Pripovijedanje će opstati

Autor 10.10.2012. u 13:37

Pripovijedanje će opstati

Njemački dokumentarni film „Al-Halqa – U krugu pripovjedača“, prikazan prije nekoliko godina na filmskom festivalu „Pravo Ljudski“, interesantna je priča o Abdurahimu al-Maquriu, čovjeku koji pokušava svoga sina Zuheira uputiti u tajne veoma starog i na prvi pogled neobičnog zanimanja: uličnog pripovjedača.

Film koji je nastao tokom putovanja oca i sina po Maroku prati njihove napore da na pijačnim trgovima zarade poneku paru, pripovijedajući priče iz davnina. Međutim, u vremenu sve veće tehnologizacije Al-Maquriju je sve teže doprijeti do publike, pa njegovom zanatu prijeti izumiranje.

Stoga je UNESCO, u želji da zaštiti kulturalne vrijednosti koje se prenose uličnim pripovijedanjem, ovu djelatnost proglasio nematerijalnom svjetskom baštinom.

Forma pamćenja

Narativni fragmenti koje u filmu možemo čuti od Al-Maquria neodoljivo podsjećaju na priče iz „1001 noći“. Ovo, naravno, nimalo ne čudi, jer pripovjedač dolazi iz podneblja u najmanju ruku vrlo bliskog onom odakle potiče jedna od najmaštovitijih knjiga u istoriji svjetske književnosti.

Istovremeno ne treba zaboraviti da je ovaj zbornik, čudesno zaokružen pričom o Šeherzadi, nastao zapisivanjem dijelova višestoljetne usmene tradicije, koja potpuno uvažava činjenicu da priča ne može uvijek biti ispripovijedana na identičan način.

Stoga Abdurahim upozorava Zuheira da pripovijedanje nije pusto deklamovanje, te da je svaku priču dozvoljeno prilagođavati vlastitom jezičkom izrazu, publici i okolnostima u kojima se pripovijedanje odvija.

Međutim, ovo variranje ima značajna ograničenja. Ne treba ni za trenutak zaboraviti da su pripovjedači poput Al-Maqurija nosioci usmene kulture, unutar koje priča funkcionira prvenstveno kao forma čuvanja znanja. Zato je od izuzetne važnosti da pripovjedač upamti što je moguće više priča. Ovome treba dodati da kod ovih pripovjedača nije na cijeni sklonost ka izmišljanju, nego tačnost s kojom se prepričavaju stari, za pripovijest ključni motivi, po kojima se priča prepoznaje kao takva, a ne kao neka druga.

Stoga se kvalitet pripovijedanja mjeri pouzdanošću, odnosno sposobnošću da se tačno, ali ne i doslovno, ispričaju stare priče. Drugim riječima, ovdje akcenat nije na novini, nego na pamćenju s jedne i zavodničkoj snazi usmenog načina izlaganja s druge strane.

Čist užitak

Slušati Al-Maquria dok govori čist je užitak, bez obzira na to da li razumijete njegov maternji jezik ili ne. Iz načina na koji on pripovijeda jasno se naslućuje njegov odnos prema jeziku i riječi, te prema onome o čemu govori i kome govori. To, zapravo, nije ništa neobično.

Poput Dževada Karahasana, smatram da riječi, to jest govorni iskazi, pouzdano otkrivaju patetičko biće govorećeg bića, jer, ustvari, mi jezik najmanje koristimo za čistu razmjenu informacija, a mnogo više da bismo izrazili svoje osjećanje i stanje, odnosno da bismo nekako djelovali na sugovornika.

Al-Maqurijev glas, ritam i intonacija, bez obzira na to da li su podešeni za govor unutar kruga slušalaca ili za intimno obraćanje sinu, ukazuju na unutarnje bogatstvo čovjeka koji je znanje stečeno iz priča provjeravao i dopunjavao na trgu, među drugim ljudima.

Govoreći unutar kruga, ali i slušajući šta i kako se priča po trgovima, on je obogaćivao sam sebe, ali i jezičke varijetete pripovijesti koje čuva od zaborava.

Pismeno predanje

Neki od praktičnih savjeta koje Abdurahim Al-Maquri upućuje sinu Zuheiru idu u prilog tvrdnji Jana Assmana, izrečenoj u knjizi „Kulturno pamćenje“, da je inovativni, a time i informativni potencijal u svijetu usmene predaje neznatan, za razliku od svijeta pismene predaje u kojem stvari stoje sasma obrnuto.

Na određene tačke koje se moraju apsolutno tačno ispričati, jer predstavljaju ponavljanje starih, utvrđenih znanja i vjerovanja, u svijetu usmene predaje se ne gleda kao na problem. Ova ponavljanja predstavljaju strukturalnu nužnost, a svaka inovacija nije ništa drugo do netačnost i zaborav znanja koje se želi sačuvati.

Da stvari s pripovjedačem u svijetu pisane predaje stoje nešto drugačije vidljivo je iz tekstova nastalih u doba rane pismenosti. Tako npr. Chachperreseneba, egipatski autor iz razdoblja Srednjeg carstva, izražavajući čežnju za novim, dotad nepoznatim rečenicama, neobičnim izrekama i novim kazivanjima koja još niko nije čuo, govori o potrebi za varijacijom i inovacijom, dakle o potrebi koja je, po Assmanu, u potpunosti inherentna pismenoj kulturi. U uslovima gdje su se čuvanje i pristupi znanju odvojili od ličnosti pripovjedača i njegovih ritualizovanih istupa, ponavljanje svojstveno usmenoj kulturi gubi odlike strukturalne nužnosti, čime se, unutar kultura s razvijenim pismom, otvara put nastanku autorske pripovjedačke književnosti.

Ova književnost, zasnovana na principima varijacije i inovacije, postaće medij sistematične idejne evolucije i revolucije znanja.

Čovjek i čitanje

Mnogo toga je već rečeno i pisano o tome kako i koliko je pronalaskom štamparskog stroja, fotografije, filma, radija i televizije, te kompjutera i ostalih čuda izmijenjen naš svijet. Isto tako, u posljednjih stotinjak godina mnogo je mudrih rasprava vođeno o krizi jezika, čemu se, u skorije vrijeme, pridružuje i zabrinutost zbog sve veće devalvacije vizuelnog jezika.

No, ono o čemu se rjeđe pisalo, barem koliko je poznato autoru ovog teksta, jeste čitanje „u sebi“. Danas se vjeruje kako je ovaj način čitanja desetinama vijekova mlađi od same pismenosti, te da je svojevremeno njegovo uvođenje u širu praksu moralo predstavljati izuzetno važan (r)evolucijski čin, koji nas je doveo do egzistencijalne situacije kakvu opisuje Abdulah Sidran u knjizi „Otkup sirove kože“:

„Da reduciram čitanje? Ja? Koji svakoga dana čitam najmanje četvere novine, nekoliko tjednika u svakoj sedmici, dva-tri polumjesečnika i nekoliko internet portala, svaki dan, svaku noć? Koji čitam i kad ne znam da to činim, koji čitam nesvjesno, u prolazu ulicom, sve što piše po fasadama, staklima, vozilima, tarabama i momačkim majicama? Kako? Jednom sam vidio karikaturu nekog dobrog Francuza: u tramvaju, čovjek koji drži i čita novine, naginje se naprijed i preko svojih novina virne u novine čovjeka koji ispred njega takođe čita novine. E, taj sam! Da reduciram čitanje ja, pokraj čijeg uzglavlja leži desetine knjiga, načetih započetih, pročitanih i prepolovljenih, onih koje sam samo omirisao, i onih koje čekaju da iz njih isprepisujem označene fragmente, pametne misli, lijepe rečenice i duhovite obrte? Da smanjim čitanje ja koji i pred samu smrt kupujem i sabiram knjige tako kao da neću u grob, nego u čitaonicu, kao da me Tamo ne čeka strašno lice Ništavila, nego topla, udobna, široka bibliotečka dvorana?“

Uslov postojanja

Sidran, govoreći o vlastitoj čitalačkoj strasti koja se zasniva na ljubavi prema knjizi, ali se na njoj ne zaustavlja, opisuje poziciju čovjeka u potpunosti opčinjenog različitim formama pripovijedanja, što ga čini donekle sličnim Šahrijaru iz „1001 noći“. Istovremeno, dala bi se povući i određena paralela između egzistencijalnih situacija u kojoj se nalaze Šeherzada i Abdurahim al-Maquri koji pripovijeda da bi opstao. Svakodnevno ponavljanje i variranje egzistencijalnih situacija u kojima se nalaze Šeherzada i Šahrijar, odnosno pripovjedačica i slušalac, može se smatrati izvjesnom vrstom potvrde misli kako je pripovijedanje neophodan uslov za postojanje ljudskog bića kao takvog i to u onoj mjeri koliko je voda uslov postojanja ribe.

A ako iz bilo kog razloga sumnjate u prethodno rečeno, možda bi bilo dobro da se zapitate koji Vas to razlozi navode da saslušate vic, pogledate film ili televizijsku seriju, odnosno da kraju privedete čitanje knjige, baš kao što ste to učinili i s ovim tekstom, kojim se pokušalo zaobilaznim putem priznati kako autor ne zna odgovoriti na redakcijski zadatak sadržan u pitanju: da li pojava i sve šira rasprostranjenost elektronskih izdanja znači kraj ili novi početak knjige?

Rasplet događaja

No, ono što se pouzdanjem može reći, kakav god da bude rasplet budućih događaja koji se odnose na ovo pitanje, s pripovijedanjem će se nastaviti.

U kakvim društvenim i tehnološkim uslovima, s kojim pripovjedačkim tehnikama, te kakvim medijima će se budući pripovjedači koristiti, za opstanak pripovijedanja skoro da je sasvim svejedno. A to što je svima koji se identifikuju sa Sidranovim riječima, poput potpisnika ovih redova, svijet bez štampane knjige nezamisliv, sasvim je druga stvar.

Al Jazeera

Autor 10.10.2012. u 13:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija