Prikaz knjige: „Od slova do smisla“

Amer Tikveša
Autor 17.1.2015. u 15:11

Prikaz knjige: „Od slova do smisla“

 

Uz novi broj Školegijuma na trafikama se pojavio i književni pojmovnik za osnovnoškolce autora Nenada Veličkovića. Objavljujemo njegovu recenziju koju potpisuje Amer Tikveša. Kao recenzenti, na koricama knjige pojavljuju se još Andrea Lešić, Marko Vešović i Željko Malinović

Amer Tikveša

O pojmovnicima je veoma teško pisati jer s njima je stvar uvijek prosta. Oni su, jednostavno, uspjeli ili neuspjeli i to je na osnovu letimičnog pregleda svim potencijalnim korisnicima tog pojmovnika jasno. Da li su stvari zamagljenije nakon objašnjenja ili su jasnije; da li pojmovnik sadrži stvari koje su nam potrebne; koliko ima izvora i koliko je literature korišteno prilikom njegovog sastavljanja; o kojim izvorima i literaturi je riječ; čime se dokazuje autorska kompetencija – to su samo neka od pitanja na osnovu kojih sebi stvaramo ili otklanjamo sumnju u vezi s kvalitetom nekog pojmovnika. I to se radi gotovo instinktivno jer, kad je o stručnim pojmovnicima riječ, njihovi korisnici su oni ljudi koji za struku posjeduju interes ili su već u njoj. Arhitekti ne ulaze u arhitekturu preko pojmovnika, on je alat koji dolazi tek poslije. Mi već, dakle, donekle poznajemo stvari o kojima je u pojmovnicima riječ, ali oni su tu da nam znanje nadograde, obogate primjerima, da nas upoznaju s nekim novim konceptima, služe kao podsjetnik i sl.

Kad je riječ o književnosti, to bi trebalo biti još očiglednije, jer proces upoznavanja s njom nerijetko počinje i prije nego što naučimo čitati i pisati, ali i govoriti, jer prije govora počinjemo slušati priče i pjesme. Uslovno rečeno, u književnosti smo od rođenja. Da li upravo zbog toga veliki broj ljudi, sklon sam tvrditi osim onih koji odluče da je studiraju, ali opet ne svi, nema ni potrebu ni naviku, a često ima averziju prema naučnom pristupu književnosti? Mnogi čak ne znaju da takvo što postoji. Skloni smo joj pristupati kao nečemu samorazumljivom a književno djelo percipiramo kao samodostatno da nam sve o sebi kaže, tačnije, smatramo naše znanje o njemu dovoljnim ako je stečeno samo kroz čitanje istog. Predgovori, prikazi, kritike i sl. su nešto što se preskače ili se čita na moranje. O pojmovnicima da ne govorimo. Moguće zaista da je tome, ako ne u cijelosti, a onda barem jednim dijelom, krivo sveprisustvo književnosti u njenim najrazličtijim oblicima kroz cijelo naše odrastanje. Ona je tu, kao i niz stvari iz našeg života, kojima se nauka, također, bavi, ali ako mi nismo ti naučnici, sama ta nauka za nas je nešto što ne postoji ili ostaje u magli. Za razliku, recimo, od hidrologije, mi književnost „izučavamo“ od početka pa do kraja obaveznog obrazovanja i opet ona ostaje kao voda, nešto što je tu uvijek i nadohvat ruke, o čemu posebnog, a pogotovo ne naučnog računa ne treba voditi.

Tu sad dolazimo do problema u sistemskom pristupu književnosti. Zašto obrazovni sistem podržava i podražava stav prosječnog čitaoca, kojeg, da ne budem shvaćen pogrešno, izuzetno cijenim i pridjevom prosječan ne želim da unizim. Nije mi cilj reći da bi svako trebao biti naučnik niti da bi trebao znati ko je šta o tom djelu rekao ili, daleko bilo, znati kojim se stilskim postupcima pisac služi te kojem pravcu djelo pripada, ali svijest o književnosti kao, između ostalog, naučnom predmetu i svijest o nauci o književnosti treba da postoji.

Tu svijest bi trebao razvijati obrazovni sistem za koji sam rekao da to ne radi. Razloga tome ima više, neki su banalni (naprimjer, nezainteresovan nastavnik), ali jedan mi se čini krucijalnim, a taj je da je sve ono što nema čvrst, organizovan, naučni pristup podložno rukovođenju prema vlastitom nahođenju i za vlastite potrebe. Književnost koja ima oblikotvornu moć kad je u pitanju naš identitet (bilo koji) u rukama vlasti može služiti upravljanju i dresiranju naših identiteta. Zato je moguće da Ivo Andrić preko noći postane veliki srpski nacionalist i da ne moramo pročitati nijedno njegovo djelo a da „znamo“ da ono propagira srpski nacionalizam. Zato je moguće da ispodprosječna ili prosječna književna ostvarenja držimo za izuzetno vrijedna jer je njihov autor „važan čovjek“ za naš identitet. Takvim je, npr., ustaška emigracija u Argentini držala roman „Liepa plavka“ Ante Pavelića. Dakle, ako smo vlast, imamo mogućnost, zahvaljujući propagandnoj mašineriji, da naše viđenje književnosti učinimo jedinim ispravnim. Naučni objektivizam bi ga mogao demantovati i dobro je na njega ne upućivati.

Ovaj književni pojmovnik, „Od slova do smisla“, iz tog razloga, prije svega, smatram važnom pojavom. Gotovo od samih početaka obrazovanja o književnosti on djeci omogućava (već samom svojom formom strukovnog pojmovnika) naučni pristup književnosti. Pisan je za osnovnoškolce s ambicijom da njegovu važnost prepoznaju njihovi roditelji i nastavnici. Pisan je njima razumljivim jezikom sa mnoštvom primjera iz svjetske i domaće književnosti koje većim dijelom nemaju u programu. Primjeri su navođeni kao ilustracija za pojmove, no osim toga obogatit će čitalačko iskustvo svakom korisniku rječnika. Tu je, također, i bogat spisak korištenih izvora koji daje legitimitet u očima svakog kritički nastrojenog propitivača rječnika, ali i omogućava daljnju edukaciju zainteresovanim korisnicima pojmovnika. Pojmovi koje obrađuje prisutni su u njihovom školskom programu, tako da ih pojmovnik ne opterećuje dodatno u odnosu na program.

Kompetencija autora knjizi također daje na ozbiljnosti. Nenad Veličković je univerzitetski profesor čiji rad na unapređenju sistema obrazovanja u BiH, kad je nastava iz književnosti u pitanju, nije počeo s ovim pojmovnikom. Bilo je mnogo toga što mu je moglo dati na uvid šta je to što ovoj nastavi nedostaje. Od prethodnih aktivnosti spomenut ću njegov rad na čitankama od 5. do 9. razreda osnovne pod nazivom „S(v)ezame, otvori se!“ te na časopisu koji se bavi problematikom obrazovanja na svim nivoima „Školegijum“. Sav taj rad baziran je na iskustvenim uvidima u probleme obrazovanja kroz saradnju s direktnim učesnicima u obrazovanju, kakvi su, npr., nastavnici i roditelji.

Jedan od nedostataka obrazovanja o književnosti u osnovnoj školi u BiH bilo je i nepostojanje jednog ovakvog rječnika. Tačnije, ne samo ovakvog, već ikakvog. Taj problem je ovim pojmovnikom rješen i to na kvalitetan način jer je ostvaren u skladu s ciljevima koje je autor sebi zadao u predgovoru.

Jedan od njih smatram posebno vrijednim. Taj cilj je duboko humanistički: „U drugačijem pristupu, za koji se ovdje zalažemo, nastava književnosti i jezika bavila bi se književnošću kao jezičkom umjetnošću, pazeći istovremeno i na književne postupke (ili jezička rješenja) zbog kojih tekst uopšte doživljavamo kao umjetnost, i na ideje koje se tim tekstom i takvim postupcima oblikuju i iskazuju. Drugim riječima, ta neka nova ili buduća ili drugačija nastava književnosti i jezika ne bi za cilj imala samo razvijanje čitalačkih navika i ukusa, a sve to zbog estetskog užitka koji se u čitanju književnih djela može naći (iako ni to nije malo, i za sretan i ispunjen svaki pojedinačni život, čemu bi škola najprije trebala služiti može biti sasvim dovoljno); nego osim toga još i podsticanje jezičke kreativnosti, koja bi onda vodila kvalitetnijoj saradnji i boljem razumijevanju među ljudima, a sve to opet sa sviješću da se književnost događa u stvarnom svijetu oblikovanim različitim idejama, ideologijama i vrijednostima.“

Nemoguće je tvrditi da će se u tome uspjeti, ali može se reći da je učinjeno sve da se pojmovnik kao takav može čitati i da se njegov, ovdje navedeni cilj, može prepoznati.

Amer Tikveša
Autor 17.1.2015. u 15:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija