Priča o dobrim mostarskim ljudima (10): Goran Karanović

Povezani članci

• “Dao bih život za njega”
• Da bi poboljšao imidž balkanskog lidera, filmski reditelj pozvao Kevina Spaceyja
• Mostar je jedini grad u BiH čija gradska uprava ide na kolektivni godišnji odmor
• Deca u mraku
• Provizorni prijedlozi rješenja ekonomske krize
• Kreten

Da bi se nešto mijenjalo mora da postoji želja, motivacija i stvaralački bunt. Ako nam nešto ne odgovara, ako nas žuljaju cipele u kojima hodamo promijenićemo ih drugim, a boljim. Ono što sigurno možemo uraditi je da mijenjamo sebe, a Goran to svakodnevno radi.

U Mostaru su iz čovjekoljublja nastale najljepše bašte i ljudi za buduća vremena. U tom plaventnilu neba, uz modru Neretvu, sunce i behar, iz raskošnih bašti i mostarskih avlija izranjali su pjesnici Šantić, Ćorović i Đikić, akademici Isidor Papo i Predrag Matvejević, umjetnici Sefić, Ante Vican i Vlado Puljić, sportisti Jasna Merdan, Duško Bajević, Dražen Dalipagić, privrednici Osman Pirija, Vlado Smoljan, Jole Musa, političari i državnici poput Džemala Bijedića, pa neprevaziđeni i ovovremeni Mišo Marić i mnogi drugi enciklopedijski ljudi (uh, neka mi oproste mnogobrojni isto toliko značajni a nepomenuti, a toliko ih je velikih i nezaboravnih).  Zato se ta stara mostarska vremena ne prepričavaju, nego otplaču. No, danas su kapije za sve one koji bi mogli i trebali obilježiti ovaj grad gotovo nedokučive i zamandaljene. Od ispodprosječnih na površinu ne mogu ni nešto bolji, a posebno ne najbolji. Sivilo politike  i društvo koje su ti sivomaslinasti napravili zadovoljava se klimoglavcima i piscima partijskih saopštenja, dok prave vrijednosti niti prepoznaju niti ih  razumiju. Otprilike, jedino što su ti kursisti izučavali, a i to nisu razumjeli pa još i krivotvorili,  jesu nacionalne istorije, historije i povijesti. I u takvim poganim vremenima stasavaju neki novi mladi i obrazovani ljudi o kojima se ne zna ili neće da zna. Ovog puta kapije  priče o dobrim mostarskim ljudima otvara tridesetčetverogodišnji doktor pravnih nauka – Goran Karanović.

Već kao omladinac, sa nepunih 18 godina dolazio je pod lupu javnosti. Tad se bavio teatrom i režirao predstave. Napravio je svoju teatarsku grupu. Malu amatersku družinu zafrkanata i entuzijasta koji su sanjali bolji Mostar. Grad je još bio u ruševinama kad su oni zanemarili postojeće podjele i kretali se i igrali po čitavom Mostaru. Prozvali su se Teatar SIRA i imali nekoliko predstava koje su otišle i u region, pa i podigle nešto prašine u Zagrebu i Beogradu. Nekoliko dobrih glumaca i glumica čije predstave i filmove danas gledamo i u Mostaru i regiji prve je uloge igralo upravo u toj maloj teatarskoj družini koju je pokrenuo Karanović. Pored teatarske grupe koju je vodio, Goran je više godina bio i dio Mostarskog teatra mladih.

Karanović je dobar dio svojih dvadesetih proveo u društvenom aktivizmu, kulturnom i umjetničkom radu. Za njega ne postoje nikakve podjele, kakve opterećuju naše društvo od nesretnih 90-ih. Samo na dobre i loše ljude. One dobre voli i dobrima pomaže i kad god i čime god može. A pomaže i društvu nizom inicijativa od kojih su neke itekako urodile ploda.

Zajedno s drugim entuzijastima, radio je na osnivanju i pokretanju Omladinskog kulturnog centra Abrašević, bio u prvom upravnom odboru, kad je taj bastion omladinskog aktivizma tek oformljen. Inicirao je i pokrenuo Književni klub Mostar s idejom da se povežu svi književni stvaraoci u gradu. I oni afirmisani i oni koji tek počinju. I jedni i drugi i treći, koje u gradu sa teškom prošlošću povezuje ljubav prema kulturi i umjetnosti.

Za razliku od brojnih koji su se vrtili u nevladinom sektoru Mostara samo kako bi izvukli nešto novca od stranih donatora, Karanović je radio tjeran samo entuzijazmom i vjerom da se nešto dobro može i mora napraviti. Projekte njegovog društvenog i kulturnog aktivizma niko nije finansirao. Nastajali su ”iz zraka”, zahvaljujući velikoj energiji koju Goran nosi sa sobom, velikom radu i velikoj vjeri u uspjeh. Ta energija i ta vjera razlog su zašto je svaka od Karanovićevih inicijativa oko sebe okupljala velik broj ljudi. Onih koji su prepoznali dio svjetla u aktivizmu koji je usmjeren prema zajedničkom dobru. Aktivizmu koji nisu pokretali nikakvi faktori sa strane, kao što je često u sumornom bh. poraću, nego onom koji je stvaran, koji nastaje iznutra. U samom društvu, u samom čovjeku.

Tako je 2006. godine napravio i pokrenuo književni portal ”Knjizevnost.org”, prvi veliki informativni portal za književnost regiona. Odnosno, za sve države u kojima se piše na jeziku koji svi razumijemo. Zbog toga se nalazio prozvan od radikalnih elemenata kojima smeta sve što zbližava ljude. Ali je za rad tog portala, koji je u kratkom vremenu postao jedno od važnih okupljališta ljubitelja književnosti u regiji, 2011. dobio Vidi web award, takozvanog ”Internetskog Oskara” kojim je ”Knjizevnost.org” svrstan u top 10 internetskih portala bivše Jugoslavije u području kulture.

Sve to je samo dio Karanovićevog aktivizma u kulturi i društvu. U upravi je Društva pisaca BiH, u uredništvu našeg najuglednijeg časopisa za kulturu – ”Život”, i u nedavno oformljenoj je Mensi Bosne i Hercegovine. I u brojnim drugim organizacijama gdje je itekako aktivan. Ali da nešto ostane i za drugi put, idemo dalje.

Goran je i umjetnik. Do sada je izdao tri zbirke poezije. Jednu u koautorstvu i dvije samostalne. Dobio i nekoliko nagrada za njih. Njegova poezija je društveno angažovana. Identifikuje i upire prstom u kriminal i nepravdu. Kako je o njegovoj poeziji napisao veliki Stevan Tontić: ”Karanović iznova dokazuje ne samo da je darovit mladi pjesnik, već i da ne može da ćuti i žmuri u svijetu u kojem se obreo kao u nakaradnoj baštini sumanutih ideologa i njihovih ratnika, domaćih i svjetskih silnika, kojima je razaranje i ništenje života (života drugih, a time i vlastitog) bilo odnekud preče od mira, stvaranja i ljubavi.”

Većina javnosti ga zna kao novinara. I to vrsnog. Posljednjih 10 godina Karanović radi u informativnom programu Federalne televizije. Njegov glas ulazi u kuće ljudi širom Bosne i Hercegovine, izvještavajući o temama koje ih se najviše tiču u dnevniku u pola osam. I taj posao radi savjesno i dobro. U nebrojeno prilika je ukazivao na kriminal i razotkrivao zbrčke koje rade oni na vlasti. Ali i donosio priče o potrebama ljudi u nevolji te pozivao vlast na djelovanje u društveno korisne svrhe. U dosta je navrata njegova priča natjerala vlasti da riješe problem, pa se uradilo i nešto dobro. Za Federalnu televiziju je do sada napravio i tri dokumentarna filma.

Nauka je ta koja stvara podlogu za promjene na bolje. Nauka je ta koja oplemenjuje i tjera naprijed. Iako je tek u prvoj polovini tridesetih, Karanović, inače pravnik po struci stigao je i doktorirati. Odbranio je doktorsku disertaciju na katedri međunarodnog prava na Sveučilištu u Mostaru. Do sada je objavio i četiri naučna rada, no sudeći po tempu kojim ide, sigurno neće ostati na tome.

Ne možemo očekivati da će naš svijet mijenjati isti oni koji su nas doveli u ovo beznađe. Ne možemo očekivati da će se poslodavci i vlast boriti za prava radnika, da će se zaposleni boriti za zapošljavanje nezaposlenih, da će bogati riješiti pitanje siromašnih. Ne može se očekivati da će stariji u državnim institucijama gdje je prosječna starost 55 godina ustupiti mjesto mlađima, da će se za interese zajmoprimaca boriti zajmodavci. Ne može se očekivati da će kod nas kao u Austriji ministar vanjskih poslova biti dvadesetosmogodišnjak, ili 39-to godišnji premijer, kao u Italiji. Ne možemo očekivati da će nagomilane probleme u javnim emiterima, gdje poodavno radi i stvara  doktor pravnih nauka Karanović, riješiti oni koji su te probleme i prouzrokovali. Sve dok se ne ukaže šansa mladim i obrazovanim tavorićemo kao društvo učmalih i bezidejnih. Da bi se nešto mijenjalo mora da postoji želja, motivacija i stvaralački bunt. Ako nam nešto ne odgovara, ako nas žuljaju cipele u kojima hodamo promijenićemo ih drugim, a boljim. Ono što sigurno možemo uraditi je da mijenjamo sebe, a Goran to svakodnevno radi. Vrijeme je da na jumbo plakatima vidimo neka nova-mlada lica, lica što zrače optimizmom i obrazovanošću. Vrijeme je da mladi zamijene sijede glave, da upravljaju, a ne da orkestriraju pod dirigentskom palicom istrošenih političkih vođa. Ovakav svijet kojem svjedočimo mora se i treba mijenjati.

Za to se mora izboriti Goran i njegova generacija!