Prisilno ujedinjenje našeg svijeta

Igor Serdar
Autor 26.3.2021. u 14:51

Prisilno ujedinjenje našeg svijeta

Hrvatska demokratska zajednica od svojeg početka u devedesetima prije trideset godina nikad nije bila ustrojena bezazleno ili naivno. Za razliku od tadašnje jedine političke stranke s komunističkim obilježjima koja se rastakala u manje ili više liberalnih frakcija i doživljavala cjepkanje na sve više i više političke beznačajnosti (uz neke svijetle izuzetke), HDZ je s Tuđmanom inzistirao na jedinstvu unutar hrvatskog naroda s imperativnim naglaskom na jedinstvu Hrvata. To je bila konstanta koja je dosezala čak i jedinstvo hrvatskog naroda koji je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu na suprotnim stranama velikih sila. Hrvati u NDH I Hrvati u partizanima nisu bili homogenizirani zbog ljubavi jednih prema drugima nego zbog „vanjskih faktora“ koji su djelovali osvajački prema avnojevskoj teritoriji hrvatske države u višenacionalnoj Jugoslaviji.

Pokušavalo se na sve moguće vidljive načine u političkom raspadu Jugoslavije uspostaviti polaganiji ritam raspada višenacionalne države, i, isposlovati da nastane bilo kakva „konfederacija“ ili bilo što u političkom smislu jer je bilo i čitljivo i vidljivo da bi „brzinski raspad“ mogao dovesti do ratnog stanja. Samouvjerenost u neprikosnovenu snagu JNA sa srpskom dominacijom unutar strukture same JNA srpskog je vožda i vodeće strukture unutar JNA toliko obuzela i opila da je odvajanje od Jugoslavije u nekakvu vrstu konfederacije srpsko vodstvo odbijalo u svim svojim segmentima. Pogotovo je to obuzelo one dijelove srpskog vodstva koje je „stanovalo“ izvan avnojevski kreirane Srbije. Srpske „pokrajine“ su pale samo sa Šolevićevskim jogurtom, a Hrvatska, Bosna, Makedonija i Crna Gora trebale su pasti – po voždovom predviđanju – zato što je „prirodno“ da su svi ti „tamo narodi“ – zapravo Srbi. Tako je i memorandumski čaršijski pašalučki provincijalni kvazi „intelektualizam“ napisao, govorio, propagirao i, na kraju – uvjerio srpski narod.

Otkrili su se onog trenutka kad su opijeni izjavili da ih Slovenija ne zanima, da će „da uzmu sve po liniji Virovitica – Karlobag i sve te šešeljizme kojima su pumpali sukobe i otimačinu po principu bajke o velikoj Srbiji. Tome su pridodavali – uz pomoć jeftinih Hrvata i drugih jeftinih likova bivše države – da ovi hoće veliku Hrvatsku, a ovi da hoće muslimansku Bosnu i sve te razne bajkovite guslarske pjesmice i patke sazdane na nerazumijevanju, neznanju, bahatosti i uvjerenju da su sve te duše kojima bi oni trebali zapovijedati u toj i takvoj Jugoslaviji zapravo ovce. Stoka sitna koja zna samo beeee…

Naravno da narod ne možeš tretirati kao ovce.

 (Iako, recimo, Biblija kaže da narodu trebaju pastiri – duhovni, naravno.)

E, sad, nakon tolikog uvoda…, zapravo ovo je tekst o Hrvatskoj politici pa se nemojte dalje mučiti ako Vas to baš i ne zanima….

Trideset godina HDZ opstaje kao ipak najveća zajednica u Hrvatskoj. Da bi zadržavala vlast kroz sve to vrijeme – ta je zajednica morala žrtvovati jednu po jednu demokratsku vedetu i sad je ostala bez ikakve demokracije čak i u onom bajkovitom smislu. Sudska vlast je popucala posljednja. Cipela se raspala – ostao samo đon. Predsjednik vrhovnog suda nije odstupio. Đuro. Znam ga.

Ipak je sud nešto što se u Hrvatskoj treba poštovati pa kad se sa sudom možeš zajebavati (a nisi Crkva), onda je stvarno došlo do grla.

Na kraju bajke o državi po mjeri šanera, kokošara, stoke sitnog zuba, guslara i polupismenih poduzetnika (a svi redom samo sa cestovnim fakultetima), došlo je doba da se pojave i ljudi koji znaju jezike, završili su ozbiljne škole, odradili su i hadezeovsku kafansku školu, izdržali su i sve umotvorine raznih šeksologa, tuđmanologa, todorićologa, borasologa,

  • i svih ostalih bosologa koji su postali bogatolozi…,

… došlo je vrijeme da se i u vrhu lijevih, desnih, suverenih, liberalnih, samostalnih i navođenih izvana ponovo dijele karte za „vrli novi svijet“ i u Hrvatskoj.

Naprosto je lijepo i poučno, a prije svega je od velikog značaja kako će se urediti majka i otac demokracije. Sud. I to je to što sam htio reći Đuro.

…Btw…

Sjećam se (tada) jednog bahatog bezveznjaka u nekom bespotrebnom „konzulatu na kraj svijeta“ koji mi je u dalekoj Australiji, u Perthu 1996., kao neki tamo ćato (koji je tamo jer valjda izbjegava rat) važno i autoritativno rekao „da spustim loptu“. Prigovorio sam im da se zajebavaju dok ljudi ginu pa mi se našao na putu i s oproštenjem srao…, naravno da sam bio bezobrazan prema njemu…, i od tada se ne poznajemo…., a sad je PVS RH imena Đuro.

Sjećam se i  jedre i zgodne tajnice (ili sekretarice) tajnika Jandrokovića u kabinetu zamjenika ministra vanjskih poslova Sanadera s kojim sam razgovarao dva sata o tome kako i zašto i što u  Australiji…, osoba neobičnog imena Kolinda je bila ta koja mi je davala papire s kojima sam mogao predstavljati hrvatsko glumište u ime Republike Hrvatske u istoj toj Australiji…, a zapravo mi je to bio ulaz u naše „društvene zajednice Hrvata“ – od kojih su još tad neki imali i jugoslavensku zastavu uz hrvatsku, a neki bome i endehaovsku…, naime,  zato sam i išao tamo da bi ovima govorio jednu bitnu stvar, a ovima drugu bitnu stvar…, pa da se „izvole najkraće rečeno popeglati u skladu sa situacijom“…, težak posao, nezgodni susreti, puno razne dramaturgije…, poslije su mi dali i zahvalnicu…, donio sam im i neke pare skupa s kolegama glumcima…

Sjećam se i lika koji je u ona ratna vremena (’92., ili ’93.) došao s dva crna beemvea i nekoliko snažnih momaka u Harkanju (Mađarska) kad je svim glumcima i tehnici platio nekoliko pića zaredom u nekom tamo hotelu za izbjeglice…, jer je shvatio da igramo za badava, a rat je tu kod Miholjca…, to je bio Miroslav Škoro, nasmijan i šarmantan zajebant, friško došao iz Ameriku pa postao konzul…, pa vlasnik koječega… pa dalje znate…

Sjećam se Todorića, frenda od mog starog, koji nam je pokopao poljoprivredu, a meni 2 hektara voćnjaka… Sjećam se, sjećam se, pa se i opet sjećam, ali sve je to prošlost… tempi pasati…

Danas je vrijeme kad se treba uspostaviti situacija u kojoj se Plenki nema što čuditi kad Zoran ide k bratu pa se vrati da bi odslužio kaznu od četiri godine. Za tu lovu koju su oni uzeli na foru i gedoru i na toliko palamuđenje s mudima o ljudima bez muda svaki bi hrvatski muž služio te četiri godine, samo mi žao što je to baš zdraviji brat Zoki…, ali Plenkijev „vadim ti mast“ Zoki nije taj Zoki…

Naravno da se sjećam i Tuđmana i njegove operativke Vesne i Karamarka i Mesića i Bandića…

… i mnogih vanjskih igrača drugih država koji su mi pomogli u traženju i inzistiranju da ovo bude država i za moju djecu…, ali zapelo je, dečki…, izvol’te, vadite to iz ovog blata jer će i vaši sinovi otpirjati van ko i moji…

Ovaj sastav Sabora, Vlade kao i Predsjednik imaju šansu…, za razliku od Tuđmana, Šeksa, Mesića, Sanadera i njihovog vremena u kojem nije bilo te šanse…

Problem? Što je problem ako nije prilika?

Dakle, dragi Plenki, Zoki, uvaženi Gorane Jandrokoviću Predsjedniče Sabora koji ne moraš nužno biti „njonjo“ kao prvi čovjek Sabora i Vi, uvaženo društvo živih pjesnika u Saboru – imate šansu, niste ni glupi ni ružni…, izglasajte konačno da Sabor postane Parlament, molim ponizno…

Hic rhodos hic salta…

Igor Serdar
Autor 26.3.2021. u 14:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija