Prohujala vezirska vremena

tačno.net
Autor 16.12.2013. u 16:17

Prohujala vezirska vremena

Foto: On Being

Piše: Emir Imamović Pirke, Novossti

Mustafa Cerić je bio saradnik UDBA-e – vrisnuo je “Dnevni avaz”, još uvijek najtiražniji i najutjecajniji dnevnik u onom dijelu BiH u kojem su Bošnjaci većina, prvog radnog dana ove sedmice. Kako je riječ o novinama što su nekada, u Izetbegovićevo vrijeme, funkcionirale kao moskovska “Pravda” u doba SSSR-a, da bi, sa ulaskom svog osnivača Fahrudina Radončića u politički život, postale bilten njegova Saveza za bolju budućnost, o nekakvom aktuelnom, jasnom, žurnalistički bitnom povodu za ekskluzivno objavljivanje zapravo stare vijesti ne vrijedi naširoko govoriti. “Avaz” se, naime, ovom prilikom pozvao na nekoliko mjeseci star televizijski istup profesora Džemaludina Latića, nekada bliskog prijatelja i saradnika Alije Izetbegovića, u emisiji koju uređuje niko drugi do Nino Raspudić, te na dokumente publicirane prije osam godina u “Hrvatskom listu”. A tamo je, početkom 2006., pisalo kako je nekadašnji reisu-l-ulema Islamske zajednice BiH, za vrijeme mandata glavnog imama u Zagrebu djelovao pod kodnim imenom “Vezir” i bio zadužen za “unutarnju problematiku”.

Držeći se principa da je neprijatelj neprijatelja ustvari prijatelj, “Avaz” je stao u odbranu Džemaludina Latića koji je, nakon što je na televiziji progovorio o Cerićevoj prošlosti, završio u nemilosti svog novopazarskog poslodavca Muamera Zukorlića, sandžačkog muftije, nesuđenog Cerićevog nasljednika i njegove mlađe verzije, sa kojim, nakon duge i teške ljubavi, Radončićev medij vodi bespoštedan propagandni rat, plasirajući one činjenice što su sistematski ignorirane dok je postojao splet interesa jednog izdavača i dvojice hodža.

Mora da se, čitajući novine u ponedjeljak, Mustafa Cerić osjećao onako kako je punih trinaest godina djelovao predvodeći bosanske muslimane: kao neka stvar, da ne upotrijebimo prostiju, a tačniju riječ. U istom tom “Dnevnom avazu” Cerićeva je fotografija donedavno izlazila često kao impresum, svaka kritika na njegov i rad Islamske zajednice kao institucije – sa kojom se poistovjetio – tumačena je kao napad na islam, muslimane, Bošnjake, genocid, Bosnu i Hercegovinu i tako redom i po potrebi. Sve i jednu Cerićevu ambiciju “Avaz” je pothranjivao, računajući i onu da postane evropski muftija ili, kada nije uspio, da ostane doživotni reis. A onda je, krajem prošle godine, nesuđeni generalni tajnik NATO-a za, barem, vjerska pitanja, otišao u mirovinu. Zamijenio ga je Husein efendija Kavazović, pa je Mustafa Cerić, uz Zukorlićevu asistenciju, na brzinu sklepao Svjetski bošnjački kongres i sebe montirao za nadpolitičkog, globalnog vođu Bošnjaka. Usput je pomenuti dvojac izmislio Bošnjačku akademiju nauka, Bošnjačku nacionalnu fondaciju i valjda još neku udrugu građana za kompenziranje izgubljene moći. A ona nije bila mala, sasvim suprotno, već tolika da je u jednom trenutku ražalovani reis bio utjecajniji od svih bošnjačkih političkih lidera zajedno.

Još u prvim godinama mandata, Mustafa Cerić se ponašao tako da se činilo kako je on politički, a Alija Izetbegović, ondašnji predsjednik Predsjedništva BiH i čelnik vladajuće Stranke demokratske akcije, vjerski lider. Nakon razlaza sa SDA-om, izazvanog protivljenjem aktuelnog predsjednika Sulejmana Tihića tome da se kadrovske sheme slažu u Rijasetu islamske zajednice a ne u stranačkoj centrali, Cerić i Radončić postali su ono što su bili Izetbegović i vlasnik “Avaza”: neupitni autoritet sa relevantnim mišljenjem o svemu i njegov megafon. Vremenom, akumulacija moći kod vjerskog vođe je bila tolika da je u slobodno vrijeme primao nogometne trenere, u radno prijetio građanskim ratom svaki put kada bi u perspektivi bilo neko zakonsko rješenje utemeljeno u sekularizmu, efikasno štitio pripadnike vehabijskog pokreta, pravio liste za odstrel prema spiskovima kritičara proglašenih islamofobima, zidao rezidenciju pod svakovrsnim pokroviteljstvom vlasnika “Avaza”…

Danas je, tačnije od neki dan, Cerić svjestan kapitalne greške i nije nemoguće da se za guzicu pokušava ujesti od muke zato što iz Zagreba nije donio nešto više od hrvatskog državljanstva: znanje o tome kako se na vrijeme zaštititi od prevrtljivih političara. Kao što se nekada u Hrvatskoj nije znalo je li Kaptol vjersko krilo HDZ-a ili je HDZ političko Kaptola, u BiH, na bošnjačkom dijelu teritorija, nije se golim okom dala vidjeti razlika između SDA-a i IZ-a. Zatim, onako kako je Ivo Sanader nakon osvajanja vlasti popovima dao do znanja da ga izvan crkava ne zanimaju – osim u posebnim prilikama i sa istim zadaćama – tako je i SDA Cerića pokušao vratiti u džamiju. Baš u to vrijeme, Radončić se sebi počeo ukazivati kao Alija poslije Alije, pa je sa vjerskim poglavarom našao sve interese, ali očito uz različita očekivanja. Zaboravivši, valjda, da nije važan samo zato što je živ i zdrav, bivši reis za mandata nije napravio nikakvu inicijativu u ime obitelji, porodice, tako nečega, već se sjetio građanskog organiziranja kada mu je legla prva penzija. Dakle dovoljno kasno za saveznika i na vrijeme da od počinitelja štete završi kao kolateralna šteta.

Umjesto da Fahrudin Radončić bude njegova Željka Markić, vanstranački, konzervativni korektiv svakoj vlasti, Mustafa Cerić je bio Radončićev Luka Podrug: upotrebljiv do nekog vremena i procjene da obračun s njim donosi neku korist, dok daljnje partnerstvo, ako već nije zbilja štetno, svakako nije dovoljno profitabilno. Na kraju je, je li, “Vezir” skončao u razmjeni vatre između sve utjecajnijeg političkog lidera i samoproglašenog božjeg visokog predstavnika za Sandžak i muslimane istočno od Drine.

Ima neko nepisano, ali u praksi potvrđeno pravilo da se sve što se dogodi u Hrvatskoj, u BiH reprizira sa određenim zakašnjenjem i u skladu sa okolnostima. Ispada tako da je sreća za Bošnjake što Zoran Milanović nije pobijedio četiri godine ranije, pa da Josip Bozanić mora izmišljati Željku Markić recimo 2009. godine. Da jeste, Mustafa Cerić imao bi od koga i na vrijeme prepisati način demokratske talibanizacije, u BiH provođene mimo referenduma i drugih, prikrivenih formi vojnih vježbi desnice. Ovako mu, za utjehu, ostaje nada da će ga se zagrebački kolege sjetiti kada krenu braniti vjeronauk u školama. Cerić je inicijativu tadašnjeg ministra obrazovanja u Kantonu Sarajevo Emira Suljagića da se ocjene iz pomenutog predmeta ne unose u prosjek uspjeha, spriječio prijetnjom “sarajevskim proljećem”. Referenduma i neke Željke Markić “orijentalnog imena” nije se sjetio. Da jeste, ne bi bio penzioner na medijskoj streljani, već najznačajniji bošnjački umirovljenik i bosanski reprezentant kaptolske škole bogoštovlja i srednjovjekovlja.

tačno.net
Autor 16.12.2013. u 16:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija