Priča o dobrim mostarskim ljudima (4)

Milan Račić
Autor 21.3.2017. u 10:37

Izdvajamo

  • Sada, kada ni Kiša ni Mostara više nema onakvog kakvom smo mu pjevali, ja sanjam jedan februar iza toplog zida, u kojoj ću s karanfilom na reveru slaviti našu časnu prošlost i slobodu koja nikada i nikome ne može doći na UN transporteru, nego baš kao u pjesmi – na bijelom konju. Premalo su dvije obale rijeke da Mostar bude ono što jeste. Stanovnici treće obale pate u izbjegličkim bespućima, od istočne Hercegovine, preko Beograda i Banja Luke do Evropske unije i Pacifika, od Australije pa do Islanda…

Povezani članci

Priča o dobrim mostarskim ljudima (4)

Foto: Flickr

Čovjek, posebno balkanski, navikne se na zlo, lošu vlast, sirotinju, glad i  nesreće. Izgubimo ponos, a otmu nam hrabrost. Lažu nas i kradu, a mi kao da smo im na tome zahvalni, jer može biti još i gore. Koliko ste puta i od koliko ljudi čuli: Samo da rata ponovo ne bude. Zar to najbolje ne potvrđuju i vijesti iz Parlamenta FBiH gdje sjedi čak pet zastupnika protiv kojih se vodi postupak kod nadležnih sudova po različitim osnovama, dok je jedna parlamentarka već osuđena za krivično djelo prevare. No, ono što je najgore žele nam ukinuti i uspomene ubjeđujući nas kako je nekad sve bilo gore i naopako. Rijetko, ili tek dvadesetak godina poslije rata, možemo čuti poneku lijepu ljudsku priču o dobrim ljudima u vremenu zla i dobrom u vremenu beznađa. Otud i ovaj četvrti zapis o dobrim mostarskim  ljudima, kako se ne bi dogodilo da ono što nije zapisano – nije ni postojalo.

Neuveli Đulić

Jovan Jovanović Zmaj u svom djelu Đulići pjeva iskreno i jednostavno, čedno i spontano. U sve to upliće i ljubav prema domovini. Na sličan način, ali počesto oštrije i bez razumjevanja okoline, svoju ljubav prema teatru i mladima iskazuje i Sejo od davne 1974. godine kada je stvorio Mostarski teatar mladih-MTM pa sve do današnjih dana. U ovih preko četerdeset i kusur godina nisu ga posebno milovali ni u bivšem, a o sadašnjem režimu, tek i da ne govorimo. Pokušavali su da ga ugase oni koje je doveo u teatar, ali i poratni političari čiju je karijeru pravio u socijalističkom sistemu. Od zabrana do (ne)finansiranja, od sudovanja do prostorija. Mnoge su, zbog toga, teatarske i nevladine organizacije i udruženja u Mostaru ili prestali s radom ili još samo formalno tavore. No, on nije dozvolio da MTM uvene i nestane.   Naprotiv!

sejod

O onom što je mostarska kulturna, posebno pozorišna, scena danas, Djulić je zapisao: Nedavno sam dobio pismo, koje me prilično iznenadilo, od Odin teatra i sa potpisom Euđenija Barbe. Naime, čuveni reditelj me obavještava da od 1. do 3. oktobra u sjedištu Odin teatra u Holstebrou, u Danskoj organiziraju obilježavanje 40 godina Odin teatra, te da će tim povodom premijerno izvesti svoju novu predstavu „Andersenov san“. Međutim ključno iznenađenje bilo je u činjenici, o kojoj me obavještavaju, da je poziv poslat na sto adresa, jer im to dozvoljavaju mogućnosti kojima raspolažu. I još kažu da su poziv poslali onim ljudima u svijetu koji njima nešto znače, te onim ljudima u svijetu koje smatraju značajnim za teatar danas. Prvo što mi je palo na pamet bilo je pitanje: Otkud mene na tom spisku. Da nije neka greška? Nije moguće da mene pozivaju pored toliko važnih i značajnih ljudi u svijetu. Pa ni ja se sam ne bih usudio, ni u snu ili pijanstvu, staviti na neki takav spisak. Da nije neka i nečija provokacija? Šaljem e – mail glumici Odin teatra, Juliji Varley, i onako dječački obazrivo pišem da sam dobio poziv za njihovu premijeru i proslavu, te pitam radi li se, stvarno o pozivu ili…Dobivam brz odgovor u kojem mi se potvrđuje vjerodostojnost poziva i još me se pita da li trebam neku pomoć oko dobivanja viza ili kupovine avionske karte. Tek tada čitam spisak pozvanih. Kod svakog imena zastanem i kroz misli mi prođu djela koja iza njih stoje. Sve je to živa istorija teatra. Sve su to imena vrijedna divljenja i poštovanja. Otkud onda mene na tom spisku? Po kom kriteriju sam se našao među sto odabranih? Zašto me Barba odlučio pozvati? Nisam uspio naći odgovor ni na jedno pitanje koje sam sebi postavljao. Važno je utoliko što me podsjetilo da na obilježavanje mnogo manje važnih domaćih, čitaj lokalnih,  institucija kulture ili njihovih uradaka ne dobivam poziv, jer se ne mogu naći na njihovom spisku STO. U čemu je problem? Kako je moguće da je lokalni kriterij strožiji i mnogo selektivniji od onog svjetskog? Kako je moguće da je normalno da budete na spisku Euđenija Barbe među sto pozvanih na obilježavanju četrdeset godina postojanja Odin teatra, ali vas istovremeno nema na spisku lokalnog centra za kulturu kad poziva svojih sto odabranih na otvaranje izložbe neke njima znane likovne umjetnice? Znam, niko u svom selu nije postao prorok, kaže narodna mudrost. Ali, istovremeno znam i da živim u ranjenom i raseljenom gradu kojem je potreban svaki zračak kvaliteta, optimizma, znanja… u njegovom oporavku. U mislima listam slične primjere i shvatam da se radi o pojavi, a ne usamljenom incidentu. Shvatam da je to novi stil ponašanja. Shvatam da vrijede nove estetske norme po kojima se mi ne uklapamo u novo društvo, te zbog toga nas nema na njihovim spiskovima da ne stršimo pričajući i pozivajući se na kulturnu istoriju grada. Oni o tome nemaju pojma.

Šta njih briga kakav je teatarski život imao Mostar u devetnaestom stoljeću.
Šta njih briga kad je ovdje prikazan prvi film.

Šta njih briga za činjenicu da je ovdje objavljen prvi prevod Šekspirovog “Magbeta” na ovaj naš jezik, kako god ga ko zvao.
Šta njih briga što nemaju pojma šta jeste “Mala biblioteka”.
Šta ih briga što ne znaju ko je napisao muziku za Šantićevu “Eminu”.
Šta ih briga što nemaju pojma da je Narodno pozorište igralo po dvanaest premijera u jednoj sezoni.
Šta ih briga što nisu nikad čuli da je naš Sinfonijski orkestar bio jedan od rijetkih takvih orkestara izvan velikih centara.
Šta ih briga što…..
I ono što organizuju, uglavnom organizuju, imajući na umu njihove estetske kriterije. Logično, i spiskove prave po istom kriteriju.

Sad shvatam, zato nas nema na njima, jer nismo im u svakodnevnom vidokrugu.
Neka. To je dobro. Dok se oni dive jedni drugima mi ćemo putovati po Svijetu i tom istom Svijetu pričati priče o našem Gradu koje ovi kod nas ne znaju.
Pričati i tim pričama taj Svijet dovoditi u naš Grad, nadajući se da tako širimo krug onih koji znaju gdje žive. 

Ovo je samo dio nemirnog i stvaralačkog Sejinog duha. Drugi je sve ono što je napravio kroz svoj antifašistički angažman, obilježavanje 14-februara i ljubav iskazanu prema gradu i domovini. O trećem i inom govore i tek će progovoriti generacije dolazećih. Jedan od njih je i mladi, a „tvrd“ nacionalista sa Omladinske škole ljudskih prava u Bijeljini, čiji je organizator Helsinški odbor za ljudska prava, a predavač Sejo. Taj zavedeni mladić za koga su govorili da bi prije promijenio mišljenje optuženika u Hagu nego njegovo, samo sedam dana poslije zapisao je: Molim Vas, hodajte ovom zemljom i mjenjajte ljudima svijest kao što ste meni promijenili.

Kosmopolit doktor Pintul

Pometen s ovih prostora 1992. godine, doktor Adnan, kao i hiljade drugih, nakratko u Zapadnoj Evropi, potom u Australiji, pa ponovo u Njemačkoj. Izbjeglički dnevnici postaju knjige. Jedna ponajmanje posvećena Mostaru i bivšoj domovini i druga s izbjegličkih prostora svekolikog dunjaluka. Iskazao ih je notama kroz svoje muzičko stvaralaštvo, a predstavio na koncertima širom Evrope i u Narodnom pozorišu Mostar krajem 2013. godine. Ima ljudi koji kroz život idu časno i uzburkano, ne galame nego stvaraju, uče i druge pored sebe i tjeraju ih da što više rade i rješavaju. Autoritet grade znanjem i naukom. Kopaju, traže i izučavaju ne samo u struci nego i ukupnoj društvenoj zbilji. Pronalaze odgovore i nude rješenja. Od ratnog izbjeglice postaje svjetski putnik i deklarisani kosmopolit – ljekar po zanimanju, kompozitor i pjevač po vokaciji. Najmlađi vokalni solista ansambla „Mostarske kiše“, rasplakao na Sutjesci i Tita i otpjevao mu svoju pobjedničku sa „Malog šlagera“, o Sanji i žvaki. Upamćen je po najvećem autorskom dijelu „U ulici Karađoz bega“ kada grupa Indexi izvodi njegovu pjesmu na festivalu u Zagrebu.

adnan pintul

O Kišama, Mostaru, životu u Njemačkoj, Adnan priča: Vrijeme Kiša je pečat jednog vremena, bezobrazno prohujalog, po kojem ću do svog posljednjeg daha da maštam, da patim i dalje da se nadam. Za neke je vrijeme bivše Jugoslavije i uopšte socijalizma bilo dikatatura, za neke grobnica naroda, utopija, propala ideja. Po meni je socijalizam bio pokušaj, zasigurno ne i posljednji, izgradnje pravednijeg, humanijeg i plemenitijeg svijeta. Pitam se često – gdje je nestala naša slavenska solidarnost i obzir prema drugome? Sada, kada ni Kiša ni Mostara više nema onakvog kakvom smo mu pjevali, ja sanjam jedan februar iza toplog zida, u kojoj ću s karanfilom na reveru slaviti našu časnu prošlost i slobodu koja nikada i nikome ne može doći na UN transporteru, nego baš kao u pjesmi – na bijelom konju. Premalo su dvije obale rijeke da Mostar bude ono što jeste. Stanovnici treće obale pate u izbjegličkim bespućima, od istočne Hercegovine, preko Beograda i Banja Luke do Evropske unije i Pacifika, od Australije pa do Islanda… Intelektualna elita ostala je obezglavljena i sama počela da prihvata nova pravila igre u kojima se ljudi više cijene po onom što imaju na glavi, a ne u glavi. Dakle, kriza i nemoć intelektualne elite pogoduje nacionalističkim strankama i trajaće sve dok se ne rodi nova, koja prvo mora da cijeni samu sebe da bi je narod slijedio. Sve se posmatra površno i stihijski, pa i Evropska unija. Niko ne pita koliko košta pridruživanje, a kamoli razdruživanje. Tamo i nigdje drugo ne smijemo ulaziti kao prosjaci koji prihvataju sve što im se unaprijed odredi. Ni u Njemačkoj ni u Evropskoj uniji nije sve tako ružičasto kako to vide oni koji nikada nisu tamo živjeli. No, ja sam profesionalno zadovoljan jer ovdje u Njemačkoj liječim pacijente svih boja, rasa i nacionalnosti.

Ni danas Adnan ne prestaje sanjati pa nastavlja: Sanjam da BiH bude vezivno tkivo buduće južnoslavenske ideje. Kada 70-te pogledam nevinim dječijim očima dobijem veličanstven i neponovljiv mozaik sazdan od uspomena, suza i ponosa na Zemlju u kojoj sam se rodio, koju sam volio i volim, i koju ću uvijek voljeti. Sve naše pjesme su pečat jednog vremena, bezbrižnog i ljudskog koje me danas čini nesretnim jer je bilo previše dobro da se ponovi. Da se suze daju pretočiti u riječi potekla bi nova rijeka uz koju bismo se još jednom rodili, ljubili i odlazili….

Takav je Adnan. Unuk mostarskog kadije Besira ef. Pintula koji od prvih dana rata 41. godine protestvuje protiv progona Srba, uključuje se u ilegalni rad, spašava simpatizere NOP-a, objašnjava ciljeve i svrhu borbe protiv fašizma. Sin majke Bahre, ugledne mostarske prosvjetne radnice, danas u zasluženoj penziji. Otac Izedin, primarijus, pionir i osnivač mostarske urologije i ovogodišnji dobitnik najvećeg 14-to februarskog priznanja. Iz takve antifašističke porodične loze ponikao je i Adnan, a nastaviće diljem svijeta njegove tri djevojke iz sretnog braka sa Sarajkom Almom.

Priča odobrim mostarskim ljudima

Priča odobrim mostarskim ljudima 2

Priča odobrim mostarskim ljudima 3

Milan Račić
Autor 21.3.2017. u 10:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija