Priča o dobrim mostarskim ljudima (19): Misionar Mišo

Milan Račić
Autor 13.11.2017. u 13:45

Priča o dobrim mostarskim ljudima (19): Misionar Mišo

Od 2000. godine Bh. policajci aktivno učestvuju u mirovnim misijama i doprinose afirmaciji države prenoseći ideju mira širom svijeta. Odlučuju se za mirovne misije kako bi upoznali nove kolege, stekli iskustva u međunarodnim organizacijama, usavršili jezike, ali i bili bolje nagrađeni nego što je to u ovdašnjim prilikama. Različiti pogledi na određene probleme i rješenja koja se steknu i nauče pomažu im da ih primjene u svom radu nakon povratka u zemlju. Obično sa iskustvom, svega doživljenog na našim prostorima, brzo se priviknu na situacije kad na njih pucaju, zaustavljaju ih na putevima, kad se moraju brzo evakuisati ili, po nekoliko dana biti bez vode i hrane. Upoznaju i sprijatelje se sa onima koje čuvaju i štite, usvoje i nauče nove kulture, mentalitet i običaje.

Kao prvi policijski službenik iz MUP-a HNK, Milovan – Mišo Matković je 2007. godine upućen u mirovnu misiju u Liberiju gdje je uspješno predstavljao i ovo Ministarstvo, Mostar i državu BiH.

Liberija je relativno mala zemlja koja se nalazi na obali Atlantskog okeana sa populacijom oko 4 miliona stanovnika i dubokim tragovima građanskog rata koji je doslovce uništio infrastrukturu zemlje i odnio puno ljudskih života. Veliki broj građana Liberije potiče od 35 hiljada bivših robova koje su američke vlasti nakon završetka građanskog rata oslobodile i potom ih naselile u zemlju koju su nazvali Liberija – Slobodna zemlja.

Najveći problem, posebno u početku rada misije, predstavljao je nedostatak povjerenja građana u policiju i pravosudni sistem jer sami građani uzimaju pravdu u svoje ruke, ili kako se to tamo ima običaj reći „Mob justice“. A to praktično znači ako se neka osoba zatekne u vršenju krivičnog djela npr. provale u kuću, obične krađe i sl. dovoljno je da neko podigne galamu i podvikne „Mob, mob“ pa da se čitavo naselje alarmira i svi napadnu izvršioca udarajući ga i prebijajući, u većini slučajeva na smrt. Valja zato pravovremeno reagovati i zaštiti već unaprijed osuđenog, ako je to ikako moguće. Jednom prilikom smo, priča Mišo, zajedno sa patrolom lokalne policije pokušali spasiti mladića koji je navodno ukrao neku hranu, a bili smo nemoćni jer je masa linčujući mladića udarala i sve ostale, žene i djecu, sve one koji su se tu zatekli, a nesrećni mladić je ubijen. Procesuiranje je gotovo nemoguće jer lokalna policija u nekim slučajevima i sama podržava takav vid dijeljenja pravde. Takvo ponašanje duboko je ukorijenjeno u liberijskom društvu. Drugi put, zajedno sa ostalim pripadnicima UN policije, spašavali smo starijeg čovjeka u selu gdje se dešavao „Mob justice“, ali smo nekako uspjeli tog izudaranog čovjeka ubaciti u auto, odvesti u bolnicu i spasiti mu život. Nakon nekih pola godine taj nesrećnik je došao u bazu i kao znak zahvalnosti Miši poklonio dva kokosa, što je u toj pokrajini najveći gest pažnje i zahvalnosti. Ne čudi da je za njega ovaj poklon mnogo važniji nego li medalje i ordenja koja se obično po završetku misije dodjeljuju najboljim.

Iako je BiH po povjerenju u pravosuđe slična Liberiji, ipak se u nečemu i razlikujemo. Liberijci bi „našim“ nacionalistima mogli biti primjer kako je u nekim situacijama tolerancija i poštovanje vjerskih sloboda i nacionalne pripadnosti iznad evropskih standarda i ljudskih sloboda koje mi tek učimo. Nemiran hercegovački duh prelomio je da iz vojne baze, zajedno sa još dvojicom kolega policajaca napuste vojni kamp i presele se u obližnje selo koje je imalo čudan naziv Smell-no Taste. Kaže, na taj korak su se odlučili uprkos činjenici da je stepen sigurnosti u kampu bio daleko veći jer nisu podnosili ograđeni žičani prostor, a željeli su upoznati lokalnu kulturu, običaje i mentalitet naroda. Jedan od lokalnih policajaca objasnio mu je zašto se selo tako zove. Smell-no Taste znači mirisati a ne probati. Naime, tokom II svjetskog rata vojska SAD koristila je aerodrom gdje je lokalnoj populaciji bio strogo zabranjen pristup. Ameri su odmah uspostavili poljsku kuhinju pa je vjetar sa okeana nosio opojni miris njihovih đakonija, a izgladnjeli mještanima, umjesto kušanja tako spremljene hrane, ostao je jedino miris obilatih vojničkih porcija. Otud i naziv mirisati, a ne probati. Taj period u selu mirisa ostao mu je u najljepšem sjećanju.

I pored mnoštva izazova tu sam mnogo više naučio nego li u ograđenom žičanom prostoru. Njegov stanodavac imao je ženu i dva sina od kojih se jedan zvao Say Say i bio je kršćanin, a drugi Ibrahim-musliman. Za naše poimanje života, religije i pripadnosti sve je izgledalo nestvarno dok je u liberijskom mentalitetu to normalna i uobičajena praksa. Jedna porodica sa više pripadnika različitih vjera. Tamo se, ne samo roditeljima, nego i djeci prepušta da izaberu ime, vjeru i pripadnost. Kad sve to uporedimo sa našim vijećima za toleranciju i suživot i kojekakvim komisijama, ombudsmenima i zaštitnicima ljudskih prava, Liberija vam dođe kao centar za obuku vladinog i nevladinog sektora ili poligon gdje bi se trebalo obučavati o ljudskoj toleranciji. Zato sam u Liberiji naučio mnogo više šta znači tolerancija i suživot nego li u Evropi gdje se kunemo u nedostižne ljudske i nebeske vrijednosti, kazuje Mišo.

Toliko je događaja iz Liberije da bi se mogla napisati knjiga – Slobodne zemlje Liberije. Izdvojićemo još jedan. Dodir u njihovoj kulturi ima posebno mjesto i značenje, jer se dodirom uvjerava da ti taj neko koga dodiruješ neće naškoditi. Tako sam ja kao bjeloputi policajac bio njihova dječija atrakcija, pa bi obavezno prilikom mog prolaska kroz selo napravili povorku od njih dvadesetak tražeći slatkiše, a stalno me dodirujući provjeravali njihovo i moje međusobno prijateljstvo i toleranciju.

Nezamislivo je službovanje u ovim zemljama bez priče o malariji, posebnim običajima i mentalitetu, dolasku i obezbjeđenju najviših svjetskih državnika (između ostalih i Džordža Buša), pa indentifikovanje žrtava nasilja, žena i djece, njihovo osiguranje, smještaj i zbrinjavanje, a sve sam to doživio i osjetio jer sam odlučio da umjesto u vojnom kampu budem stacioniran među običnim građanima ove neobične zemlje.

Nakon Liberije slijedi i policijsko službovanje u Sudanu. U Sudanu najveći izazov bila je uspostava vladavine prava i sprovođenje zakona. Tamo dominiraju plemenski zakoni i običaji, a oni zvanični državni jedino se koliko-toliko provode u većim gradovima. Po tim tradicionalnim običajima duboko ukorjenjenim i kod plemena Dinka gdje sam službovao, mladoženja kupuje ženu na način da njenom ocu daruje određen broj krava, otprilike 50 do 200 grla. Broj grla zavisi od toga koliko je djevojka visoka i lijepa. Ali i tako precizirana pravila imaju neke svoje specifičnosti koje rješavaju najstariji mještani sela, nešto kao staračko vijeće, ili naš Dom naroda. Prisustvovao sam jednom od tih suđenja koje se u pravilu održava ispod najvećeg drveta uz prisustvo svih mještana, kazuje Mišo. Mladoženja je kupio djevojku za 75 krava ali je ona u bračnu zajednicu ušla u drugom stanju i rodila sa nemladoženjom. Njen bivši, kao biološki otac, tražio je dijete, a ne i majku. Vijeće staraca je odlučilo da dijete pripada njenom budućem mužu, a ne majci ili stvarnom ocu. O pravu na abortus se i ne govori, a tek o rodnoj ravnopravnosti, ni pomena. Ništa u boljem položaju nisu ni momci koji ne posjeduju krave, jer bez krava nema ni ženidbe. Jedini način da se ožene bilo je otimanje stoke od drugih plemena i iz susjednih saveznih država. Tamo smo, zajedno sa drugim UN agencijama, ulagali velike napore kako bi se sa ovom praksom prestalo.

Nakon sukoba plemena Dinka i Balanda, 2012. godine u naš kamp je izbjeglo 3.000 pripadnika plemena Balanda koje smo spasili i nakon smirivanja situacije svi su bezbijedno vraćeni u svoja sela.

Uslijedilo je i petomjesečno službovanje u mjestu Turalei gdje smo u nemogućim uslovima bez struje, sa zmijama kao domaćim životinjama, bez dovoljno hrane i slanom vodom od koje se dobije osip, doživjeli i avionsko bombardovanje.

Moj i zadatak i UN policije bio je pružanje pomoći pritvorenim osobama u zatvorima koji nisu ispunjavali osnovne uslove, njihova indentifikacija i evidencija, te pomoć onoliko koliko je u takvim okolnostima bilo moguće. Vlast nije blagonaklono gledala na pripadnike UN-a čiji se imunitet najčešće nije poštovao, pa sam kao pripadnik UN policije često bio angažovan na njihovom oslobađanju uz mukotrpna pregovaranja i ubjeđivanja sa lokalnom policijom.

U nekim selima bio sam prvi bijelac koga su mještani vidjeli, no svi su bili blagonakloni i susretljivi, daleko bolji od onih u gradovima.

Radilo se o Liberiji, Sudanu ili drugim afričkim državama gotovo niko od njih nije čuo za BiH niti za zemlje iz našeg okruženja, ali na pominjanje imena Tito i Jugoslavija svi znaju o kome i kojoj se državi radi.

Svoju misiju policajca, misionara i predstavnika države BiH, i u Liberiji i u Sudanu, časno je i ambasadorski obavio. Upoznao pripadnike i iskustva policajaca od Novog Zelanda do Kanade, službenike koji su se upoznali ne samo sa Mišom, nego sa BiH i Mostarom, na što je posebno ponosan.

Sve ono što je kao odgovoran policijski službenik znao i radio, a usavršio u međunarodnim misijama, Mišo danas svakodnevno primjenjuje obavljajući odgovorne poslove policajca u našem gradu. Tu je da ugroženim pomogne, da uputi svakog ko mu se obrati, a bogami i uvijek spreman da spriječi one koji su na drugoj strani zakona.

Zbog onog poklona u Liberiji, kokosov orah je uvijek na Mišinom stolu. Stoji tu godinama i (ne) postavlja pitanje o naciji, ljudskim pravima, životu, sudbini…

Milan Račić
Autor 13.11.2017. u 13:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija