Prkos moćnom, zaštita slabom – Hajduk obnovljen u NDH?

Izdvajamo

• Kao prvi slobodni, antifašistički klub okupirane Europe koji je formiran, obnovljen i koji je prvi u okupiranoj Europi odigrao službenu utakmicu upravo u vremenu o kojem Ivica Nevešćanin piše, u vremenu u kojem je NDH prepustila Split i Dalmaciju svojoj braći fašistima Talijanima.

Povezani članci

• Brutovi i trutovi
• Pozni pisac
• KRIV JE! Monstrumu Ratku Mladiću potvrđena doživotna kazna zatvora!
• Trumanova predstava o lenjim Grcima
• Čišćenju hrvatske kulture od nepoćudnih autora
• Charles Simic: Doba neznanja

Stvar je u tome Ivica Nevešćanine, da ste tim činom, tim besmislenim, minornim povijesnim izvlačenjem iz mraka kojekakvih spodoba i zlatnika duboko povrijedili mene kao osobu, čovjeka i istinskog navijača Hajduka. Vi ste pljunuli na njegovu i moju osobnu čast, kao i moje familije, mog djeda partizana, povijest i najčasniji dio njegove historije, iste one uz koju sam odrastao, iste one koju sam učio u školi. S ponosom ja znam Ivica Nevešćanine, kao i čitav svijet da je Hajduk iz Splita obnovljen na Visu, da je kao momčad u cijelosti otišao u NOB, te da u nikakvoj usranoj NDH nije postojao, igrao, niti su mu se kovale zlatne značke. Ako i jesu, kovale su se za dvadeset duhova u kopačkama, duhova u bijelim dresovima sa crvenom zvijezdom na prsima, koji bi im te iste zlatne značke zabili u guzice. Pod krilaticom – Prkos moćnom, a zaštita slabom!

Ne postoji prljavijeg osjećaja do onog kada ti netko besramno, podmuklo i agresivno revidira povijest. Svi mi imamo svoje male povijesti, svoje živote u kojima je ona utkana, neizbrisiva. No svi mi imamo i svoje veličine, stvari koje držimo iznimnim i važnim, a kada nam u te i takve veličine diraju, tada osjećaj bijesa, nemoći, prljavštine koja vam je bačena na svetinju i u lice, postaje nepodnošljiv. Čekao sam sve ove žalosne revizorske godine da se netko tipa Ivice Nevešćanina iz Hrvatskog povijesnog muzeja uhvati onog zadnjeg što nam još nisu uspjeli promijeniti, one zadnje utvrde u koju nisu znali kako i u koje vrijeme dirnuti.

Nije se Ivica Nevešćanin bojao gnijeva navijačkog korpusa Hajduka kada se istog uhvatio u Večernjem listu istaknuvši kako su nogometni klub iz Splita 1943. nastojali obnoviti upravo navijači, kao što se nije bojao odgovora bilo koga iz Splita na jedan gnjusni pamflet u kojem se jasno pokušava dokazati kako je Hajduk iz Splita postojao za vrijeme NDH i kako ga se pokušavalo obnoviti. Nije se Ivica Nevešćanin bojao nikoga kada je zapisao u rečenom povijesnom faktu kako su u Zagrebu 1943. organizirani nogometni turniri te kako su donatori Zadruga Hrvatskog radiše u kunskim iznosima financirali H. Š. K. Hajduk iz Splita. Kako su Braća Knaus kovali čak i značke istoimenog kluba u svojoj Zlatarsko – rezbarskoj kovnici u NDH, nije se Ivica Nevešćanin bojao nikoga iz današnjeg Splita tko bi reagirao na tvrdnju kako je ista značka oslikavana od strane NDH izrađena u čak 800 komada. Jer zapravo koga da se boji rečeni Ivica Nevešćanin povjesničar Hrvatskog povijesnog muzeja?

Navijača Hajduka?

Bilo koga u Splitu tko se našao toliko uvrijeđen najnovijim viđenjem povijesti voljenog kluba? Pa zar se upravo Split i sami navijači Hajduka ne srame slavne i časne prošlosti voljenog kluba? Zar te iste navijače, grad i novinu nisu prošle godine na dan kada je Hajduk na Visu odigrao povijesnu utakmicu kao jedini klub oslobođene Europe protiv momčadi Saveznika, iz Italije, preciznije „Corriere della Sera“ najčitanije novine u Italiji upozorili na taj događaj i pitali ih javno zašto ga ne slave? Grad, klub i samu javnost, građane Splita? Kao u istom danu i najčitaniji sportski list u Italiji „La Gazzetta dello sport“ koji objavljuje preko naslovnice i središnjeg dijela lista veliki feljton o najslavnijim danima splitskog kluba. Koga bi se trebao bojati rečeni povjesničar Ivica Nevešćanin kada na tri stranice razglaba do u detalje o ljudima i državi koji su očajnički pokušavali pokrenuti klub, ali i sam simbol Splita? Možda Splićana? Čisto sumnjam. Nikoga se rečeni Ivica Nevešćanin nije i ne treba bojati.

Najmanje navijača kojima je izručio najnovijeg heroja Hajduka u crnom dresu, Ivu Šustu koji je 20. svibnja. 1941. postavljen za predsjednika Povjerenstva za likvidaciju Jugoslavenskog olimpijskog odbora i svih ostalih jugoslavenskih športskih organizacija. Ivo Šuste je, tako nas uči slavni povjesničar Nevešćanin, potkraj 1943. godine postao i predsjednikom Hajduka iz Splita, točnije njegova Odbora, kao glavni pokretač obnove kluba u NDH, pa se samom tom činjenicom dade isčitati kako je Hajduk iz Splita u rečenoj NDH te 1943. Zapravo i postojao, imao svoj Odbor, predsjedništvo, grad, navijače, imao ukratko sve osim naravno – igrača.

Uistinu današnja Hrvatska može čovjeka, a posebno navijača jednog kluba koji je više od života za svakog Splićana, natjerati da konstantno, iz dana u dan preispituje svoj zdravi razum. Onaj zdravi razum koji mu stanoviti Ivica Nevešćanin i njemu slični nastoje pomutiti. Kao što iz dana u dan treba preispitivati sve što te učinilo čovjekom. Svoju školu koju si pohađao, svoj svijet u kojem si odrastao, svoju povijest koju si učio. I zapitati se ozbiljno kako se i kada dogodilo da ti raznorazni Nevešćani taj tvoj život uspiju tako krasno nagrditi blatom i pljunuti na njega kao da nikada nije postojao?

Kao da ti, kao osoba nikada nisi postojao, živio, učio, do slavne 91. kada smo svi skupa sa Nevešćaninom izgleda ponovo rođeni? Isto pitanje postavili su i novinari „La Gazzette dello sporta“ gradu, zemlji, ljudima i nije im bilo jasno čega se to i zašto toliko srame? Najvažnije i najslavnije epizode svog grada, svoje zemlje, svog naroda, svog Hajduka u Drugom svjetskom ratu. Tih hrabrih i odvažnih momaka koji su ostavili svoje obitelji i splitski klub stavili automatski na kartu svijeta. Kao prvi slobodni, antifašistički klub okupirane Europe koji je formiran, obnovljen i koji je prvi u okupiranoj Europi odigrao službenu utakmicu upravo u vremenu o kojem Ivica Nevešćanin piše, u vremenu u kojem je NDH prepustila Split i Dalmaciju svojoj braći fašistima Talijanima.

‘Dalmatinci, tvrdoglavi poput gusara koji su od rimskih vremena opsjedali vode Jadranskog mora, željeli su ostati Dalmatinci’, piše „La Gazzeta dello sport“.

Kontra mraku i kontra sili, ‘ostali su vjerni hajdučkom imenu, koje u slavenskoj tradiciji označava romantičnog odmetnika, svojevrsnog Robina Hooda, izraženom i u geslu ‘prkos moćnom, zaštita slabom”.

Tekst dalje navodi kako je triput u samo nekoliko godina ta vjernost stavljena na kušnju. ‘Najprije 1941., kad je Hajduk odbio ponudu fašističkih vlasti da promjeni ime u AC Spalato i priključi se talijanskoj Serie A.

Kad je nekoliko dana kasnije guverner Bastianini naložio raspuštanje svih sportskih klubova u gradu, Hajdukovi čelnici sakrili su svoje trofeje u slastičarnici koja je bila u vlasništvu Ante Kesića, njihovog igrača iz 1920-ih. Zvijezda Frane Matošić je, pod prijetnjom da će mu obitelj odvesti u logor, bio prisiljen priključiti se Bologni, no uskoro bježi i priključuje se Titovim partizanima.
Poštovani povjesničaru Ivice Nevešćanin. Ja sam duboko svjestan razloga koji vas pogone da nam revidirate povijest i financijske prirode vašeg posla koja za ovakvu vrstu rada danas u Hrvatskoj kojom vlada Crkva i HDZ daje izdašna novčana sredstva.

Svjestan sam da se danas teško živi, posebno ako si povjesničar kakvog muzeja i poznate su mi neimaština, besparica, ovrhe i krediti. Ali poštovani gospodine Nevešćanin, mada sam u puno goroj situaciji od vas, jer konobarim da prehranim svoju obitelj, nikada mi na pamet ne bi palo da istražujem 1943. i sumnjive likove koji su pokušavali jedan tako veliki i časni klub kao što je moj Hajduk obnoviti u NDH, a posebno tu žalosnu činjenicu istaknuti preko dvije središnje strane Večernjeg lista. Ustvari, za vaš Večernji list ne bih pisao i kada bi mi nudili puno veće i izdašnije honorare nego li vama. Kao ni za jedne dnevne novine u Hrvatskoj. Draže mi je konobariti poštovani povjesničaru, nego da me se djeca srame jednom u budućnosti kada i ova nesretna zemlja jednom postane normalna zemlja, sa normalnom povješću, ako ikada postane.

Stvar je u tome Ivica Nevešćanine, da ste tim činom, tim besmislenim, minornim povijesnim izvlačenjem iz mraka kojekakvih spodoba i zlatnika duboko povrijedili mene kao osobu, čovjeka i istinskog navijača Hajduka. Za druge ne znam, niti me je briga. Da ste se bojali gnjeva navijača, ponavljam, to ne biste niti napisali. Niste ih se bojali, jer su svi uglavnom danas u crnim dresovima i takve povijesne rekonstrukcije vjerojatno padaju na plodno tlo među navijačima Hajduka.
Ali ste mene, jednog običnog konobara ono baš dobro raspizdili. Toliko dobro da mi samo etika ne dopušta da vam u bijesu saspem sve što mislim o vama, vašem radu i vašem listu u kojem pišete.
Hajduk iz Splita Ivice Nevešćaninu, nama njegovoj djeci više je od kluba i više je od života.

Vi ste pljunuli na njegovu i moju osobnu čast, kao i moje familije, mog djeda partizana, povijest i najčasniji dio njegove historije, iste one uz koju sam odrastao, iste one koju sam učio u školi. S ponosom ja znam Ivica Nevešćanine, kao i čitav svijet da je Hajduk iz Splita obnovljen na Visu, da je kao momčad u cijelosti otišao u NOB, te da u nikakvoj usranoj NDH nije postojao, igrao, niti su mu se kovale zlatne značke. Ako i jesu, kovale su se za dvadeset duhova u kopačkama, duhova u bijelim dresovima sa crvenom zvijezdom na prsima, koji bi im te iste zlatne značke zabili u guzice. Pod krilaticom – Prkos moćnom, a zaštita slabom!

Kao što bi i vama i svima koji nam revidirate povijest trebalo nešto zabiti u guzicu.

Za početak jedan dobar volej u stilu Frane Matošića.