PROFESOR MARKSIZMA (Stvaranje čovjeka, ne nadčovjeka)

Ivo Anić
Autor/ica 17.10.2015. u 11:21

PROFESOR MARKSIZMA  (Stvaranje čovjeka, ne nadčovjeka)

Zajedno s njemačkim i francuskim, u Jugoslaviji se učio i ruski jezik paralelno s engleskim, učio se kao jedan od ravnopravna tri strana jezika i bio je, kako u kojem gradu, izborni ili obavezni predmet. Školski obavezan i atribut diktature bio je marksizam, odnosno Teorija i praksa samoupravnog socijalizma (TIPSS).

Tijekom mojih zlatnih godina, krajem osamdesetih, marksizam, ONO i DSZ bijahu obavezni predmeti u našim školama, bili su dio srednjoškolskog programa pa i ranih godina pojedinih fakulteta. Ljudi koji su ih predavali bili su, ako vas pamćenje služi, šareno i prilično šašavo društvo, sastavljeno od pripadnika JNA i čudaka koji su u jeftinim socijalističkim odjelima nama tupsonima predavali jedan predmet potpuno i fatalno “sjeban” u tolikoj mjeri da ni oni sami nisu vjerovali u njega. Ti satovi, ako ih pamtite, bili su čista i nepatvorena dosada, ako ih niste osmislili, naravno, kakvim psinama ili igrama ispod klupe.

Kratkotrajna pukovnica i djelatnica tajnih službi tadašnje armije predavala nam je “atomski s desna”, kako smo zvali taj predmet koji je nas, srednjoškolce, trebao uvesti u tajne budućeg služenja bratskoj domovini. Bila je to utegnuta žena oficirskog držanja sa samtanom suknjom i jeftinim košuljama. A te godine, iza fatalnog Marseillesa i suzavca kojeg je greškom aktivirao jedan Torcidaš misleći da je dimna kutija, ta će oficirka biti izravno odgovorna za izbacivanje trinaest momaka iz škole među kojima će petorica izgubiti trajnu mogućnost školovanja. Prema njima, kao i prema nama, malim nacionalistima, nije imala milosti niti je znala za oprost. Redovito smo gubili ljeta baš na njenom opskurnom predmetu, ta ljubav pukla je “na prvu” kao i šasija njenog Yuga 45 no ona nije tema ove priče, tema ove priče naš je dobri stari profesor marksizma, čovjek koji je riskirajući posao pokušao jedan dosadan i ubitačan predmet pretvoriti u zanimljivu filozofsku i svjetovnu vrijednost.

Na dan izbacivanja mojih drugara iz škole  u zbornicu je ušao On, naš profesor marksizma i ničim izazvan prišao direktoru. Kratko je procijedio kroz stisnute zube da ako idu momci iz škole da ide i on, svi su naravno ostali zabezeknuti, a on se samo okrenuo i otišao. Na idućem satu marksizma  imali smo zamjenu, nekog čudaka s bradicom kojeg smo maltretirali iduću godinu dana, krali mu pare i cigarete, vrtili mu ladu na ručnu ispred škole, a mog profesora ma rksizma više nikada nisam vidio, govorilo se da je otišao u drugu školu i da predaje na sveučilištu. Vrijeme je polako svojim velom pokrilo i tu priču kao što uostalom prekrije sve priče, ja sam kasnije bubnuo razred i opet skoro izletio iz škole, ali i imao dvije ekskurzije i dvije mature, što i nije bilo tako loše. Moj stari je digao ruke od mene, a ja sam tada upisao fakultet. Tog divnog čovjeka zapamtio sam tek tada kada sam ga izgubio i kada sam zavolio sve ono što me učio i što je pokušavao napraviti od mene.

Tako je meni malom glupanu taj mudri čovjek otkrio i približio Platona i Hegela, Marcusea, Hessea i Fromma. Prvobitnu akumulaciju kapitala, sredstva rada i sredstva proizvodnje prebacio je na trusni teren lijepe i kvalitetne poezije, a višak vrijenosti i njegovu distribuciju u gorljive i žučne rasprave o budućnosti socijalizma kakvu je vidi Branimir Johnny Štulić. Svijet Keruma, Todorića i HDZ-a kasnije, puno kasnije, postat će naša realnost, svijet na koji nas je upozoravao naš profesor, bit će to svijet “neizrecivih glupana” koji jedu svoje pizze uz hektolitre Coca–Cole koji po našem mudrom profesoru neće mariti ni za što kvalitetno, duši ugodno i hranjivo, a srcu plemenito. Mi smo, dok je on to nama govorio, kopali nos.

Sve to sa svijetom u kojem mi živimo tada nije imalo puno veze, gledali smo na sat kada će zvoniti i s čežnjom promatrali prvi sumrak osluškujući graju iz susjednih škola koja se slijevala kao rijeka prema rivi. S opipljivom zbiljom i postojećom realnošću sve to tada nije imalo ama nikakve veze. Mi smo čeznuli za hamburgerima i Lee kombinezonima, naš nedosanjani san bio je Ponte Rosso i šarenilo koje je nudio kapitalizam, isti onaj kapitalizam na koji nas je upozoravao naš dobri i mudri profesor.

Probudili smo se iskreno začuđeni što kapitalizam nisu Brooklyn žvake i šarene espadrile, nove LP ploče Madonne i Brucea Spreengsteena, već otpuštanja, apokalipsa svijeta koji smo poznavali uz plamene zore i udarce iz škvera, ukratko – prvobitna akumulacija i višak vrijednosti pale su u prašnjavi zaborav, a mi smo, pokazalo se, za stvarni i surovi kapitalizam bili potpuno nespremni, kada nam se on stvarno i dogodio, u svoj svojoj bešćutnosti.

U posttotalitarnom društvu tako danas imamo škole koje nemaju takve ljude, danas profesori ne vjeruju u budućnost i ne vide u njoj ništa dobro, ali i ništa što bi moglo ugroziti ovo sadašnje. Profesori danas ispunjavaju svoje satnice, svoje zacrtane obveze i nije ih puno briga što djeca opčinjeno zure u svoje cell phone, nemaju pojma tko je Pablo Neruda i nije ih briga što je Platon opisao Atlantidu. Profesori današnjice jednako su autistični kao i njihovi učenici, potpuno i sumorno impregrirani u sustav, sustav koji traje pet ili šest školskih sati, a iza toga slijedi šarena laž, igra na konzolama i hedonizam, prepuna kolica, supermarket, čips, pizze i hamburgeri. Po pretilosti smo daleko iznad europskog prosjeka što je još jedana sumorna i nezanemariva činjenica, a po pameti, kako stručnjaci tvrde, odmah iza Bosne, naravno, od dna ljestvice. Sumorne su to statistike ali, na žalost, realne.

Od tih i takvih studenata i profesora uistinu je nerealno očekivati bilo kakvu vrstu “bunta” ili protesta, njihova muzika prilagođena je njima, muzika bez tekstova uz nekoliko riječi, ponovo hedonizam, zlato i tamjan, a ono što dobiju i nose od kuće ishlapljeli su “didovi” i očevi kojima je jedino bitno tko je bio ustaša, a tko partizan. To su sakramenti koje današnja djeca dobijaju i po njima se “krste”, ali i formiraju. Naši tabui su i dalje branitelji, svetost domovine kao i rat koji nije završio, eto, dobrih dvadeset i pet godina. Autizam današnje omladine kao i izostanak studentskih demonstracija možete gledati isključivo iz tog rakursa i segmenta današnjice, današnji učenici, kao što znate, nemaju profesore marksizma niti će ih više ikada imati.

Tog jutra sam prije posla uredno zavezao boce u posebnu kesu i stavio ih uz kontejner, kasnio sam i nervozno sam cupkao iza sijedog starog čovjeka koji se raširio pred kontejnerom kao da je u dnevnom boravku, no čekao sam da završi i nervozno pripalio cigaretu. Kada se okrenuo, oborio je pogled, tako to rade manje više svi što skupljaju boce, a meni je cigareta ispala iz ruke.

Pred kontejnerom za smeće, s drvenim štapom kojim traži boce stajao je moj profesor marksizma, čovjek kojem mogu zahvaliti što danas radim i imam obitelj, što nisam izbačen iz škole 1988. i što sam ostao u svom gradu, nastavio svoj više manje luckast, ali normalan život.

Na moje, profesore, samo je kimnuo glavom i oteturao put igrališta. U tom trenutku meni je zastalo srce, sve mi je bilo jasno, sva bešćutnost vremena u kojem živim brutalno se sručila na mene i u tom trenutku  došle su mi suze od nemoćnog bijesa, bijesa jer živim u zemlji u kojoj takvi ljudi, profesori marksizma, ljudi koji su odgojili generacije u mirovini danas tako krajnje ponižavajuće žive, tako jadno da bježe od srama od svojih učenika. Suze su me izdale, suze čovjeka kojeg je odgojio moj dobri profesor, nikako nadčovjeka kojeg danas odgajaju neki novi  i drugačiji profesori.

Moj profesor je bio puno više od samog profesora marksizma, bio je to čovjek koji nam je odškrinuo vrata poezije, filozofije ali i karaktera. Naučio nas je da budemo individualni, da njegujemo svoje prirodne talente i da budemo ustrajni, ustrajni u svojim stavovima i pogledima na život. To je sama bit i esencija škole koja se, na žalost, izgubila.

Stvaranje čovjeka, ne nadčovjeka, kako se to danas čini.

Pa bio on i anarhist kojem država i društvo kao takvo ne znače ama baš ništa, čovjeka potpuno otuđenog od današnje perspektive, čovjeka zatvorenog u svoju poeziju i u svoju nostalgiju.

Moj profesor marksizma držao je nad pločom sliku Lenjina i sliku Josipa Broza Tita, bio je to pametan i mudar čovjek, vizionar kakvi su inače mudri i stari profesori, šteta što nas takvi ljudi nisu nastavili voditi kroz život. Šteta što su ih zamijenile obične bitange koje će vam rado za sebe kazati da ih vodi nadčovjek, ja sam da ga jebeš zadovoljan s činjenicom da je taj profesor zaslužan za jednog sasvim običnog i malog čovjeka.

 

Ivo Anić
Autor/ica 17.10.2015. u 11:21