Priča o dobrim mostarskim ljudima (22): Majčica Leila

Milan Račić
Autor/ica 4.12.2017. u 12:56

Izdvajamo

  • U zatvoru u kome radim, za ratni zločin je služio kaznu zatvora osuđenik, koji je mog oca fizički zlostavljao u logoru, za vrijeme rata u BiH. Taj osuđenik nikada nije saznao ili još gore, na mom ponašanju primjetio da znam ko je. Čak šta više, isti odnos sam imala prema njemu kao i prema svim drugim osuđenicima“. Leila, ili zatvorska majčica, kako mnogi imaju naviku reći, uvijek se izdigne iz ličnih osjećanja, doživljaja, subjektivizma i ostaje čovjek i profesionalac. Dok sam sa njom pripremao ovu priču potvrdio sam uvjerenje da nisu svi loši u zatvoru, kao što nisu svi dobri na slobodi, a od Leile naučio da je sve više osuđenika koji dolaze preživjeti u zatvoru, ili onih koji svjesno čine krivična djela kako bi osigurali egzistenciju svojoj porodici. Zbog toga što je omanula država i sistem koji ne funkcioniše, sve je više onih koji zbog par kubika šume i iz obaveze da im porodica preživi, završe u nekoj od zatvorskih „odaja“. Ima i onih kojima je zatvor prirodna sredina jer su na slobodi nepoznati i anonimusi, a u zatvoru su stvorili neko ime i „autoritet“. A takvi se vraćaju, stalno i uporno.

Povezani članci

Priča o dobrim mostarskim ljudima (22): Majčica Leila

Leila potiče i ponosi se svojom i porodičnom antifašističkom prošlošću, diči se multi porijeklom i „sataraš“ brakom, obožava crvenu boju, voli Velež i ljubi sve dobre ljude.

U vrijeme sultana Sulejmana kada su spaljivali gradove koje je on izgradio, svi stanovnici i ljudi i životinje krenuli su da gase vatru. U jednom trenutku vidjeli su mrava koji nosi kapljicu vode. Počeli su ga ismijavati i govoriti kako misli sa kapljicom ugasiti požar, a mrav im je odgovorio: „Možda ova kapljica za požar ne znači ništa, ali će svjedočiti na čijoj sam strani bio“.

Ima jedan mostarski mrav, koji svaki dan što u porodici, što na poslu, što u gradu i okruženju, svojom plemenitom dušom i roditeljskom brigom čini sve da i sebe i druge okrene na stranu dobra. Od dvoje predivne dječice pa sve do onih što robijaju u Šantićevoj na broju neke od mostarskih zatvorskih ćelija, Leila Dandić Lečić, magistrica socijalnog rada, promoviše dobrotu i ljudskost.

I mijenja, teško, ali bez odustajanja, tiho i nenametljivo, one što su prekoračili iz dobrog na stranu zla, a onima kojima je srce već zapaljeno iskricama ljubavi pomaže da iskrice postanu plamen.

Majka dvoje djece, Lore (6.godina) i Leona (6 mjeseci). Od maja 2009.godine zaposlena kao socijalna radnica u Kazneno popravnom zavodu poluotvorenog tipa Mostar. I sve joj to ne smeta, pa stiže da volontira u udruženju žena oboljelih od karcionoma dojke „Novi pogled“ i udruženju za prevenciju ovisnosti „Narko-ne“. Stiže da s drugaricama popije kafu, druži se s prijateljima na Rujištu gdje udahne planinskog zraka da bi sedmicu započela orna na poslu, nasmijana u porodici i vesela u društvu s Lanom, Ćorićkom ili… Možda joj je Rujište čarobna oaza, jer koliko znam i muževi korijeni su tu negdje, ali sigurno iznad 800 metara nadmorske.

Za sebe voli reći da je prvo mostarka, hercegovka i bosanka, pa onda nepopravljivi romantik, koji rijetko skine naočale s očiju, vjerujući da će se desiti neke dobre promjene. A, onda iz te dobre i nježne Leile, progovori naša svakodnevnica i realnost pa kaže:“ Zbog svega što nam se događa, zbog svoje djece, a poštujući njihove želje, razmišljam imaju li budućnosti ovdje, ili je bolje da život nastave negdje daleko i od ove države i od ovog grada. Da mi je neko rekao da ću ovo izreći prije par godina, rekla bi mu da nije normalan. Danas, kada imam svoju djecu ne razmišljam više isto. Jednostavno, želim ih poštedjeti obojenosti, segragacije, zatvorene mladosti, želim im da rastu, druže se, vole i ljube kako oni hoće, a ne kako im neko diktira.

Vrlo dobro i ja i svi moji znamo kako je živjeti u „satarašu“, ili kako to ovovremeni znaju reći u „mješanom“ ili „multi-multi“. Ne boli, naprotiv – godi. A kad je jedino bitno kako im se zove majka ili otac, od „čijih su kuća“, idu li u crkvu ili džamiju, počinjem shvatati kako smo i koliko mentalno ograničeni. Nisu to samo posljedice rata, jer je već treća decenija od nastupa „mira“.

Jel moguće da drugima uskraćujemo pravo na ime i osnovna ljudska prava?!

Jel moguće da je jednom bratu priznata konstitutivnost, a drugom ne, a obojica „otpala“ od brata i sestre, mostaraca, čiji su roditelji, odnosno bake, nene, djedovi rođeni u srcu ovog grada?!

Jel moguće da će im o toj konstitutivnosti određivati oni koji i ne znaju gdje je Kraš (gdje mi je majka rođena) ili Lacina ulica (odakle mi je otac, a živio na Aveniji)?!

Trgne se, poslije izlijeva gorčine i nastavlja o slobodarskom Mostaru, gradu svih nas, i bake Nade i nene Dike, priča o gradu ljubavi, gradu pjesnika, beharu, svjetlosti i proljeću. Zar nam treba puno – jer suživot je moguć, a samo želimo kvalitetnije školovanje, zapošljavanje mladih, poreske olakšice za kupovinu svojih domova, bolje liječenje, a ne da to budu povlastice šake ljudi koji nam kroje nesretne sudbine.

Zato Leila najradije priča o svom poslu i zanimanju, jer je za nju socijalni rad – stil života koga živi, voli i usavršava. Sa dvadeset i dvije počela je raditi ozbiljan, nesvakidašnji, pomalo opasan i definitivno zanimljiv posao, posao sa par hiljada osuđenika. I nije se umorila ili pokajala. Naprotiv! Sa istim žarom kao i prije devet godina pomaže svakom od onih što su se našli na drugoj strani zakona.

„Najispunjenija sam kada imam puno posla, kada sam pod pritiskom, kada čujem ono hvala za sve pri izlasku iz zatvora i nakon odsluženja kazne. Da, bilo je i teških iskustava, nemilosrdnih presuda, nemogućnosti rješavanja problema, bilo je…Nekada nisam u mogućnosti pomoći i riješiti problem. Ali i takvi znaju da sam uradila i pokušala sve. U momentu kada osuđenik dođe do mene, ja zaboravljam zbog čega se nalazi u zatvoru, koje krivično djelo je uradio, koga je oštetio. To ne smije biti predmet mog zanimanja, predmet mog osuđivanja ili stigmatiziranja. Navest ću samo jedan primjer. U zatvoru u kome radim, za ratni zločin je služio kaznu zatvora osuđenik, koji je mog oca fizički zlostavljao u logoru, za vrijeme rata u BiH. Taj osuđenik nikada nije saznao ili još gore, na mom ponašanju primjetio da znam ko je. Čak šta više, isti odnos sam imala prema njemu kao i prema svim drugim osuđenicima“.

Leila, ili zatvorska majčica, kako mnogi imaju naviku reći, uvijek se izdigne iz ličnih osjećanja, doživljaja, subjektivizma i ostaje čovjek i profesionalac. Dok sam sa njom pripremao ovu priču potvrdio sam uvjerenje da nisu svi loši u zatvoru, kao što nisu svi dobri na slobodi, a od Leile naučio da je sve više osuđenika koji dolaze preživjeti u zatvoru, ili onih koji svjesno čine krivična djela kako bi osigurali egzistenciju svojoj porodici. Zbog toga što je omanula država i sistem koji ne funkcioniše, sve je više onih koji zbog par kubika šume i iz obaveze da im porodica preživi, završe u nekoj od zatvorskih „odaja“. Ima i onih kojima je zatvor prirodna sredina jer su na slobodi nepoznati i anonimusi, a u zatvoru su stvorili neko ime i „autoritet“. A takvi se vraćaju, stalno i uporno.

Ova priča ne bi bila potpuna, a da ne kažemo da je muža Gorana upoznala u zatvoru. On je tu radio već dvije godine, a nakon dva mjeseca odlučili su se vjenčati. Niko im nije vjerovao, pa je i Goranov otac samo par dana prije svadbe kupio odijelo. Čovjek mislio da se zezaju.

Leila potiče i ponosi se svojom i porodičnom antifašističkom prošlošću, diči se multi porijeklom i „sataraš“ brakom, obožava crvenu boju, voli Velež i ljubi sve dobre ljude.

Zato je Leila ne onaj mrav s početka priče, nego neugašeni mravinjak dobrote i ljubavi.

Milan Račić
Autor/ica 4.12.2017. u 12:56