Prije kiše

Autor 7.9.2011. u 07:14

Prije kiše

Ja sam normalna žena. Imam muža i djecu. Ja sam bila normalna žena, imam djecu. Pred dva mjeseca slavili smo moj rođendan. Bili smo u krasnom restoranu, riba nije bila ni prepečena ni sirova. Sa stropa je visio ogroman kavez, u njemu veliki, šareni papagaj. Gledao nas je i šutio. Kad je moj muž plaćao račun pitao je zašto papagaj šuti. Gazda je rekao da je to umjetni papagaj, izradila ga je njegova kći, jako se dobro prodaju jer su lijepi, šute i ne seru. Za mene su svu hranu pripremili bez soli. Mnogi moji prijatelji imaju visok tlak ali, kad smo skupa, jedu slanu hranu. Žele ostaviti dojam da su zdraviji nego što jesu. A svi smo tu negdje, između pedeset i šezdeset.

Znala sam baciti oko na sve nas za stolom i upitati se tko će prvi otići? Otišao je moj muž. Gledala sam svoje prijatelje kako bez žara pjevaju „O, Marijana, slatka mala Marijana…“ Koliko ima smisla slaviti rođendan? Čak i onda kad je okrugli, kad si zdrav, kad nemaš gotovo nikakvih problema, kad su ti djeca u braku, više te nitko na cesti ne pita kad će se vjenčati, kad…Koliko meni znače prijatelji? Tko su ti ljudi koji svake godine na moj rođendan urlaju kako je Marijana mala i slatka? Željko i Mira. On je pušio lulu, nije pjevao, dosađivao se beskrajno dok je čekao da mu konobar natoči tko zna koju po redu čašu crnog vina. Mira je često stavljala svoju ruku na njegovu, on je hrabro nije micao. Mira pije brdo lijekova da bi mogla podnijeti život uz Željka koji ne pije ni jedan lijek, samo vino. A sve je banalno i toliko puta viđeno. Željko se, rekao je Miri, ovaj put zaista zaljubio. „To nije avantura kroz kakve sam do sada prolazio. Ovo je ljubav. Odlazim.“ Svi smo mi znali da Željko često mijenja žene.

Onoliko često koliko moderni muškarci briju prsa, depiliraju leđa ili odlaze u teretanu. Mira i ja smo prijateljice, sto sam je puta htjela pitati kako može podnijeti da po njoj plazi muškarac koji je sat prije lizao neku drugu rupu. Muž me spriječio. „Odakle ti ideja da Mira zna kako Željko liže okolo?“ Odakle mi ideja? Moj muž nikad nije čuo za žensku intuiciju, za okretanje džepova na muževljevim hlačama, za kontroliranje unutarnjih džepova sakoa, za njušenje vrata, za kontrolu unutrašnjosti automobila, listanje poruka na mobitelu, intervjuiranje najboljih prijateljica koje uvijek o tvome mužu znaju više nego ti a gore od želje da ti to kažu. Samo ih treba malo potaknuti. Mira mora da je znala ali se pravila da ne zna dok joj on nije rekao. A onda je pukla. „Kako to misliš, imamo troje djece, uskoro ćemo postati djed i baka, jesi normalan, imaš upalu prostate, liječnik je rekao da ti markeri nisu u redu, za koji mjesec možeš dobiti rak, misliš da će ona o tebi brinuti, majka ti je na umoru, ja sigurno neću oko tvoje mame skakati i mijenjati joj pelene dok ti jebeš drugu, ni otac ti se ne osjeća najbolje, sin nam se ženi, kćeri treba urediti stan, ja iz kuće ne izlazim, ni u ludilu, ostat ćeš bez gaća na debeloj guzici, misliš da je kurvica s tobom zato jer si lijep i pametan, pogledaj se u ogledalo, da li si ikad razmišljao zašto mlade fufice lude za sredovječnim, proćelavim, debelim, bogatim muškarcima a baš nikad za sredovječnim, debelim, proćelavim vozačima lokalnog autobusa? Budala. To si ti. Budala!“ Ne, nisam bila tamo dok je Mira urlala, sve mi je ispričala Kika kojoj je Mira plakala, najprije u mobitel a onda u fiksni. Željko je neko vrijeme šutio, zatim ulio crno vino u malu čašu, misli da je tako manje pijanac. “Ne razumiješ. Ja nju volim.

Dosta mi je života u kome unaprijed znam kako će mi izgledati svaka sekunda. U ponedjeljak jedem juhu od gljiva, u utorak imamo pečenje, u srijedu samo salatu pa prije ručka na tržnici pojedem burek, u četvrtak vodimo tvoju majku u market…“ „Zašto jedeš burek kad dobro znaš što ti prljavci stavljaju u njega i kakvim ga rukama mijese?“ „Eto vidiš? Da se volimo ti bi moje sitno zadovoljstvo razumjela. O meni govoriš puna mržnje. Ja sam za tebe samo tijelo u koje svakodnevno treba ubacivati ono što ti misliš da je dobro…“ „Zašto ti ne kuhaš? Zašto ti meni ne spremaš juhe, salate, piletinu…Zašto ja ne znam kako će izgledati moji ručkovi tisuću godina unaprijed?“ „Kuhanje je tvoj izbor“, rekao je Željko, „ja mogu i nešto čalabrcnuti u nekoj gostionici poslije posla. Meni hrana nikad ništa nije značila. Ne želim da mi se ovo što mi je još ostalo od života pretvori u beskonačna razglabanja o zdravoj hrani. Ja…“ „Koliko ima godina?“ „Tko?“ „Mala kuja.“ „Zašto je zoveš malom kujom? Zašto vrijeđaš ženu o kojoj ništa ne znaš?“ „Zato jer se jebe s moji mužem.“ „Postavi stvari drugačije. Ne jebe se ona s tvojim mužem nego tvoj muž jebe nju. Ona je moj izbor. Nije ona mene zavela, ja sam zaveo nju.“ Mira se nasmijala. „Čime?“ „Znam, to si mi sto puta rekla, da manje jedem bio bih privlačniji, da u glavu utrljavam losion imao bih više kose, da manje pijem jetrene probe bi mi bile urednije, da ne pušim zubi bi mi bili bolji, da toliko ne sjedim ne bih gubio dah dok se penjemo u stan tvoje majke…Kako ne razumiješ? Sve što si mi ikad namjeravala reći sto si mi puta rekla. Bio sam siguran da ćeš odahnuti kad odem. Zašto inzistiraš da uz tebe ostane pijani, debeli, proćelavi, bolesni muškarac koji ima problema sa prostatom i koji će uskoro dobiti i rak prostate?“ „Zato jer ne želim ostati sama. Posvetila sam ti čitav život. Gdje bi meni bio kraj da nisam život provela među pelenama, u uredu i kuhajući ručak tebi a danas i tvojim starcima…“ „Moji starci su ti odgojili djecu…“ „Meni? Meni su odgojili djecu? Ja sam začela po duhu svetome? Koliko godina ima kuja?“ „Četrdeset i devet.“ Miru je, tako je rekla Kika, taj podatak dotukao. Četrdeset i devet? A Mira ima četrdeset i pet.

Gledala je u Željka jer joj je jednom rečenicom izbio toliko aduta iz ruku. Htjela mu je reći kako ima strije na trbuhu jer je rodila njemu djecu, kako ima vene na nogama jer joj je noge upropastila trudnoća, lice joj je obješeno jer je sita života sa muškarcem koji nikad nije oprao suđe, ubacio prljavo rublje u košaru…A ta mlada kuja, htjela je reći, misliš da će dovijeka biti mlada, i ona će ostarjeti ali ne s tobom, kad ti otme lovu krenut će u nove pobjede sa nekim tko ima manji trbuh, niži holesterol, kome prostata nije poput kokošjeh jajeta… Mala kuja… Ali mala kuja nije bila mala kuja, mala kuja bila je velika, stara kuja za koju se ništa nije moglo reći. Zato je Mira briznula u plač i rekla: “Volim te, ako odeš ubit ću se. Ostani, budi s njom i sa mnom, sve ti opraštam samo me ne ostavljaj samu.“ I Željko je ostao. Ljudi ga viđaju kako sa starom kujom šeta njenog psa, Mira mrzi pse i pije tablete za spavanje, tablete za buđenje, tablete za smirenje i uvijek, baš uvijek na proslavama rođendana pjeva o maloj Marijani i svoju ruku drži na Željkovoj dok on puši i gleda u daljinu. Ona misli kako Željko u ponedjeljak neće otići mami nego će negdje kresnuti staru kuju, a mi ostali za stolom ne mislimo što Željko radi ponedjeljkom. On je beskrajno dosadan muškarac i da nas je netko pred tri mjeseca pitao tko od muškaraca iz ekipe jebe sa strane on bi bio na dnu ljestvice. A moj muž na vrhu. Zato jer je visok, vitak, nosi naočale, igra košarku i nogomet, ima privatnu firmu i velike, prekrasne ruke. Kad moju sitnu ruku drži u svojoj šapi čini mi se da je svijet moj. Kad je moju sitnu ruku držao u svojoj šapi činilo mi se da je svijet moj. Otišao je. Rekao mi je da je voli i da odlazi. Nisam pitala koliko godina ima kuja, znala sam, trideset i dvije, ja imam šezdeset, nisam mu spominjala prostatu, nalazi su mu uredni, ni njegove roditelje, zdraviji su od mene, ni činjenicu da imamo djecu, on zna da imamo djecu. Mogla sam urlati ali sam se savladala. Uostalom, pripremala sam se mjesecima dok sam ga gledala kako se lomi. Ponekad mi se činilo da nikad neće reći, sjedni malo, moramo razgovarati.

A idućeg bih trena bila sigurna da mi nudi mjesto na kauču. Tucali smo se često, češće nego inače, ja bih svršila vrišteći, bez ikakve potrebe. Ja do tada nikad nisam vrištala, ako je s drugom znači da je s drugačijom, ako ona vrišti, ako ja vrištim, možda će moj muž pomisliti da baš i nema neke razlike. U četvrtak sam ipak čula: “Sjedni malo, moramo razgovarati.“ Tužno me gledao. Rekao mi je kako se lomio i lomio, kako ona nije kriva, ni ja nisam kriva, ni on nije kriv, dogodilo se, on me voli, možda će mu dosaditi pa ćemo opet kao nekad, ja bih trebala biti strpljiva i sabrana i ne ovo doživjeti kao tragediju, dešava se, život je nepredvidiv, ne treba plakati ni praviti scene…“ Nasmijala sam se. I šutjela. Muž me zabrinuto gledao, uhvatio za ruku kao onda kad me volio i pitao da li sam okej. „Zašto ne bih bila? Imaš samo jedan život, uživaj, čovječe. Odlazim.“ „Odlaziš? U ovo doba? Kamo?“ Bila je gotovo ponoć. Nasmijala sam se. „Aleluja“, rekla sam, „prvi put nakon tisuću godina mogu otići i ne odgovoriti na pitanje kamo idem.“ Otišla sam u hotel, onaj u centru grada. Jednom davno, davno, rekla sam sebi, kad te muž ostavi otići ćeš u taj hotel, uzeti sobu na zadnjem katu i gledati u more. Iz naše kuće ne vidimo more. Gledala sam u more, dvanaesti kat, čovjek ima dojam da je na vrhu svijeta, jugo je mlatilo barke u lučici. Osjećala sam se dobro. Nema šanse, nije se rodio muškarac kome ću ja na dosadnim rođendanima držati svoju ruku na njegovoj dok će on u mislima jebati pitaj boga koga. Uostalom, što ljudi nalaze u jebanju? Izašla sam na balkon, onjušila zrak prije kiše, prišla ogradi balkona i…Skočila.

Maribor 2012

Autor 7.9.2011. u 07:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija