Primijenjeni fašizam

Ena Šarić
Autor 18.12.2015. u 15:45

Izdvajamo

  • Mostar već odavno nije Mostar, u njemu već odavno ne žive građani nego narodi …. Građani, sada vidim, su s razlogom protjerani iz grada, jer da su ostali,… narodi što su došli ne bi mogli za samo nekoliko godina uništiti duh grada i sve one univerzalne vrijednosti koje smo zajedno gradili stoljećima.

Povezani članci

Primijenjeni fašizam

 Foto. šg                        

Antifašizam nije ideologija, nego civilizacijsko dostignuće

Piše: Ena Šarić

Ne tako davno, 8 maja 2015. svijet je pa i BiH proslavilo 70 godina od završetka II svjetskog rata. Rata koji je zauvijek promijenio naš svijet i čijim se posljedicama i pitanjima, barem mi u Mostaru i danas moramo baviti.

Zapravo, ne bih ja jadikovala nad boljom prošlošću da su neka za Mostar krucijalna pitanja riješena…. Ne, nije to podjela Mostara ili izbori, po meni glavno i prvo pitanje ovoga grada je njegova antifašizacije jer sve dok Partizansko Spomen groblje zaštićeni nacionalni spomenik I kategorije izgleda ko Frankeštajnov dvorac, sve dok se u Mostaru ne promjene nazivi ulice koje nose imena ustaških bojovnika, sve dok se u aulu mostarske Gimnazije ne vrati spomen ploča profesorima i učenicima svih nacionalnosti, koji su poginuli  u II svjetskom ratu, Mostar nikada neće biti sretan i ponosan grad kakv je nekada bio. Sve dok se u školskim klupama i glavama gradskih, kantonalnih i strančkih zastupnika, ne učvrsti misao koju poštuje cijeli svijet da:    

„Antifašizam nije ideologija, nego civilizacijsko dostignuće“ i ne odnosi se samo na II svjetski rat nego na bilo kakvo nepoštovanje, radikalizaciju,  netoleranciju i svaku destrukciju, ljudi i sistema.

A kako se to u Mostaru ne sporo, nego nikako ne shvaća, možemo komotno i zaista  reći ZBOGOM onom Mostaru koji smo voljeli i u kojem smo nekada živjeli. Zahvalimo zato vladajućim elitama i podsjetimo ih „onako zara radi“ šta su do sada već odavno trebali uraditi. 

Partizansko groblje u Mostaru je izgrađeno 1965. godine u čast svim Mostarcima poginulim u NOB-u. Izgradio ga je, arhitekt Bogdan Bogdanović, u znak sjećanja na poginule mostarske partizane, antifašite i u čast svih onih koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv fašizma diljem Europe.

Spomenik je proglašen zaštićenim spomenikom kulture, ali to nije spriječilo nacionaliste i huligane da ga poslije poslijeratne obnove, koju je većim dijelom finansirala norveška vlada, unište onako, „baš sa merakom“ i to nekoliko puta, dovodeći ga u stanje potpune ruine. Obnova Partizanskog spomenika čini se „kao zidanje Skadra na Bojani“. Ono što radnici po danu izgrade, vile i mračne sile po noći sruše… Obnoviti Patizansko groblje je važno isto koliko je bilo važno obnoviti Stari most ili promijeniti imena mostarskih ulica, koja nose imena fašističkih zločinaca. Podivljali nacionalizam, koji je srušio Stari most, nastavlja svoj stravični pohod uništavanjem Partizanskog spomen-groblja i uništavanjem 810 spomen-ploča, okamenjenih, posječenih hrastova sa imenima poginulih mostarskih partizana i antifašista. Još stravičnija poruka dolazi iz činjenice da policija nije nikada pronašla počinitelje skrnavljenja nadgrobnih ploča. Kao da ih ruše duhovi… Da, i ruše ih duhovi, duhovi prošlosti koji dolaze iz ulica koje nose imena njihovih uzora, fašističkih bojovnika.

Dakle, hodala sam po svijetu, između ostalih bila i u Italiji, Grčkoj, Njemačkoj, Francuskoj, Španiji, Bugarskoj, u zemljama koje su stvorile ili prihvatile fašizam i nigdje nisam vidjela da u gradovima postoje ulice sa imenima fašističkih velikana. Npr., u Berlinu nema ul. Adolfa Hitlera, u Rimu  nema Musolinijeve ulice, u Madridu nema Frankove ulice, Pariz nema ul. Generala Pettena. Ali zato Mostar ima ul. dr. Mile Budaka (Mile Budak je jedan od osnivača ustaškoga pokreta, a u doba NDH ministar i „doglavnik“), Mostar ima ul. Vokića i Lorkovića, (MladenVokić, ministar oružanih snaga NDH; Ante Lorković, ministar unutarnjih poslova, odn. policije NDH), Mostar ima i ulicu Jure Francetića (osnivača Crne legije). U Hercegovini se proizvodi, pije i kao suvenir poklanja crno vino „Pavelić“. Mostar ima i ulicu Žrtava komunizma, a nema ulicu Žrtava fašizma.

Mostar nema dan grada. Dan grada  je do posljednjeg rata  bio 14. februar, dan oslobođenja Mostara od fašističke okupacije. Danas taj dan slavi samo jedan dio grada, istočni, bošnjački, federalni, kako god ga želite zvati. Zbog toga je valjda i ulica X hercegovačke brigade, brigade koja je zajedno sa I dalmatinskom brigadom oslobodila Mostar, preimenovana u ul. Kardinala Stepinca.

A da je u ovom gradu sve inat, politika, patologija pa i mržnja, potvđuje primjer preimenovanja Lenjinovog šetališta koje se završava najljepšim Rondoom na području Balkana pa i šire. Istine radi, i mene je uvijek nerviralo to grubo i na neki način ničim joj pripadajuće ime najljepše mostarske ulice. U vremenu socijalizma to je šetalište dobilo Lenjinovo ime. Ovoratni davaoci imena mostarskih ulica očito nisu imali pojma da je Rondo i sve ulice (aleje) koje vode ka njemu i od njega, po uzoru na pariški Rondo, projektirao poznati mostarski arhitekt Miloš Komadina, po narudžbi gradonačelnika Mujage Komadine. Da je poslijeratni imenodavac bio dobronamjeran i iole poznavalac mostarske istorije, logično bi bilo da su i šetalište i park pored njega dobili svoja stara imena, Štefanijina aleja i  park princeze Štefanije /gradski park Rondo ili bar ime svoga arhitekte…. Ali imenodavac nije bio dobronamjeran nego, nošen nacionalnim sljepilom i ponosom, šetalištu je dao ime koje negira svaku logiku i vezu postojanja u BiH i Mostaru. Šetalište je dobilo ime hvatskoga bana Nikole Šubića Zrinjskog, a park pored ulice dobio je isto ime kao i gradski park u Zagrebu, Zrinjevac?

Prije 15-ak godina OHR je natjerao mostarske stranke da formiraju Komisiju za preimenovanje gradskih ulica. Osim predstavnika političkih stranaka, u Komisiji su sjedili i predstavnici NVO, ali i mostarski intelektualci, odnosno slobodni strijelci, vjerovatno da bi bar malo premostili jaz koji je dijelio vladajuće nacionaliste. Komisija nije uspjela ništa uraditi, a Mostar je, uz Prijedor i Bijeljinu, ostao jedini grad u BiH čije ulice nose takva, da budem ljubazna, za dva od tri naroda u Mostaru „uvrijedljiva“ imena.

Pored toliko mostarskih, hercegovačkih i bh. velikana, književnika, pjesnika slikara, ljekara, heroja II svjetskog rata, ta se Komisija nije bila u stanju dogovoriti….

Iskreno, zar svi ljudi čija imena slijede, a koji su rođeni ili stvarali i radili u Mostaru ne zaslužuju svoju ulicu, zar jedan Karlo Afan de Rivera, zar jedan Hamza Humo, zar jedan Svetozar Ćorović, Mujaga Komadina, Miloš Komadina, Gojko Šantić, Meha Sefić, Vlado Puljić, Cuco Stajić, Gordan Mihić i mnogi drugi ne zaslužuju svoju ulicu u Mostaru.

Zar tvorac najljepšeg propagandnog materijala za Mostar (o mostarskoj svjetlosti koja ga budi u sobi Hotela Neretva), nobelovac Ivo Andrić ne zaslužuje svoju ulicu ili trg u ovom bivšem gradu „svjetlosti“? Zar svoju ulicu u ovom gradu ne zaslužuju veliki Mostarci i čuveni ljekari, dr.  Isidor Papo, dr. Drago Hlubna ili dr. Lušicka, koje generacije pamte kako sa svojom doktorskom torbom hoda kroz Mostar, i na kraju zašto je svoju ulicu u ovom gradu izgubio Matija Gubec, valjda što je vodio seljačku bunu… pa sve mislim da su se vlasti prepoznale i potajno misle, samo „da se Vlasi ne dosjete“.

Godinama ne vjerujem da se građani Mostara, ne mogu dogovoriti oko nekih kriterija koji će biti odrednica za rješavanje ovog problema. No, Mostar već odavno nije Mostar, u njemu već odavno ne žive građani nego narodi…. Građani, sada vidim, su s razlogom protjerani iz grada, jer da su ostali,… narodi što su došli ne bi mogli za samo nekoliko godina uništiti duh grada i sve one univerzalne vrijednosti koje smo zajedno gradili stoljećima.

Sada izgleda kao da nikada nismo živjeli zajedno i ovdje. Mostar je prekrio posvemašnji mrak. To potvrđuje i činjenica da se ta ista Komisija nije mogla dogovoriti ni da se ulice nazovu imenima cvijeća, što i nije neuobičajena praksa u svijetu. U svijetu nije neuobičajeno i da se ulice registriraju samo po brojevima, pa valjda je to za sve narode u svijetu i Mostaru isto, osim ako nije problem što su brojevi arapski?

Nekoliko puta uništavano Partizansko groblje, kukasti križevi i ustaški znakovi na fasadama zgrada, škola i partizanskih obilježja slika su današnjeg Mostara. Natpise poput „Ubij Židova“, koji se godinama tajanstveno pojavljuju u gradu, niko od političara nije osudio. Građani navikli na takve fašističke ispade više i ne reagiraju.

Usamljeni u pokušaju da takve natpise i slike sami skidaju sa zidova (peru i ribaju), članovi nekih NVO polako posustaju.

I na kraju ćemo sve ovo potvrditi i zapečatiti činjenicom da … U Gimnaziji Mostar, kojoj su oteli i ime mostarskog, svjetski poznatog pjesnika „Aleksa Šantić“, nacionalistička vlast godinam opstruira vraćenje spomen ploče poginulim partizanima, profesorima i učenicima, učesnicima II svjetskog rata.

I umjesto da se ponosimo našom antifašističkom prošlošću, umjesto da je uvrstimo u turistički vodič grada mi krijemo najsvjetlije lice grada i svrstajemo se u red onih koji su svoju fašističku prošlost potvrdili i ovih dana, stavljajući žice na granice svojih zemalja, kako bi onemogućili prolaz Sirijskih izbjeglica. Zato je ovaj tekst i ovaj portal najbolje mjesto da se podsjetimo imena učenika i profesora mostarske Gimnaziju koji su dali život u borbi protiv fašizma za slobodu Mostara i BiH.

Nastavnici:

1. Krpo Husref
2. Mučibabić Dušan
3. Šarić Džemšid

Učenici:

1. Alagić Osman
2. Alendar Emir
3. Avdalović Mladen
4. Balić Mustafa
5. Balorda Vasilije
6. Bičkalo Džemal
7. Bošnjak Branka
8. Brkić Ahmed
9. Brkić Hamdija
10. Burić Ahmed
11. Čatić Adil
12. Ćišić Dragi
13. Čišić Ibrahim
14. Čišić Muhamed
15. Čurić Ekrem
16. Čurković Radomir
17. Delalić Salem
18. Derviškadić Hakija
19. Đukić Ibrahim
20. Fejić Ešref
21. Frko Ibrahim
22. Grebo Osman
23. Hadžiomerović Muhamed
24. Humo Esad
25. Jakić Džemil
26. Janjić Vasilije
27. Karan Branko
28. Kazazić Alija
29. KnežeićDrago
30. Kolukčija Hana
31. Krčum Radojka
32. Knežić Ivan
33. Kujić Đorđe
34. Kurtović Safet
35. Mihić Ranko
36. Miličević Risto
37. Oneščuk Miroslav
38. Ostojić Zdravko
39. Palavestra Drago
40. Pavić Dejan
41. Pavlović Ljubo
42. Pekušić Muhamed
43. Peško Tanja
44. Pintul Salem
45. Prstojević Slavko
46. Radan Boro
47. Riđanović Ekrem
48. Salahović Bisera
49. Sarajlić Ešref
50. Skiba Milorad
51. Šarić Hidajeta
52. Šestić Salko
53. ŠeškićMuhamed
54. Škrobić Predrag
55. Ševa Fatima
56. Škoro Živko
57. Velagić Safet
58. Vrgora Dževad
59. Vrgora Zijad
6o. Vuk Hamid
61. Zelenika Niko
62. Zuanić Ante
63. Skočajić Ljubomir
64. Selimović Šerif
65. Glavaš Rudo

Ena Šarić
Autor 18.12.2015. u 15:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija