Prigovor savjesti

Ivo Anić
Autor 3.2.2017. u 16:12

Izdvajamo

  • Hrvatskom vojskom ne vladaju nažalost niti pravni, niti etički kodeksi, hrvatskom vojskom vladaju još uvijek ista pravila i isti mentalni sklop. Ako kanite takvim ljudima dati svoje dijete razmislite tri puta. Ako vam dijete ima visoka moralna i etička načela, odvedite ga iz ove zemlje što prije. Bilo kakav oblik prosvjeda protiv njihovih načela koji im garantiraju sigurnu budućnost, dobre plaće i zbrinutost od države, oni neće poput pukovnika američke vojske odvesti pred sud i razmatrati pozadinu slučaja.

Povezani članci

Prigovor savjesti

Poslušajte mene budalu, nikada, ali baš nikada, u hrvatskoj vojsci se ne pozivajte na „prigovor savjesti“.

Bilo je hladno i bila je još jedna obična večer na straži u ratnoj luci Lora. Imponirao mi je škorpion na desnoj nadlaktici kada sam zadužio stražarsku uniformu kao gušter i držao sam da puška koju sam prebacio preko ramena ima smisla. Kada si u uniformi, oružje je dio tebe, dio tvog poslanja, treći ud, komad drva i metala koji te brani od onog koji te namjerava ubiti. Komad drva i metala koji će te zaštititi od metala koji te želi rasporiti. Stajao sam tako promrzao, pokušavajući upaliti cigaretu, na svom stražarskom mjestu, kada su ga izveli golog na plato pred zatvorom.

Promrzli, čekali bi da ta nesretna smjena završi, pa da u cirkularnom toku odspavaš par sati i zadužiš stražarsko mjesto na nekom pitomom dijelu Lore u kojem si hranio vjeverice, listao pornografiju ili jednostavno buljio u azurno more čekajući kraj svoje smjene. Nikada nismo pričali o večerima provedenim uz stražarsko mjesto uz zatvor. Šutjeli smo o tome kod jutarnjih brifinga i kod razduživanja borbenog streljiva. Šutjeli smo o tom zlokobnom, strašnom mjestu punom duhova koje bi čuli kako zavijaju sa vjetrom u noći. Šutjeli smo o jezi koja ti se uvuče u kosti kada zavrtiš poljski telefon i daš znak da si zauzeo svoje mjesto u maloj, drvenoj krauli. Tišina koja obavija taj malen drvored od nekoliko stabala i odbačenu, ruzinavu kampanjolu bila je ista tišina koju obavija groblje.

Sve večeri u Lori bile su uobičajene. Večeri sa takvom jezivom tišinom. Večeri u kojim bih zapalio cigaretu i čekao da prođu ta nesretna dva sata. No jednu večer pamtim, i urezala mi se u memoriju zbog momka kojeg su doveli u zatvor jer je istupio pred svojim vodom, pred svojim vodnikom i odbio uzesti pušku koju je po rodu i smislu svog pješadijskog zvanja trebao zadužiti.

Momak od nepunih dvadeset godina, odbio je zadužiti oružje i odbio je uzeti komad drva i metala sa kojim bi trebao ubiti nekog drugog momka, nečije dijete. Nekome rasporiti utrobu bajunetom zakačenom za njen vrh.

Divljaci tadašnje ratne luke Lora, tog su momka izveli pred plato zatvora i tukli ga tvrdim, vojničkim čizmama dobrih dvadeset minuta. Uz to što su ga „cipelarili“ zgrčenog i golog na podu zatvora, jebavali su mu majku orjunašku, četničku, vikali mu da je pederčina, pička i smeće koje sramoti hrvatsku vojsku. Stajao sam pred žicom zatvora, na svom stražarskom mjestu, i šutio kao zadnja pička. Bilo me strah. Koljena su mi klecala, ruke me nisu slušale, a u ušima mi je zujalo. Gledao sam momka koji jeca pred tvrdim, vojničkim čizmama, samo zato što se usudio svom pretpostavljenom kazati da želi iskoristiti svoje građansko pravo koje mu garantira Ustav RH i pozvati se kao praktički vjernik, Jehovin svjedok, na priziv savjesti, na čin nepoduzimanja na koji ima pravo, na odbijanje uzimanja oružja u svoje ruke. Za tu stavku prvi put sam čuo tada. Da služiti oružane snage možeš bez da dužiš oružje. Besmisleno, ali samo na prvi pogled ili ako razmišljaš kao oni što su ga tukli.

Jutro sam dočekao na stražarskom mjestu daleko od zatvora. Nesretnog momka odvela je hitna i o njegovoj sudbini nikada nisam saznao ništa. No ta me epizoda duboko promijenila kao čovjeka. Shvatio sam sa kakvim ljudima, sa kakvim zapovjednicima služim vojsku. Shvatio sam, kroz njihovu prizmu mnogo toga i o Hrvatima kao narodu. Hrvatska vojska, barem moje okruženje tada, bilo je skup kriminalaca i ološa najgore vrste. Barem sam ih ja tako gledao od te večeri. Svi oni pošteni, pokupili su se iz te bulumente i ogorčeni otišli. Onaj ološ koji je ostao, koji nikada nije vidio bojišta i prve crte, sakupio se tu, u taj kadar, onaj koji nije mogao nastaviti život već ga je nakanio nastaviti kroz oružane snage.

I kako to već biva sa svim traumama u životu, tako sam i na tu epizodu, tu životnu traumu – zaboravio. Shvatio sam pri izlasku iz vojske, pri razduživanju, da u toj vojsci ostaju poslušnici, kadrovi postavljeni naredbama sa vrha, isti oni psihopate koji su cipelarili onog nesretnog momka onu večer koju nikada neću zaboraviti u životu. Da bi farsa bila konačna, pred tom ratnom lukom danas je spomenik. Na tom spomeniku, među onima kojih nema, nema imena momka koji se izjasnio kao Jehovin svjedok i odbio uzeti oružje u svoje ruke.

Do danas.

Danas sam, pošto već dugo i odvratno izbjegavam HTV, otišao u kino i pogledao biografijsku dramu Mela Gibsona „Hesksaw Ridge“ o ročniku Desmondu Dossu koji je odbio nositi oružje zbog svojih vjerskih uvjerenja i kao bolničar u najvećoj klaonici drugog svjetskog rata, u bitci z Okinawu spasio 75 svojih suboraca, bez da je uzeo pušku u ruku. Film „Hacksaw Ridge“ izabrala je akademija fimske industrije Amerike i nominirala ga za čak sedam kategorija Oskara 2017. godine. Film to, po svakom segmentu i zaslužuje. No gledajući Desmonda, ja sam se sjetio onog nesretnog momka iz Lore. Desmond je unatoč podsmjesima i nepriznavanju u svojoj postrojbi izdržao, izašao pred prijeki vojni sud i na koncu završio na Okinawi na kojoj je spasio svoje ranjene suborce – bez da je uzeo pušku u ruke.

Spomenik u Lori od danas imate u obližnjoj kino dvorani. Spomenik koji nisu digli građani Splita kako nesretnom Goci Dečevskom, tako ni tom nesretnom momku koji je odbio nositi oružje. Spomenik mu je digao Mel Gibson i svi ljudi ovoga svijeta koji pogledaju taj film i shvate mu poantu.

Taj čin hrabrosti, priznanje „prigovora savjesti“ kao duboke moralne vertikale u američkoj vojci priznao je i sam predsjednik USA, Harry S., Truman dodijelivši Desmondu Dosu najviše odlikovanje koje američki vojnik može dobiti, medal of honor, purpurnu zvijezdu za najveće dostignuće i hrabrost.

Poslušajte mene budalu, nikada, ali baš nikada, u hrvatskoj vojsci se ne pozivajte na „prigovor savjesti“.

Hrvatskom vojskom ne vladaju nažalost niti pravni, niti etički kodeksi, hrvatskom vojskom vladaju još uvijek ista pravila i isti mentalni sklop. Ako kanite takvim ljudima dati svoje dijete razmislite tri puta. Ako vam dijete ima visoka moralna i etička načela, odvedite ga iz ove zemlje što prije. Bilo kakav oblik prosvjeda protiv njihovih načela koji im garantiraju sigurnu budućnost, dobre plaće i zbrinutost od države, oni neće poput pukovnika američke vojske odvesti pred sud i razmatrati pozadinu slučaja.

Oni će vaše dijete iscipelariti na platou vojnog učilišta pred svojim stražarskim vodom za primjer drugima.

Ivo Anić
Autor 3.2.2017. u 16:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija