Prlićev protjerivačko-nogometni klub

tačno.net
Autor 30.5.2013. u 09:14

Fotomontaža: ICTY

Uprkos svim molitvama, njihovom intenzitetu i frekvenciji, Bog je danas ipak bio zauzet drugim bratskim narodima, možda Ircima i Poljacima, pa Hrvati ne stigoše na red da budu uslišeni.

 

Piše: Alan Pejković

Stigao je još jedan historijsko-povijesni dan od onih dana koji su svoju historičnost, a i povijesnost, zaslužili predanim radom suda ICTY koji je nedavno proslavio dvadeset godina u svojoj nesmiljenoj borbi protiv nekažnjivosti ratnih zločina na području bivše Jugoslavije. Presuda donesena protiv ‘haške šestorke’, kako ih već dugo zovemo kao da se radi o bendu koji izvodi loše šlagere, je prvostepena, što se u euforiji s jedne strane, i zgražanju s druge strane, ne bi smjelo zaboraviti. Sjetimo se prvostepenih presuda Gotovini (24 godine) i Markaču (18 godina) koje je Žalbeno vijeće kasnije, u konačnoj odluci Suda, poništilo oslobodivši svake odgovornosti ‘generala džentlmena i onog drugog’, te izazvavši veliku konfuziju u javnosti tim nenadanim pravnim postupkom. Podjednaku količinu šoka i nevjerice izazvalo je i oslobađanje Momčila Perišića kojim se potcrtala određena pravna distanca između Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske.

U svjetlu ovih ranijih presuda, presuda Jadranku Prliću i njegovom Protjerivačko-nogometnom klubu PNK Herceg-Bosna je dakako zanimljiva i sugerira da bi se kola mogla slomiti na hercegbosanskim bojovnicima. Uprkos svim molitvama, njihovom intenzitetu i frekvenciji, Bog je danas ipak bio zauzet drugim bratskim narodima, možda Ircima i Poljacima, pa Hrvati ne stigoše na red da budu uslišeni. Čak ni molitve Živka Budimira, tek što je svjež i oran prihajao iz pritvora, ne pomogoše. Da ne pominjemo Hrvatski svjetski kongres koji već duže vrijeme daje svoju briljantno crno-bijelu perspektivu na jedan od dužih haških procesa koji je počeo još u aprilu 2006. i obuhvatio ukupno 465 sudskih dana, te 145 svjedoka optužbe i 61-og svjedoka odbrane.

Teza tužiteljstva o postojanju udruženog zločinačkog poduhvata u Hrvata je ipak prihvaćena. Jadranko Prlić i njegova ekipa su dobili ukupno 111 godina, od čega sam Prlić 25, iako su se optuženi, sjetimo se, proglasili nevinim po svih 26 tačaka optužnice. Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić. Prozor, Gornji Vakuf, Jablanica, Mostar, Ljubuški, Stolac, Čapljina i Vareš. Deportacije, silovanja i seksualna zlostavljanja. De jure i de facto. Ubistva i uništavanja imovine. Velike ovlasti malih ljudi. Heliodrom, Dretelj, Gabela, Vojno. Zatvorenik koji mora pojesti obrok viljuškom koja se nikad ne pere, za svega nekoliko sekundi. Gašenje cigareta po koži. Zatvorenik koji mora sam sebi odsjeći bradu i pojesti je. Civili koje vojnici HVO-a tjeraju da idu prema linijama bojišnice. Lizanje krvi sa betona, da balijska krv ne ostane na hrvatskoj zemlji. Sve je to prodefiliralo ušima ljudi koji su slušali direktni prenos presude, ili nepravednog pravorijeka, kako će se to, ubrzo, izreći na nacionalističko obojenom novohrvatskom novogovoru. Istina, biće znatno teže nazivati ovu odluku političkom (ukoliko ona ostane ovakva) jer bi onda i oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču morala biti percipirana kao politička. U nekom svijetu boljem od našeg, ova presuda, makar i prvostepena, bi potakla povjesničare u Hrvatskoj da značajnije preispitaju karakter Oluje, koliko je opravdan pogled na tu vojnu akciju kao na veliku domovinsku pobjedu, a koliko se radi o dogovorenom premještanju srpske populacije prema BiH i Kosovu, na sličan način kako je ranije izmještena hrvatska populacija iz Posavine, uz suglasnost Franje Tuđmana. Presuda pominje i kako su snage HVO-a vršile pritisak na hrvatsko stanovništvo da napusti Srednju Bosnu u cilju zaokruživanja svojih teritorija. Do nekog masovnog preispitivanja ovih povijesnih momenata brižljivo urezanih u hrvatske gene kamene, vjerovatno neće doći, pogotovo ako se uzme u obzir opća politička konfuzija u Hrvatskoj pred sam ulazak u EU.

Najemocionalniji momenat presude je onaj u kojem se Stari most proglašava za legitimni vojni cilj. Koliko god ovo zvučalo paradoksalno, a definitivno zvuči pogotovo kontekstualizirano kroz sintagmu udruženi zločinački poduhvat, most povezuje dvije obale i jeste strateški važan objekat za vojne operacije. Istovremeno, u presudi se naglašava i disproporcionalnost intenziteta u samom rušenju mosta, ako već prihvatimo da takav kulturni objekat može biti vojni cilj. Dakle, ipak ga nisu srušile ’strašne mostarske kiše’ kako je to jednom vispreno poželio Mate Boban u nastupu lucidnosti.

Presuda je zanimljiva posebice zbog njenih mogućih posljedica. Tek ćemo vidjeti kako će se pravne komplikacije odražavati na još uvijek vrući narativ o trećem entitetu koji nikako ne napušta bosanskohercegovačke prostore, a ponajviše stožerni misaoni prostor Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH. Iako presuda pokazuje da je sukob HVO-a i Armije BiH bio međunarodni sukob, to ne dokazuje da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH jer se o tome, koliko god to opet paradoksalno zvučalo, može izjasniti samo Vijeće Sigurnosti UN-a. Sa druge strane proglašavanje udruženog zločinačkog poduhvata presudom, u kojoj se nesebično pominju i rahmetli Tuđman i Bobetko, i Šušak može imati određene pravne posljedice, no one su privatno pravne. Oštećeni, dakle, ukoliko presuda opstane i kasnije nakon eventualne žalbe, bi imali pravo na potraživanje odštete. Sjetimo se, postojanje međunarodnog oružanog sukoba je utvrđeno i za Srbiju u predmetu Tadić et al. S obzirom da se radi o novim situacijama u međunarodnom pravu, teško je predvidjeti da li će do potraživanja reparacija na tom, dakle, privatnom nivou, zaista i doći i ako dođe kakav će biti rezultat.

Koliko će sve ovo doprinijeti ili ne doprinijeti famoznom ‘pomirenju’ na balkanskim prostorima, nemoguće je reći u ovom trenutku. Prosječnog građanina Hrvatske ova presuda neće osobito doticati, no ona može imati neugodne političke posljedice i na državu Hrvatsku i na bosanskohercegovačke Hrvate koji bi morali distinktno razgraničiti svoju borbu za bolji položaj Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH od zločina počinjenih devedesetih. Gledajući brze internetske reakcije sa hrvatsko-nacionalističke strane, cirkus će se nastaviti i postati toliko živahan da ćemo uskoro samo slijegati ramenima konstatirajući kako je internet komunikacija samo zamijenila puškaranje. Caps lock je uvijek prikladno artiljerijsko oruđe. Novi retorički momenat koji će se sigurno dodati već postojećem arsenalu osuda Haaga je, pogađate, da je Haag integralni dio Zelene transverzale. Ni nedjeljne mise nisu što su nekad bile.

Peščanik.net

tačno.net
Autor 30.5.2013. u 09:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija