Priča o dobrim mostarskim ljudima (2)

Milan Račić
Autor 1.3.2017. u 10:24

Priča o dobrim mostarskim ljudima (2)

foto: Z. Serdarević

Danas kada se vode velike polemike među znalcima, a još više među laicima i ostrašćenim, o fašizmu i antifašizmu, kad mnogi hoće dokazati da je antifašizam drugo lice fašizma, ovi su ljudi pokazali šta znači biti čovjek i antifašista. Stoga su 14-februarska priznanja, a povodom dana oslobođenja Mostara, otišle ka pravim ljudima koji su sebe dali, a da bi mi imali:

  • Predrag Matvejević,
  • Radmilo Braca Andrić,
  • Izedin Pintul,
  • Sejo Mulahasanović,
  • Mujo Salčin,
  • Marsela Šunjić,
  • Štefica Galić,
  • Ramiz Pandur i
  • Alija Hadžialić

Predrag Matvejević

Humanist, kosmopolit, poliglot, aktivist, intelektualac, ljevičar i Mostarac. Akademik, humanista, borac za ljudska prava i čovjek, prije svega. Otac Ukrajinac, nakon povratka iz ratnog zarobljeništva u Njemačkoj 1945. godine bio sudija u Mostaru, a majka Angelina Hrvatica iz BiH iškolovali su u Mostaru svog Predraga koji potom doktorira na Sorboni. Predavao u Zagrebu i Francuskoj, potom na slavistici rimskog univerziteta „La Sapenzia“, bio gostujući profesor na nekoliko univerziteta u SAD. Nakon 1991. godine odlučio je emigrirati i izabrao položaj „između azila i egzila“. U cijeloj Evropi, Predrag Matvejević bio je prihvaćen i cijenjen više od bilo kog drugog intelektualca s ovih prostora. I nažalost, kako to obično biva, njegova kuća u Mostaru zarasla u travu i šiblje najbolje opisuje odnos grada prema velikanu. Kako nema ni njegove kuće tako nema ni njegovih knjiga u ovdašnjem obrazovnom sistemu. Čekaju da, valjda, vrijeme i zaborav učine svoje. No, Mostarci su ga se sjetili povodom 14 februra i dodjelili mu svoje najveće priznanje. Da je živ, Matvejević bi vjerovatno rekao da mu ova povelja znači mnogo više nego međunarodna u svijetu poznata priznanja koje je dobio. No, doći će vrijeme kada će i u Mostaru, Predrag Matvejević postati zvijezda vodilja u tmini koja se nad nas nadvila.

Braca gradonačelnik i obnovitelj

Radmilo je jedan od najvećih gradonačelnika koje je iznjedrio Mostar. U periodu od 1969. do 1974. godine kada je obavljao dužnost gradonačelnika  svrstao se u red onih koji su Mostar učinili Mostarom. I danas s istim onim elanom kao i sedamdesetih prošlog vijeka neumorno radi na obnovi Partizanskog spomenika i vraćanju suživota svom gradu. Zato je i sada dovoljno reći Braca pa da svaki Mostarac  zna o kome je i kakvom čovjeku riječ. U svojoj februarskoj poruci 2013. godine napisao je: “ Ostaje nam vjerovati i nadati se da će naši potomci, mladi ljudi Mostara znati i uspjeti obnoviti sve mostove, privredu, zdravstveni i školski sistem, kulturne i sve druge objekte i aktivnostima ponovo uspostaviti  jedinstven grad multivjerske i multietničke tolerancije i solidarnosti, sloge, napretka i sreće“. I pored svega što nam se događa, Braca i danas vjeruje da će njegova poruka doći do srca svih Mostarki i Mostaraca te da će se konačno stanje popraviti, a Mostaru vratiti onaj stari sjaj koji ga je nekad krasio.

Doktor Izedin

Porodični korijeni – ugledna mostarska familija. Višestoljetno porodično stablo i razgranato nasljedstvo. Stariji mu sin – evropski doktor s australijskim iskustvom. Mlađi, bivši Veležov fudbaler i afirmisani trener. A doktor isti onaj iz rata 1941-45, kao i ovog posljednjeg 1992-95. Pomagao i spašavao koliko je i kako mogao. Liječio bubrege, ali i nebubrežne boljke. I u nacrnjim trenutcima savjetovao kako izbjeći zlo i opake ljude, kako spasiti glavu, pomoći unesrećenom. Tu odmah iznad njegovog sokaka, rođen je Šantić, ljubovao Đikić, a sa Matvejevićem pohađao gimnaziju. Doktor od sviju poprimio komšiju za brata i čovjeka za čovjeka, a knjigu od Kurana i Biblije, Marksovog Kapitala do stručne literature prihvatio  kao univerzalnu vrijednost za svoj nauk i naum. Ni osma mu decenija nije na smetnji da ordinira i još uvijek liječi. Naprotiv, stigne na jutarnju  do Bristola, obiđe preostale drugare, namigne i osokoli mlađe, za Bajram uveseli sve one iz narodne kuhinje, ali i zagrmi po ovovremenim vlastodršcima i sluđenoj nezasitoj političkoj eliti. Ne priča o svojim dobrim djelima, nego ih svakodnevno čini.

Doktor Sejo

Afirmisani mlađi prijeratni hirurg i ne samo  hirurg. Udarnik, zajedno sa suprugom Gordanom, na drugom kolosjeku pruge Šamac – Sarajevo poodavne 1978. godine. Rat ga otpuhao u izbjeglištvo  i Njemačku. Marljiv rad i želja za ovladavanjem najsavremenijeg u medicini učinili ga poznatim stručnjakom na zapadnoj hemisferi. A onda, i pored najboljih uslova koje je tamo imao, pobijedila je želja da sve to, mlađim kolegama, prenese u Mostar. Tu, u svom gradu, prvo u jednom kliničkom, pa onda pokušaj i u drugom, formira najbolji odjel hirurgije. Obučavao i prenosio znanje i onim u Sarajevu, spašavao ljude bez obzira na ime i zanimanje. A ako i kad stigne, prespava u vikendici u Blagaju ili na očevini u Jablanici. Danas je penzioner, ali ga pronađu i u Glogošnici i u novozasađenom voćnjaku. Nije umirovljenik, nego čovjek i humanista koji i danas interveniše ne po pozivu, nego srcem i oko srca.

Mujo borac

Stigao borac i devedesetjednogodišnjak iz Malog polja da iskorači uz strmo stepenište ka bini Narodnog pozorišta u Mostaru. Došao starina da primi njemu najdražu nagradu. Nakon zvanične ceremonije priča: “Dok sam se sa svojih devedeset i kusur popeo na pozornicu, osjećao sam se sretno isto onako  kao i 14. februara 1945. godine kada smo oslobodili Mostar. I ne zaboravi zapisati, žao mi je jer mojih drugova nema više, ali sam sretan jer je pozorište puno dvadesetogodišnjaka“, opomenu me borac Mujo.

Marsela Mostarka

Februara 2009., mnoge je zatekla vijest da je nakon teške bolesti preminula Marsela Šunjić, mostarska spisateljica, novinarka i publicistkinja, koja se bavila i manekenstvom, jer mnogi nisu znali ni da je bolesna. Prvi roman „Laku noć, grade“, a poslije i „Puno pozdrava s Mjeseca“ oda su njenom Mostaru, onom iz dobrih, ali i priče o zlim ratnim vremenima i opakim ljudima. Mnogi njezin roman „Laku noć, grade“ smatraju himnom tragedije Mostara. O svojoj Marseli majka Vesna priča: “Ona je umrla od boli za Mostarom. Za vrijeme rata stotinu je njezinih prijateljica dolazilo, dovodila ih je bez pasoša… njezin stan u Milanu bio je kao smještaj i prihvatilište. Bila je buntovna ljevičarka i uvijek govorila kako će se vratiti svom Mostaru“. A o svom Mostaru i Neretvi, Marsela je napisala: “Negdje kroz oblake iznenada se pomolio tračak sunca. Na mjestu gdje je dotaknuo rijeku, ona je postala zelena… Obasjana plaventilom postajala bi smargadno zelena“.

Hrabra Štefica

Potpuno jedinstvo etike, estetike i altruizma čine Šteficu Galić autentičnom pojavom u današnjem društvu. Boreći se zajedno sa svojim suprugom protiv aveti fašizma devedesetih, hrabro ustaje protiv ideologije koja proizvodi zlo, logore i podjele. Danas nastavlja borbu zajedno sa kolegama portala tacno.net, protiv rastućeg fašizma i svekolike nepravde. Zato je često na udaru ekstremista i nacionalista, pretrpjela fizičke i verbalne napade na ulici ili u institucijama. Ali, ona im prkosi ne kalkulišući šta će pri tome izgubiti jer borba za istinu kao takvu, za nju nema cijenu. Smatra to svojom ljudskom dužnošću. Posebno je ponosna na ovu nagradu, rekla nam je: “Čast mi je ponijeti ovo veliko priznanje i boriti se zajedno sa svima vama – antifašistima za slobodu i jedan bolji i pravedniji svijet.”

Umjetnik Ramiz

Davne 1965. godine stvorio je ART Studio u cilju održavanja kontinuiteta bosanskohercegovačke tradicije obrade bakra. Pored veduta grada Mostara sa centralnim simbolom Starim mostom, pejsaža sa nezaobilaznim pticama kao simbolom raspjevanosti mediteranskog podneblja, Ramiz slika motive na stećcima, a njegovi radovi nalaze se u kolekcijama širom svijeta. Afirmiše kulturu Mostara, a izlagao je u metropolama Evrope, u Meksiku, Turskoj…

Borac Alija

U popodnevnim satima 14-tog februara 1945. godine umarširao je u oslobođeni Mostar. Kako tad, tako i danas. Istrajao na ideji antifašizma i druge naučio da to isto budu i baštine.

Priča odobrim mostarskim ljudima

Milan Račić
Autor 1.3.2017. u 10:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija