Prijavi bližnjeg svog!

Autor 17.10.2011. u 20:20

Prijavi bližnjeg svog!

“Građani snimaju korupciju i snimke dostavljaju policiji.
 NVO otkrivaju mahinacije i zahtijevaju akciju
 tužilaštva. Mediji otkrivaju afere i alarmiraju javnost.
 Svi oni funkcionišu kao ekstenzija represivnog sistema,
 koji mobiliše čitavo društvo. Na djelu je neprekidno
 vanredno stanje, permanentni rat protiv korupcije.
 Čitav javni prostor pretvara se u bojno polje.
 Neprekidno se traže nova hapšenja – Evropski
 zvaničnici u svojim staljinističkim poslanicama
građanima balkanskih država pozdravljaju svako novo
 hapšenje, ali dodaju da to nije dovoljno
i da očekuju još.

 

Pamtim to kao traumu iz djetinjstva: bila je Olimpijada u Sarajevu, a neki nesretni konobar pokušao je, čini mi se Kircku Douglasu, naplatiti više nego što je iznosio račun. Neko od domaćina iz Douglasove pratnje je to primijetio. Glumcu su vraćene pare, kojih je ionako imao previše. Mediji su se sutradan na naslovnim stranicama zgražavali nad nepoštenjem konobara. Čiji je nepromišljeni i za naš narod, podrazumijeva se, nekarakteristični gest umalo pokvario sjajan dojam o našoj tradicionalnoj gostoljubivosti. Sarajevska priča sa holivudskom zvijezdom imala je hepiend: pare su vraćene, slavni gost našu je zemlju napustio zadovoljan, anegativac je žigosan i javno ponižen.

Za mene, ta anegdota bila je napuklina u savršenom svijetu mita o Jugoslaviji. Odgajan sam u školama u kojima su se priče o tekovinama revolucije sricale svakodnevno i s ponosom. U mom svijetu, Jugoslavija je bila stvorena u ratu da traje do vječnosti, za Jugoslaviju se ginulo sa pjesmom na usnama, ljudi iz Jugoslavije, mi, širom globusa bili su voljeni zbog svojih vrlina. Jugoslavija je bila neka vrsta Olimpa među državama, koji su nastanjivali bogoliki ljudi koji nisu vjerovali u Boga. U toj zemlji iz bajki, ljudi nisu krali. Douglasov konobar bio je bora na savršenom licu te zemlje. Ta bora je istoga trena prekrivena puderom: najbolji majstori šminke bacili su se na posao. Lice zemlje je nakon njihove intervencije ponovo bilo savršeno bijelo i glatko. Kao u mrtvaca.

Danas me u čitavoj priči zanima samo – konobar. U plošnom, crno-bijelom svijetu ideologija (nije li taj svijet dakle sličan konobarskoj uniformi?), sve se priče čitaju u ključu velikih ideja. Tu nema mjesta za male ljude. Osim na spiskovima žrtava stradalih u ime ideje.

Danas, priče poput ove o sarajevskom konobaru koji je javno ponižen zbog krađe sitnine djeluju kao zastarejela bajka sa poukom koja nije poučna nego komična.

Javni linč konobara bio je demonstracija standardnog partijskog rituala „samopročišćenja“ kroz kažnjavanje mangupa u našim redovima. Taj ritual podrazumijevao je učešće čitavog društva: pojedinac je bio pozvan ne samo da javno osudi prestupnika, nego i da da učestvuje u njegovom privođenju pravdi – da ga tajno prijavi represivnim organima koji su čuvali sistem od neprijatelja koji nikada ne spava.

Ne prepoznajemo li u aktuelnoj borbi protiv korupcije iste mehanizme (samo)kontrole?

Korupcija se definiše kao najopasniji neprijatelj sistema. Šta stoji kao najveća prepreka našem ulasku u Evropsku uniju? Korupcija. Opasnost za sistem, kao i u vremenu Jugoslavije, dakle, dolazi iznutra, od unutrašnjeg neprijatelja, koji prijeti da iskvari našu, nekada socijalističku revoluciju koja teče, danas demokratiju koja se razvija.

Država, kao i nekada, radi na sprječavanju te pošasti. Ali to nije dovoljno: za konačan uspjeh potrebno je da se uključe građani, potrebna je lična inicijativa. Sistem novinskim oglasima, bilbordima, tv, radio i internet reklamama građane poziva da uoče i prijave korupciju.

Sistem za građane ima sopstvenu verziju Hristove zapovijesti: prijavi bližnjeg svog.

Građani snimaju korupciju i snimke dostavljaju policiji. NVO otkrivaju mahinacije i zahtijevaju akciju tužilaštva. Mediji otkrivaju afere i alarmiraju javnost. Svi oni funkcionišu kao ekstenzija represivnog sistema, koji mobiliše čitavo društvo. Na djelu je neprekidno vanredno stanje, permanentni rat protiv korupcije. Čitav javni prostor pretvara se u bojno polje. Neprekidno se traže nova hapšenja – Evropski zvaničnici u svojim staljinističkim poslanicama građanima balkanskih država pozdravljaju svako novo hapšenje, ali dodaju da to nije dovoljno i da očekuju još. Paradoks je u sljedećem: više hapšenja znači uspješniju borbu protiv korupcije. Ako nema hapšenja, to ne znači pad stope kriminala, ne znači da je korupcija suzbijena, nego da nedostaje „antikorupcijska inicijativa“. Cilj nije društvo u kojem se neće hapsiti, jer nema zbog čega, nego upravo suprotno: društvo koje će neprekidno hapsiti, jer uvijek ima zbog čega. U krajnjem, hapšenja nikada ne smiju prestati, proces samopročišćenja sistema nikada ne okončava, jer čitava antikorupcijska mreža kao neprozirni veo prekriva suštinsku korupciju, crno srce sistema.

Pred balkanske države koje pokušavaju ući u EU borba protiv korupcije postavlja se kao ključni izazov. Korumpirani policajci, ministri, čak i lideri, čitava politička klasa, spada u one čija korupcija nije prihvatljiva. Ali svi su oni ionako samo potrošni službenici špekulativnog kapitala, koji ostaje izvan zakona. Dobro: pohapsićemo, ako treba na gradskim trgovima povješati svoje korumpirane lidere. Ali kada to završimo, možemo preći na javna strijeljanja bankara? Ne? Ah, onda ništa.

Na anitikorupcijsku propagandu sistema nužno je, u ime ličnog dostojanstva i inteligencije, odgovoriti cinično: ali nije li očigledno da u središtu sistema koji se brani ideologijom antikorupcijske borbe stoje banke, dakle ono najkorumpiranije u cjelokupnoj povijesti kosmosa? Na poziv sistema koji počiva na finansijskim institucijama koje su opljačkale vaše kuće, životne ušteđevine i dionice, prijavite ljekare i službenike koji traže mito. Oni su problem! Brecht je mislio drugačije: pravi lopov nije onaj koji pljačka, nego onaj koji osniva banku.

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)

Autor 17.10.2011. u 20:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija