bilo koju od njegovih instalacija, neumjesno je i gotovo nemoguće odvojiti njegov umjetnički rad od ličnog iskustva zabilježenog 1999. godine.

Iskustvo migracije može ostaviti dubok trag na naše svjetonazore, moralna stanovišta i profesiju, bez obzira na razloge zbog kojih smo primorani ili odlučujemo napustiti svoje domove.

Skorašnja izbjeglička kriza u Europi i SAD-u iznijela je na vidjelo nedostatak ljudskosti zapadnih zemalja i njihov jedinstven, pragmatičan odgovor, čime je pobuđeno bezbroj slika Petritâ.

Dobri/e i nepoželjni/e migranti/ce

Reportaže o mađarskim policajcima koji ljude u pokretu smještene u kampove hrane kao životinje; nasilje granične policije nad izbjeglicama u GrčkojHrvatskoj i drugdje; nadzor i izmještanje granica dobrano izvan zamišljenih granica Europe; sporazum o izbjeglicama koji su EU i Turska sklopili 2016. godine; tijelo trogodišnjeg Aylana Kurdija iz Sirije nađeno na turskoj obali; nehumani uslovi života u prenatrpanom migrantskom kampu koji je prethodno služio kao deponija otpada.

Dodamo li tome slike oca i dvogodišnje kćerke koji leže mrtvi u vodama između Meksika i Sjedinjenih Država, te djece zatvorene u kaveze u istom SAD-u, mnoštvo podsjetnika i žigova do sada ukazivalo nam je na dehumanizaciju onih koje se smatra “drugima”.

Zbog toga smo se zapitale kako se izbjeglice i migracije u zapadnim društvima počelo analizirati i opravdavati glede toga šta “dobri/e migranti/ce i izbjeglice” donose. Kao da raseljavanje uslijed rata, propalih sistema i struktura ugnjetavanja nije dovoljno opravdano. I kao što Suhaiymah Manzoor-Khan dojmljivo naglašava u drugom kontekstu, kao da to zahtijevanje od ljudi (u pokretu) da dokažu svoju ljudskost ne svjedoči prvenstveno o ljudskosti onih koji to zahtijevaju.

DOBAR/A MIGRANT/ICA REAFIRMIŠE SAMOPERPETUIRAJUĆU NADMOĆ ZAPADNE ZEMLJE U KOJOJ ŽIVI, RADI ILI NAPROSTO BORAVI.

Pozamašan dio diskursa o ljudima u pokretu u državama Zapada u proteklim se godinama, naročito uzevši u obzir prevrat na Bliskom istoku koji traje od 2003. godine, oblikuje oko dvije naizgled suprotne kategorije.

Jedna je kategorija takozvane “dobrog/e” migranta/ice, čiju se prihvaćenost u novom društvu temelji na tome da postupa na izvjestan način, a što se unutar diskursa tumači kao da se “dobro integriše”. To obuhvata sve od stjecanja određenog nivoa obrazovanja, ovladavanja određenim vještinama i poštivanja zakona, što je minimum, pa sve do povećanih očekivanja koja se odnose na posjedovanje superherojskih sposobnosti i strogog nepokazivanja nacionalističkih osjećanja prema domovini.

Dobar/a migrant/ica je zahvalan/a državi domaćinu i dobro se “stapa” u društveno-kulturno tkivo lokalnog domaćinskog društva. Što je još važnije, dobar/a migrant/ica reafirmiše samoperpetuirajuću nadmoć zapadne zemlje u kojoj živi, radi ili naprosto boravi. U idealnom slučaju, on/a ne postaje dijelom migrantskog diskursa, jer je možebitno visokokvalifikovan/a ili jednostavno “neophodan/a”, poput brojnih rumunskih njegovatelja/ica koji/e su u specijalno odobrenim vozovima dolazili u Austriju u prvim mjesecima krize COVID-19.

Na barem naoko suprotnoj strani spektra su neželjeni/e migranti/ce i izbjeglice.

“Neželjeni/e migranti/ce i izbjeglice” žive na mjestima gdje niko drugi ne bi živio, kao što su kampovi u Bosni i Hercegovini okruženi minskim poljima. Fotografija: Jelena Obradović-Wochnik.

Oni/e ostaju na marginama zemalja u kojima traže utočište, pri čemu ih se ostavlja da umru ako ih se već nasilno ne izgura dalje od obala Tvrđave Europe ili američkih granica.

Volja za “integrisanjem” ovih pojedinaca/ki ne postoji. Zanemarimo li rasprave o integraciji izbjeglica i kvalifikovanom radu migranata/ica u zdravstvu i prosvjeti, tom revnom sekuritizacijom raznih drugih migranata/ica u odnosu na naizgled bezopasne i imućne “iseljenike/ce” skresane su i dehumanizovane populacije kojima je potrebna pomoć.

ZA TO VRIJEME, “STRANCI/KINJE” KOJI/E POKUŠAVAJU PREĆI GRANICE I UĆI U “EUROPSKU TVRĐAVU” ZATIČU LETVICU PODIGNUTOM.

Na osnovu naših utjelovljenih iskustava kao subjekata koji čekaju da pređu granice, uočile smo isprva drastičnu, mada ne samu po sebi očiglednu promjenu retorike u pogledu izbjeglica, tražitelja/ica azila, migranata/ica, ljudi u pokretu i “stranaca/kinja” općenito, uporedimo li izbjegličku krizu u Jugoslaviji s današnjim krizama.

Za većinu ljudi koji su se sklanjali od previranja u Jugoslaviji u 90-im godinama, političke, ekonomske ili ratne nevolje bile su naizgled “dovoljan” razlog da budu “prihvaćeni” kao izbjeglice i migranti/ce. Danas, “stranci/kinje” koji/e pokušavaju preći granice i ući u “Europsku tvrđavu” zatiču letvicu podignutom — bijeg od rata i progona više nije “dovoljno” autentičan niti legitiman za ulazak.

Štaviše, političke i granične tehnologije u Europi već 15 godina se razvijaju i šire upravo sa suprotnim ciljem: da se “stranom” subjektu onemogući čak i da priđe njenim granicama.

Rasno određena hijerarhija

Unutar tog novog, iskrivljenog narativa, opazit ćemo kako se na ljude u pokretu ne obraća pažnja, kako ih se ne problematizuje niti se s njima suosjeća zbog njihovog pukog ljudskog subjektiviteta. Štaviše, to imaju li potencijal i kapacitet da postanu dobrom investicijom u našim multikulturnim, demokratskim i kršćansko-sekularnim društvima otvoreno se dovodi u pitanje.

Kroz taj novi pogled, migranta/icu se nesvjesno moli da razloge koji su ga/je doveli pred naše kapije ostavi postrani te da se umjesto toga uskladi sa zapadnjačkom predodžbom o tome koja je njegova/njena vrijednost za zapadno društvo.

Ta promjena narativa i politike nije sasvim nova. Ona je jednim dijelom bila prisutna već tokom jugoslavenske izbjegličke krize, kada su zemlje EU “nudile” tek privremenu zaštitu i neizvijesan pravni status mnogim osobama koje su se sklanjale od nasilja. Priča o tome kako su zapadne države gostoljubive prema izbjeglicama retroaktivno je izmišljena u sadašnjosti.

KAKO NAS PONEKAD RASNO ODREĐUJU KAO BJELKINJE, LJUDI ODMAH I NE PRETPOSTAVE DA SMO MIGRANTICE ILI IZBJEGLICE.

Članice ovog Kolektiva bile su gotovo istih godina kao i Petrit za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji. Napustile smo regiju kao izbjeglice sa svojim roditeljima, kao ekonomske migrantice iz propalog sistema, kao “strankinje” koje su dobile fakultetske stipendije i/ili kao kvalifikovane migrantice u odrasloj dobi. S prekidima živimo i radimo širom globalnog Sjevera, od SAD-a i Kanade do Ujedinjenog Kraljevstva, od zapadne i sjeverne Europe do Novog Zelanda.

U tim zemljama imamo “pravi” akcent i “pravi” posao, te se na nas gleda kao na “dobre migrantice”. Kako nas ponekad rasno određuju kao bjelkinje, ljudi odmah i ne pretpostave da smo migrantice ili izbjeglice. Katkad, tek kad čuju kako govorimo (“Odakle si ustvari? O, pa ti odlično pričaš engleski!”), shvate da to jesmo.

Ipak, s obzirom na to da nas rasno određuju kao bjelkinje, čak i kada saznaju da su neke od nas izbjeglice, viđene smo kao “dobre migrantice” jer se u očima država domaćina ne kosimo s pretpostavljenom rasnom estetikom. Razmišljajući o korištenju te zamisli o “dobrim migranticama” iz Jugoslavije, stava smo da je sjecište rase i klase bilo ključno u promjeni narativa. To je s vremena na vrijeme dovodilo do omalovažavajućih komentara kako bi se dehumanizovani/e “drugi/e” migranti/ce.

“Dobra postjugoslavenska migrantica”, pak, također je dijelom rasno određene hijerarhije na globalnom Sjeveru. Naša “bjelost” često puta je uslovljavala naš uspjeh kao “dobrih migrantica”.

Pripadnost intelektualnoj eliti, iako to često znači ekonomski neizvjesniji položaj u odnosu na građanstvo, kao i činjenica da se od nas očekuje da iskazujemo zahvalnost zemljama u koje smo se doselile sastavni je dio te uslovnosti. U rasno određenoj hijerarhiji globalnog Sjevera, čini se da smo uvijek “bijele, ali ne potpuno” i da se bjelost dodjeljuje kao uslovna privilegija.

U isto vrijeme, ta uslovna privilegija dodijeljena nekim postjugoslavenskim migrantima/cama predočena je izbjeglicama, tražiteljima/cama azila i drugim neželjenim migrantima/cama koje se doživljava kao da ne ispunjavaju baš sve standarde za dobijanje te privilegije. “Loši/e nebijele izbjeglice”, bili/e oni/e s Bliskog istoka, Afrike ili Latinske Amerike, podređeni/e su “dobrim migrantima/cama”, budući da i dalje “moraju zaslužiti” neka od najosnovnijih prava, kao što je pravo na spajanje porodice.

Poseban tretman

Radeći u akademiji, zauzimamo prostore koje se tradicionalno vezuje za višu srednju klasu. U roku od nekoliko godina počele smo tečno govoriti lokalne jezike zemalja u kojima živimo, ako već nismo bile vješte u tome i prije dolaska. Nerijetko je to proizvod našeg učestalog premještanja iz jedne zemlje u drugu i s jednog kontinenta na drugi. Iako akademija zasigurno nije idealan profesionalni put ka ekonomskom “uspjehu”, ona uprkos svemu glasi za elitni prostor, odijeljen i specifičan u odnosu na ostatak društva.

Akademija nam je pružila udobnost međunarodnom sredinom, razmjenom ideja, te mogućnošću putovanja radi prisustva na konferencijama i rada na terenu, zahvaljujući čemu smo ostale povezane s postjugoslavenskom regijom. Kao rezultat toga, pretežno smo zanemarivane u migrantskim diskursima, imajući u vidu to da nas ne smatraju “problematičnim”.

Štaviše, naši angažmani i poslovi reklamirani su kao da su u sklopu napora usmjerenih na internacionalizaciju i raznolikost, predstavljane smo kao simbolične neautohtone individue koje govore odgovarajuće jezike i dobro su integrisane.

KADA ZAKORAČIMO IZVAN AKADEMIJE, PONOVO ULAZIMO U STRUKTURE U KOJIMA NAS SMATRAJU “DRUGIMA”.

U Austriji postoji jedna kategorija migrantskog statusa — Forscher, odnosno istraživača — koja je posebna i odražava hijerarhije migrantskih statusa. Tako su i u Belgiji dobitnici/e stipendije za postdoktorske studije “Marie Skłodowska Curie” (koja slovi za jednu od najprestižnjih u Europi) oslobođeni/e nekih poreza koje plaćaju ostali građani/ke, ali i dalje imaju pristup socijalnom osiguranju i uključeni su u penzijski sistem.

Taj “poseban tretman” znatno je varirao počevši od naših iskustava kao izbjeglica i tražiteljica azila do danas, kada smo strane državljanke koje traže privremene vize kako bi mogle putovati na akademska događanja koja se održavaju izvan granica država koje su nas primile, i to uglavnom na određeno, do isteka akademskog ugovora.

Međutim, čak i u zemljama koje su nam omogućile da se zaposlimo, naše vize su u gro slučajeva svejedno privremene i uslovljena. Kada zakoračimo izvan akademije, ponovo ulazimo u strukture u kojima nas smatraju “drugima”, u kojima naše dokumente pažljivo gledaju i u kojima nas ispituju, jer postoji potreba za time da pravdamo naše doprinose. Čim ostanemo bez posla, ponovo ulazimo u sastav bezimene mase dehumanizovanih privremenih radnika/ca migranata/ica, pri čemu bivamo zamoljeni/e da “idemo kući” i ne opterećujemo građane/ke koji poštuju zakone i plaćaju porez.

Na taj se način bjelačku privilegiju uklanja i bez nje smo i mi “opasne” i nepoželjne migrantice. To nas vraća na aktualni odnos prema izbjeglicama i migrantima/cama “zaglavljenim” u zemljama koje su se u novijim narativima pretvorile u “tranzitne zone”.

Težnje ka “Europejstvu”

Postjugoslavenski prostor iz kojeg su ljudi nekoć bježali, i iz kojeg i dalje migriraju, danas je poznat kao “tranzitna” zona za one koji se sklanjaju od nasilja koje bjesni drugdje. Regija koja je prije bila znana po “ratovima u Jugoslaviji” sada je “Balkanska ruta”, zamišljeni “Brisani prostor” EU, vanjska periferija u koju se preusmjeravaju novčana sredstva namijenjena za sigurnost granica, za sprečavanje daljnje migracije rasno određenih “drugih”.

Takozvana “Balkanska ruta” postala je alternativom kada se prelazak preko mora pokazao isuviše opasnim. Danas je toliko zahvaćena nasiljem proizašlim iz zaštite granica EU da je samo jedna nadzorna skupina evidentirala preko 700 slučajeva policijske brutalnosti i uskraćivanja azila u cijeloj regiji, s tim da se 70% incidenata navodno odigralo u Hrvatskoj.

Zemlje Jugoslavije, u prvom redu Srbija, Bosna i Hercegovina te Hrvatska, čiji su “dobri migranti/ce” često uspijevali/e napustiti regiju i relativno sigurno stići u zemlje globalnog Sjevera sada su uvučene u čuvanje granica EU do te mjere da redovno učestvuju u nasilnom “istiskivanju” muškaraca, žena i djece s vanjske granice EU. Njihove težnje ka “Europejstvu”, koje ponajprije podrazumijeva članstvo u EU, očituju se kroz zaštitu i legitimaciju europske superiornosti, uprkos tome što je pokretljivost njihovih građana/ki unutar EU ograničena.

Upravljajući zajedničkim granicama, EU drži granice Balkana zatvorenima. Fotografija: Slađana Lazić.

Saradnjom pri “upravljanju zajedničkim granicama”, zemlje bivše Jugoslavije, kako napominje Piro Rexhepi, participiraju u Europinim zamišljenim podjelama na Okcident i Orijent te generišu “posebnu vrstu granične politike” djelimično zasnovanu na “intenzivnijem rasnom određivanju vjerske razlike koja suprotstavlja muslimane/ke s Balkana, kao sekularne bijele i autohtone Europljane/ke, tamnijim, pa samim time i fanatičnijim muslimanima/kama migrantima/cama s Bliskog istoka.”

To se ujedno ogleda i u reakciji lokalnog stanovništva nastanjenog duž Balkanske rute na nedavno pristigle migrante/ice, koja je kompleksna i kontradiktorna. Neki/e su štitili/e migrante/ice u svojim kućama, davali/e im hranu, vraćali/e tijela onih koji/e su poginuli/e ili ubijeni/e na putu u njihove domovine, organizovali/e sahrane, potezali/e “veze” u policijskim stanicama i bolnicama kako bi osigurali/e pomoć ili liječenje za one kojima je to potrebno.

REGIJA JE TAKO ISTOVREMENO IZLOŽENA DISKRIMINACIJI KAO DRUGOST I UMIJEŠANA U DISKRIMINACIJU PO ISTOM OSNOVU U OKVIRIMA MIGRACIJSKIH DISKURSA.

Ali, neki/e su rasno određivali/e druge i žalili/e se na raseljene osobe iz Afganistana, Pakistana i Maroka — “Bilo je drugačije kad su tu bili samo Sirijci!”

Regija je tako istovremeno izložena diskriminaciji kao drugost i umiješana u diskriminaciju po istom osnovu u okvirima migracijskih diskursa. Te rasno i klasno određene hijerarhije ljudi u pokretu perpetuiraju se uprkos tome što se hiljade osoba iz postjugoslavenskog prostora neprestano redaju ispred ambasada zemalja EU i drugih zemalja globalnog Sjevera ili traže druge načine da dođu do državljanstva EU kako bi lakše mogli/e migrirati.

Vratimo se na naše pitanje s početka, kako se slika o “dobrim migrantima/cama” iz Jugoslavije upotrebljava u današnjim diskursima na Zapadu koji se tiču ljudi u pokretu. Shodno našim iskustvima, željele bismo istaći dvostruku upotrebu.

S jedne strane, riječ je o samodopadnom narativu u kojem se samarićanska prošlost redefiniše kroz današnju prizmu. S druge strane, to služi i za stvaranje lažne dihotomije između “dobrih” migranata/ica, koji/e su vješti/e, obrazovani/e i zahvalni/e i koji/e ispunjavaju sve ostale standarde koji se vječito umnožavaju, i nepoželjnih izbjeglica i tražitelja/ica azila, koji će “prosto opteretiti sistem”.

Netačnost potonjeg prokazuje se kada zagrebemo površinu naših prošlih iskustava, razotkrivajući presudnu ulogu koju rasa i klasa igraju u ovim narativima. Naposlijetku, mišljenja smo da se razlika između dvije navedene kategorije svodi na to ko je priznat kao ljudsko biće, a ko je dehumanizovan, iako je potraga za srećom ili preživljavanje, kad smo već kod toga, možda i najosnovnija ljudska crta.

Kao što piše Sissay, “Izgovori! Normalizuj! Depatologiziraj! Migriraj. Migriraj. Migriraj.”

K2.0

Ovaj članak je prvobitno napisan za simpozium “Yugosplaining the World” za portal The Disorder of Things i ponovo je objavljen uz dopuštenje.

 The Yugoslawomen+ Collective
Autor 27.7.2020. u 13:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija