PRIČE O DOBRIM LJUDIMA – MEDICINSKA SESTRA LEJLA

Milan Račić
Autor 21.4.2020. u 13:44

PRIČE O DOBRIM LJUDIMA – MEDICINSKA SESTRA LEJLA

Foto: FB

Ponosna sam na svoje radne kolege na heroje i heroine. Sretna da naša žrtva ispod teškog zaštitnog odjela i maski koji ostavljaju modrice, ima svoju svrhu, da spašavamo ljude, da smo im mi često bliži od onih najbližih. I dok ih u zadnjim trenucima života držimo za ruku, mi i kad nam se plače pred njima glumimo hrabrost. Mi krijemo vlastite suze  i crtamo osmjehe na njihovim napaćenim licima, mi se radujemo zajedno sa njima kad ozdrave i pratimo ih kući.

Doktor iz Brela koji je i sam preživio borbu s koronom, kaže da je to pakao. Opet, Boris Buden naučnik svjetske reputacije govori da danas svaka budala može izaći sa svojom teorijom svega i svačega, da je znanost u krizi i rukama velikih korporacija. Upitna je i vrijednost ili tumačenje sloboda ili ljudskih prava kakve smo do sada poznavali i definisali. Korona je i ovog puta jedino dobro došla političarima, da ponovo budu u prvom planu. Kad ih sve zbrojite na desetak kantonalnih nivoa, dva entitetska, jednom distriktu i onom državnom, vidimo da na koronarnim krilima jezde političari kao da je izborno, a ne koronarno vrijeme. Neće, a da ne iskoriste i ovo vrijeme kako bi nam odaslali svoje političke poruke ili nas dijelili, što čine evo tri decenije. Puno je tu sličnosti za sve njih s ovih YU prostora, ali ima i bitnih razlika. Dok u tom istom okruženju glavnu riječ vode epidemiolozi i infektolozi, kod nas su prvom planu ili ginekolozi ili stručnjaci za civilnu zaštitu. Odjednom bi da reorganizuju i zdravstvo, ali i nas koje bi trebali liječiti. Opravdan je strah da sa zdravstvenom reorganizacijom ne bude slično kao sa poratnom privrednom certifikacijom. Uspjeli su i jedni i drugi da nas pretvore u brojke i statistiku, a mi sami postali zbir netačnih podataka. Većina prestrašena kad će konačno stići ta druga ili treća sedmica, a evo je sedma nedjelja otkako je ključna drugá, poslije treće koja kad prođe ima još dvije nedelje kad je moguće da će trebati još dvije do tri nedelje (e, ko ovo protumači može slobodno biti direktor statističkog zavoda).  Šta tek reći kada su nas ovako izolirane uspjeli ubijediti kako je spasonosan novi kredit MMF od 330 miliona, a da niko i ne zna kako i pod kojim uslovima. Jedino što sigurno znamo, tovar će ponijeti naši unuci, a oni bi sve dotle da ostanu na vlasti pod uslovom da redovno peru ruke, kako je to pojašnjavao jedan od velikih premijera, pa opet fasovao i koronu i odcjepljenje od EU. Samo pojedinci iz političke vrhuške, kakav je predsjednik Hrvatske, shvatili su da ovo nije vrijeme za nadmudrivanje već za stručnjake koji će liječiti ljude, a ne im podizati tlak i utjerivati strah, kad mu vrijeme nije.

Tako i ovaj preveliki uvod o političarima, jer nam ni ovog puta ne daju mira, a ja hoću priču o dobrim medicinarima i jednoj mladoj medicinskoj sestri, pa još i pripravnici Lejli Dizdarević. Lejla nam priča samo jednu (ne) običnu mostarsku i svoju poučnu priču, Priču iz koje bi mi stariji, prije svega, trebali nešto i naučiti.

“Nekim ljudima je predodređeno da se kale u najtežim vremenima, možda je vrijeme ili ko zna šta, donijelo da i ja budem jedna od njih. Rođena sam nekoliko godina poslije prokletog rata, koji nikom ništa dobro nije donio. Smatrala sam se sretnicom zbog toga što ću zajedno sa svojom poratnom generacijom biti u prilici mijenjati stvari na bolje, ali sudbina je htjela da se 20-ak godina poslije ponovi, ne ista, ali slična situacija. Odrastajući u porodici koja nikad nije dijelila ljude po naciji, vjeri, ili boji, već samo na ljude i neljude, i sama što se podrazumijeva, hoću da postanem takva, čovjek, kosmopolit, građanin svijeta. Tako izabrah za svoje životno zvanje jedan od najhumanijih poslova, da budem medicinska sestra. Po prirodi sam empata, tako da sam već na praksi u toku školovanja duboko doživljavala svaku ljudsku sudbinu, koja me nekad rastuživala, a nekad kad je završavala sa sretnim ishodom, činila jako sretnom. Ne volim da djelim svoj grad, za mene strane ne postoje, pa kažem, Mostar nema dvije strane, već Neretva ima dvije obale. Po završetku školovanja, kao i sve drugo, u ovom našem gradu, teško mi bi doći do posla…Predavala sam molbe i zamolbe i na „ovoj“ i na „onoj“ strani. I onda igrom slučaja počeh da radim na Bijelom Brijegu, na Internom odjelu. Od samog početka su me prihvatili onako kako sam i očekivala. Tih prvih mjeseci pomagali su i davali savjete, učili i ukazivali. Trudila sam se steći neki temelj, a onda, samo nakon dva mjeseca mog pripravničkog staža, stiže mart i ova neman zvana corona. Ekspresno nas obučiše onim osnovnim stvarima, jer ništa nam nije išlo na ruku, vrijeme pogotovo. Prebacili su me na infektivni odjel, one sa  internog, ali i kolege sa drugih odjela, na kako kažu, a tako i jeste, prvu borbenu liniju. Ne mogu reći da me prvih dana nije bilo strah, čovjek sam, ljudski se bojati, ali odmah poslije straha drugi impuls koji dolazi u životu je borba, nagon za opstankom. U čovjeku se nešto prelomi pa strah nadvlada hrabrost. Ni u jednom trenutku nisam pomislila da možda odustanem, odem na bolovanje, dam otkaz, što su mi mnogi predlagali. Imala sam podršku roditelja i sestara, kojih je najviše strah, ali su mi svi rekli: – Samo naprijed. Hrabre ljude i Bog čuva. Život nije lak, ovo je prilika da se očeličiš i da te više ništa u životu tako lako neće slomiti – Imala sam i obavezu prema ljudima kojima rekoh da ih neću osramotiti i koji su vjerovali u mene. Puno sam jača nego do sada. A kako vrijeme ne bira nit ljude niti događaje slomih se kad mi, samo prije sedam dana i iznenada ode daidža, moj jedan i jedini. Umro je sa samo 54 godine, isplakah se i krenuh dalje. Znam da je ponosan na mene, da me i sa onog boljeg svijeta gleda i čuva onako kako samo to on zna i umije. Ponosna sam na svoje radne kolege na heroje i heroine. Sretna da naša žrtva ispod teškog zaštitnog odjela i maski koji ostavljaju modrice, ima svoju svrhu, da spašavamo ljude, da smo im mi često bliži od onih najbližih. I dok ih u zadnjim trenucima života držimo za ruku, mi i kad nam se plače pred njima glumimo hrabrost. Mi krijemo vlastite suze  i crtamo osmjehe na njihovim napaćenim licima, mi se radujemo zajedno sa njima kad ozdrave i pratimo ih kući. Moje kolegice i kolege, bez obzira jesu li sestre ili vrsni doktori, nemaju vremena za neplodne rasprave, oni moraju u trenutku i odmah rješavati i pomagati pacijentu. Spasiti nečiji život najbolja nam je nagrada. Sretna sam i kad nam ljudi svaku noć aplaudiraju sa svojih balkona. Naš posao je najdivniji posao na svijetu, naš trud ima svrhu i ponosna sam što sam na ovo što jesam“.

Ovako mi je u dahu izgovorila jedna dvadesetogodišnja medicinska sestra Lejla, a ovakvih Lejla pune su naše bolnice. Isto kao i neuništivih kamiondžija, vrijednih policajaca i graničara… No o njima se malo zna i piše. Prevlađuju namćori i manje dobri, dok novinske stupce pune oni iz politike i stožera koji to ni po čemu ne zaslužuju.

Zato više vjerujem pripravnici Lejli, njenim drugarima i medicinarima poput Arapovića, Avdića, Pehara ili …, nego li svim šefovima kriznih štabova i stožera zajedno. Izgleda da gotovo svi mi trebamo biti ponosni ako bi nas neka Lejla ili Anita primile da kod njih odradimo pripravnički staž. I obnovimo znanje, ono iz ljudskosti i struke.

😆✌🏻

Gepostet von Dizdarević Lejla am Sonntag, 19. April 2020

Milan Račić
Autor 21.4.2020. u 13:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija