Priča o dobrim mostarskim ljudima (15): MAJA EVROPEJKA

Milan Račić
Autor 3.10.2017. u 11:25

Priča o dobrim mostarskim ljudima (15): MAJA EVROPEJKA

Mladi su danas raspolućeni između stvarnosti i mladalačke ambicije, između nemanja i imanja, između Balkana i Zapada, između svoga „da“ i tatinog „ne“. Ne čudi da posustaju u borbi sa vjetrenjačama, nisu kadri da provlače slona kroz mišiju rupu, pa se radije odlučuju za druge zemlje i drugačije odnose. Danas kada je ozakonjena korupcija i nepotizam, kad se mladi učlanjuju u vladajuće političke stranke zbog karijernih razloga, a nikako zbog ideja i promjene društvenih odnosa, upitamo se postoje li i oni drugi, ili mogu li uopšte opstati oni koji sebe ne vide u gomili poslušnih i podanika?

Hoće li postati dio malog kontejnera, završiti na velikom odlagalištu ili izabrati sopstveni, a ne put kojim ih vode ostrašćeni i polupismeni, nedoumice su svih mladih danas.

Kada se budućnost doživljava kao neizvjesnost, strah i prijetnja tada mladi nemaju volje za aktivnim uključenjem u društvene  procese. Šta im ostaje? Gram nade i puno nepoznanica. Ko onda i kako mladima može pokazati put u budućnost kada oni od te budućnosti ništa ne očekuju? Taj putokaz, u ovim vunenim vremenima, mogu im jedino biti njihovi vršnjaci koji drugačije promišljaju, drugačije se ponašaju, usvajaju argumente znanja, a ne argumente moći umišljate vladajuće politokratije.

U petnaestoj po redu priči o dobrim mostarskim ljudima predstavljamo jednu od onih mladih žena koja i ovakav svijet koji živimo vidi i pravi boljim i drugačijim.

O Maji – Šimić – Škutor, Evropejki je riječ.

Iako tek ima 32 godine, često ćete je sresti u društvu prijatelja i poznanika, raznih boja i nacija, a koji su dobi njenih roditelja i stariji, jer s Majom i njene i moje generacije imaju nepresušne zajedničke teme za razgovor.

Kad je pitaju odakle je, uvijek okrene na šalu pa kaže kako nije ni iz P.M. jer je rođena na carski rez. A ako se baš mora lokalizovati, onda voli reći kako je Hercegovka rođena u Bosni. Kombinacija je, s jedne strane – dalmatinske i slavonske, vrijedne radničke, i s druge strane – lijene drinovačke i konjičke krvi. Ta kombinacija krvi, kao pravom nomadu, joj je pomogla da se lakše nosi sa stalnim preseljenjima u ratnim zbivanjima, između Konjica, Nikšića, Splita, Ljubuškog i Mostara. Ljubuški je na nju, djevojčicu od 7 godina, ostavio trajne otiske jer se u njemu najviše osjećala kao marginalizovani izbjeglica. Domaća djeca su, kroz svoju dječju iskrenost, grubo etiketirala sve njih koji su, umjesto velikih torbi i pernica, knjige nosili u plastičnim vrećicama. Zahvaljujući svojoj pričljivosti i marljivosti već tada se za čas združila s domaćom djecom, koja je više nisu odbacivala jer je od odjeće imala samo jedne helanke i dvije majice. Roditelji kažu kako je uvijek voljela pomagati drugima i da ih je znala ostaviti na 2 konzerve jer je odnijela svu odjeću i hranu novoj izbjeglici koja se pojavila u školi. Nakon Ljubuškog, kao pravi Konjičani, njena porodica je zadnje odredište našla u Mostaru, ali ne i na mansardi, nego na prvom katu zgrade. Njena mama kaže kako je Maja nakon preseljenja u Mostar, s tek napunjenih 11 godina, pitala hoće li ikad prestati biti izbjeglice, na što joj ni sama nije znala odgovoriti. Maja često spomene kako Mostar nije voljela jako dugo. Godinama kad bi se vraćala s nekog putovanja,  već na Kobilovači ili Žovnici ili u Žitu bi osjetila teški teret na prsima koji bi joj natjerao suze na oči. Dugo je tražila odgovor zašto se ne osjeća dobro u Mostaru, zašto ima potrebu bježati iz njega.

Kaže da je odgovor dobila onda kada je i pobjegla iz njega u London, pa onda u Sarajevo, ostavivši i super posao u banci, s ugovorom na neodređeno za kojim je već tad pola njene generacije samo maštalo. Ali život je ponovno vratio u Mostar, nakon godinu i nešto, što je u tom trenutku jako teško podnijela. O tom periodu priča kao o najvećem kontrastu u životu u kojem i jeste najviše naučila o igri zvanoj život.

Nakon tog perioda je i shvatila zašto je život „drži“ u Mostaru, odnosno što je Mostar za nju, što je to bogatstvo Mostara i cijele BiH, i kako to bogatstvo može rasti. A to su ljudi i priroda. Ljudi koje volimo, obitelj, prijatelji, poznanici, radne kolege, prelijepo sunce, bogato zelenilo, savršena udaljenost i od mora i od planina, jedinstveni Stari grad, spoj dvije strane, jednih i drugih običaja i ljudi…sve što čini jedan predivan grad. Kad je pitate kako misli predivan grad kad toliko smeća i prljavštine  ima na svakom koraku, toliko razdvajanja u svakoj sferi života, neodgovornosti na sve strane, ona se u potpunosti složi s vama i kaže kako je i sama godinama gledala na tu „crnu“ stranu Mostara i zato bježala iz njega, ali kad je samo malo pomakla pogled na onu „ljepšu“ stranu shvatila je koliko ljepote ima u ovom gradu i kako ona svakim danom raste. A to što i dalje  grad nosi epitet „grada slučaja“ je prvenstveno zbog nas samih građana jer smo se utopili s tim epitetom u  smrdljivoj žabokrečini i doslovno shvatili onu općepoznatu balkansku izreku: „De bogati ne talasaj!“.

I znate šta, ne morate talasati po državnoj upravi, vitalnim stupovima svakog društva (koji su kod nas na reanimaciji zadnjih 20 godina), napaćenom privatnom sektoru i svemu onome što nas okružuje. Za početak malo zatalasajte u sebi, preispitajte se u koju stranu Mostara i BiH vi gledate, što je to sve  što vam uljepšava život, što ste učinili u svojoj kući da naučite svoju djecu i bližnje o ljepotama koje nas okružuju, čime to vi uljepšavate svoju okolinu? – naglašava Maja.

U traženju mnogih odgovora „Zašto ovdje?“, „Zašto su naši ljudi nemirni, svadljivi i uljuljani?“ naletjela je na par svjetskih istraživanja o ljudima i njihovim duboko usađenim uvjerenjima vezanim za podneblje življenja, a koja su joj pomogla. Ovdje kod nas se ratovalo od pamtivijeka, živjelo se dan po dan bez ikakvih dugoročnih vizija i planova i uvijek je netko drugi vladao državom protiv koje se narod borio i prkosio. I sad, kad napokon smo mi država, istu želimo „zeznuti“, živimo od danas do sutra ne razmišljajući o novim generacijama i uopće nismo svjesni bogatstva koje nas okružuje. To joj je pomoglo da nađe dublji smisao zašto se „pati“ ovdje, umjesto da „uživa“ negdje vani. Kako? Pa ako nauči ovdje dobro živjeti, sagledavajući sveukupnu sliku, lako će se prilagoditi bilo gdje. Zato i sama često postavi pitanje svima onima koji govore kako je život ovdje ovakav ili onakav, a posebno mladima: „ A čemu te život ovdje uči? Zašto si još ovdje?“

Maja ističe kako ju je život ovdje naučio dvije najbitnije stvari: prvo- da sagleda sve strane, ali da se uvijek fokusira na onu ljepšu i drugo – kako možemo promijeniti svijet oko sebe samo ako prvo promijenimo sebe, te da je to jedino i samo naša odgovornost, a ne društva, roditelja, obrazovnog sistema i drugih izgovora. To je ujedno jedini put skidanja naših mentalnih granica koje su često još složenije nego sve administrativne unutar BiH. To je put kad počinjemo uživati u životu, bili ovdje ili negdje „vani“, jer pravi život počinje tek kad se riješimo „smeća“ koji nosimo u sebi. I sama kaže da ne zna gdje će živjeti dogodine, jer ne zna koja vrata joj život otvara, ali zna da joj je sad i ovdje odlično, jer je sama radila na tome da joj tako i bude.

I dalje uči kako se što lakše nositi sa haotičnom državnom upravom u kojoj zarađuje plaću radeći, po njoj jedan od najkreativnijih i najsveobuhvatnijih poslova  u  upravi,  na projektima EU i stranih donatora u BiH i svemu ostalom što je vezano za proces EU integracija BiH iz domena srednjih i malih poduzeća unutar HNŽ.

Dvoumi Maja, kako nekad ne zna je li joj blagoslov ili kazna što je pokupila sve od one vrijedne porodične strane, pa može raditi kao kobila (i pored silnog ubjeđivanja autora, Maja je insistirala na ovom terminu što sam na kraju, htio ili ne, morao i prihvatiti, jer ona ne odustaje), a u upravi se često tako i osjeća. Ali u tome i vidi blagoslov jer iako uči na teži način, stečeno znanje joj nitko ne može oduzeti, a i svakim danom sve više kolega se budi iz uspavane žabokrečine, željni stvarnog rada koji doprinosi razvoju onog čiji i jesu službenici – države tj. društva.

Pored toga što zadnjih godina kroz svoj posao pokušava uljepšati svoju okolinu, ona je to činila i tijekom svog cjelokupnog školovanja kroz razne volonterske aktivnosti, a posebno u studentskim danima kroz razne projekte Aieseca, te kao član udruge Novi pogled.

Želja za pomaganjem i dijeljenjem znanja, prije dvije godine, je dovela i do pisanja kolumni gdje kroz Dnevnike jedne mame piše o svom doživljaju života, roditeljstva i osobnog rasta. Prvi put kad sam pročitao njen tekst začudio sam se zar iko danas, u doba jada i piše i čita te priče.

Pa zaista, zar nam svima nije potrebno da se češće odmorimo od političkih šarenih laži koje nas razdvajaju i od duše i pameti i pročitamo neku priču koja će nam pomoći da se malo  vratimo sebi i svojim najbližima.

Priča o Evropejki Maji  tek počinje…Priča o ženi, majci, prijateljici, o veseloj duši koju oduševljavaju sve različitosti. I kad neprestano brblja, čita, piše i istražuje o svemu i svačemu zagledana je u bolji svijet od onog koga danas živimo. Kikotom se smije, zbija šale na svoj i tuđi račun, a jako grli sve ljude oko sebe. Priča o Maji je i odgovor za sve one koji su u nedoumicama postavljenim na početku ove priče o dobrim mostarskim ljudima.

Milan Račić
Autor 3.10.2017. u 11:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija