Projekat uvođenja u osnovne i srednje škole predmeta Odgoj

Autor 1.7.2011. u 04:26

Projekat uvođenja u osnovne i srednje škole predmeta Odgoj

PRVO ĆU NAVESTI NEKOLIKO RAZLOGA ZA UVOĐENJE OVOGA PREDMETA A ONDA I NEKOLIKO NAJVAŽNIJIH OBLASTI KOJIMA BI SE PREDMET BAVIO: 

Teme koje u našim školama moramo početi obrađivati (ali zaista o njima učiti teorijski ali  i praktično vježbati) su: prevencija pušenja, nekontroliranog korištenja alkohola, droge, kvalitetna komunikacija, kako se postaviti prema sadržajima medija (filmovi, internet, mobiteli), tolerancija drugoga na bazi poznavanja i razumjevanja, znanje o uravnoteženoj prehrani, znanje i prevencija najčešćih bolesti današnjice (dijabetesa, bolesti krvožilnog sustava)…

1. Netko će spomenuti da ovu problematiku obrađujemo kroz predmete kao što su Vjeronauk, Kultura življenja, Demokracija ili da ih se tretira kroz povremene aktivnosti nevladinih udruga. Jeste. Ali kako, koliko vremena, kako kvalitetno? Postojeći predmeti ni izbliza ne pokrivaju područja koja bi trebala biti pokrivena niti se bilo kojem području dalo dovoljno vremena-sati nastavnog plana. Mi ova područja moramo stalno i iznova obrađivati, svake godine, kroz cijelo školovanje. Ovo su znanja i vještine o kojima treba učiti teorijski ali se i praktično vježbati. Samo stalan, čest, dugoročan rad na njima može da ti neke rezultate. Evo, za matematiku smo ostavili skoro cijelo školovanje, punih 12-13 godina. Da li je znati matematiku (integrale, funkcije, geometrijska tijela i likove, formulu dijagonale i sl) važnije od znati kako se odnositi prema sebi, drugome, kako se kvalitetno komunicira, kako se tolerira drugi i drugačiji, kako u toku života izbjeći cigarete, droge, nekontroliranu upotrebu alkohola, kako se normalno i uravnoteženo hraniti, kako se postaviti prema medijima-nasilnim filmovima, internetu, mobilnim telefonima?

Koliko nam je od svog onog silnog gradiva matematike trebalo u zivotu? 2% možda. Postoji li i jedan dan, jedan budni sat našega života, kada nam nije potrebno pravo i kvalitetno znanje iz komunikacije, tolerancije, ishrane, odnosa prema medijima, odnosa prema alkoholu, drogama, prevenciji najčešćih bolesti današnjice, maloljetničkog nasilja? Mislim da svi mi znamo odgovor. Koliko vremena, novca, emocija je svako od nas u toku života potrošio na probleme uzrokovane nepoznavanjem gore nevedenih stvari i vještina? To su znanja i vještine. O kojima godinama treba razgovarati i koje treba vježbati i učiti. Ako im ne damo predmet (čitaj određeno mjesto i vrijeme) kako onda možemo biti dobri u tome? Samo ako smo nečemu dali predmet dali smo toj oblasti i mjesto izučavanja, i vrijeme. A kada nečemu damo važnost u školi dali smo mu važnosti i u glavama ljudi. Jer za prosječnog građanina je bitno i cijeniti će samo ono što je zvanično proglašeno bitnim i što se kao takvo i tretira u društvu..

2. Maloljetnička delinkvencija nastaje iz porodice ali škola ne radi apsolutno ništa da je pretvori u pozitivnu energiju. Jer ta djeca to rade jer u njima ne postoji ništa o čemu razmišljaju. Njih se uopšte ničim ne navodi da razmišljaju o bilo čemu u vezi drugih ljudi, njihovih razmišljanja, stavova (a delinkvencija je loše ponašanje prema drugome a ne neznanje povijesti). Pita ih se lekcija iz matematike npr, oni je ne znaju, dobiju 1 i to je sve što škola uradi sa njima. Ako u školi nema nikakvog predmeta, nikakvih sadržaja kojima bi oni bili „natjerani“ da promišljaju o sebi, drugim ljudima, stavljati se u poziciju drugoga itd onda kako oni mogu uopće sazreti u tom segmentu? Nikako. Porodica i ulica nekoga upropaste. I onda škola i društvo traže od te mlade osobe da se ne ponaša delinkventno, a nisi ga ničim naučio, nisi ga naveo nikakvim sadržajem u školi da razmišlja o sebi, drugom. Pa na osnovu čega mi tražimo bilo što od te djece?

3.  Mladi bi počeli potpuno drugačije da percipiraju školuŠkola bi postala mjesto na kojem se događaju nove i interesantne stvari, koje se tiču i njih osobno, gdje mogu puno više da se lično ispolje. Postala bi mjesto gdje učenici rado dolaze, odakle manje izostaju. Mi u bitnim stvarima društva moramo postati iskreni sa sobom. Inače nikada nećemo istinski početi rješavati svoje probleme. Ostaćemo vječno zarobljeni u laganju samih sebe i pretvaranju da su stvari onakve kakve nisu.
Sama priroda mjesta kao što je škola, prisustvo velikog broja ljudi, vršnjakaobrada ozbiljnih stvari kroz druzenje, zajedničko usvajanje, učiniće da istu problematiku usvajaju bez imalo napora. Ne postoji savršenije mjesto od škole za odgoj i formiranje kvalitetnih ljudi. A mi uopšte ne koristimo taj njen potencijal. 

4.  Moze li netko reći da ima mogućnosti, vremena, novca za 10 ili 15 obrazovnih predmeta a nema za jedan predmet koji bi se iscrpno i kvalitetno bavio odgojnom tematikom? Vrijeme od 13 godina koliko traje školovanje je sasvim dovoljno da se sve ova problematika polako i temeljito obradi. Upotrijebimo to ogromno vrijeme i novac koje svakako trošimo na obrazovni siustav, da uradimo nešto dobro za našu djecu, za sve nas. Sustav je već uspostavljen. Zgrade postoje, ljudi postoje, cijeli sustav postoji, samo ga trebamo iskoristiti. Da li nam je dovoljno da škole djecu pripremaju samo za kadrove poslodavcima ili mi od svojih škola zelimo i trebamo da od naše djece do 19-te godine naprave ljude

5.. Da bi se problematika odgoja shvatala ozbiljno a onda i postala nešto što ljudi primjenjuju u životu odgoj mora biti obavezan predmet, koji bi se ocjenjivao. Tek kada učenici budu morali da ozbiljno shvataju problematiku odgojada se tom gradivu i vještinama posvete da bi mogli da napreduju u školi, i prelaze u slijedeći razred, i ponašanje koje odgoj sa sobom nosi će biti cijenjenoBitno je samo ono što je zvanično bitno, ono što je društvo priznalo kao bitno. Znamo da tako funkcioniše shvatanje i ponašanje prosječnog građanina. Samo to je razlog zašto imamo ovakvo nonšalantno ponašanje mladih u vezi ponašanja. Nismo mi napravili da im bude bitno. Da nije zalosno bilo bi smiješno..kao da nas malo dijete udara po glavi a mi ne možemo da se sjetimo da smo jači od tog djeteta i da je dovoljno da podignemo ruku (UVEDEMO OVAKVE SADRZAJE I OCJENJUJEMO ZALAGANJE IZ NJIH).

U vezi svih tih tema trebamo koristiti teoretski ali daleko više praktičan pristup. Naše škole su zasićene teorijom i gladne prakse, kontakta sa stvarnošću. Jer samo tako mlade mozemo nečemu istinski naučiti i silno vrijeme koje provedu u školama neće biti bačeno.

ZDRAVLJE bi obuhvatilo najšire područje. Tu bi obrađivali prevenciju pušenja, korištenja svih vrsta narkotika, alkohola, osnovna edukacija o najčešćim savremenim bolestima-i njihovoj prevenciji...

Pušenje-upoznati djecu sa osnovnim znanjima o pušenju-od čega se sastoji dim cigarete, stvoriti što više vizuelnih utisaka i osjećanja kod njih o opasnostima pušenja, pokazati pluća bolesnika, organizovati posjete učenika medicinskim fakultetima jednom u toku školovanja da vide pluća pušača i pluća nepušača. Dovesti stvarni zivot u njihove zivote. Dovesti osobu koja je bivsi pušač, da govori o pušenju, kako je tesko ostaviti cigaretu, koje je probleme imao zbog cigarete-disanje, smrad, kašalj, potrošen novac, gubitak samopouzdanja. Da mu djeca postavljaju pitanja, razgovaraju sa njim…Samo ako djeca dožive takav problem moći će zauzeti dobar stav prema njemu.

Alkohol-ovu problematiku također mozemo obraditi na način koji ce mlade kvalitetno upoznati sa konzumacijom alkohola. Jer nije izlaz u zabrani, ona dovodi do još veće konzumacije. Dakle, upoznati ih sa tim sta je alkoholno pice, kako ga se treba koristiti i kada, upoznati ih sa posljedicama pretjeranog konzumiranja, i sto je najvaznije pokazati im to u praksi-prikazati im prigodan dokumentarni film, na čas Odgoja dovesti osobu koja je imala problema sa alkoholom, nekog ko ce moci iz prve ruke da kaze mladima sta je zloupotreba alkohola i koji sve problemi u porodici, na poslu i inače u zivotu dolaze sa pogrešnom upotrebom alkohola…Razgovarati sa mladima o ovoj temi. Oni moraju puno više izrazavati svoja razmišljanja, raspravljati sa profesorima o tome. Jer samo kroz razgovor i raspravu njihovi stavovi a onda i ponašanje mogu da sazrijevaju. Na taj način oni prave uvid u sebe i mogu da se koriguju.

Edukacija (uzroci i prevencija) o velikom broju savremenih bolesti-dijabetes, bolesti pluća, srca i krvnih sudova, bolesti očiju (i svega sa što čini većinu zdravstvenih problema populacije) bi bile odlično oruzje za mlade ljude. Doktori bi mogli na časovima davati osnovna znanja kako dolazi do ovih bolesti, koji su faktori rizika, poticati učenike da otvoreno pitaju o svemu što im nije jasno. Jer znanje i informacije su nam najjače oruzje u današnjem svijetuSmisao škole je da našu djecu pripremi za zivot. Nijedan roditelj ne zeli da to bude urađeno paušalno, već istinski. Ako već odvajamo novac za to, vrijeme je da za taj novac dobijemo neku VRIJEDNOST.

Liječnici bi bili predavači ovog područja Odgoja. 

KOMUNIKACIJA-Nedavno je na televiziji bila anketa Zašto nema tolerancije među ljudima? Iz vrlo jednostavnog razloga. Nema tolerancije jer se ljudi ne POZNAJU. A ne poznaju se jer ih se nigdje u zivotu ne UČI da razgovaraju, da razmjenjuju svoje misli, nigdje se ne upoznaju. Ljudi nisu neprijateljski jedni prema drugima jer su prirodno zli i loši, nego iz nepoznavanja i straha. Neznanje rađa podozrenje i strah. Jer neznanje je najplodnije tlo za razna nagađanja-zašto neko nešto misli, da li ovo ili ono? Ljudi se po mnogobrojnim temama moraju upoznati, vidjeti kako drugi razmišljaju. To se mora raditi svakodnevno. Jer samo sa stalnim razgovorom i RAZMJENOM mišljenja mozemo istinski učiti o sebi i drugima a time i uspješnije komunicirati kao osobe različitog mišljenja, stava, nacije, spola. Zato je bitno ovo raditi redovno u toku odrastanja, kada se formiramo. Jer istinska tolerancija ne dolazi iz toga što ćemo reći „ja ću sada tolerisati nekoga“ bez obzira na sve. Tolerancija BEZ ZNANJA ZAŠTO nikada nije dobra i ne traje dugo. Mi moramo znati zašto nekoga tolerišemo. A to možemo znati samo ako tu osobu POZNAJEMO, a upoznavanja nema bez rasprave. Zato djeca nikada ne „uče od starijih“. Jer to nikada nije pravo učenje. Jer od njih dobijamo gotove recepte-kako misliti, kako se ponašati. Jedino pravo znanje (koje nam ostaje i koje upravlja našim ponašanjem) je ono do kojeg dođemo vlastitim razmišljanjem, vlastitim iskustvom i vlastitim naporom. A to mladi mogu dobiti samo ako sa svojim vršnjacima (pod mentorstvom profesora) budu redovno razgovarali o najširem broju tema od kojih se sastoji svakodnevni život. Samo razmjenom mišljenja možemo sazrijevati kao osobe, zbog čega ćemo kasnije kao zreli ljudi, u svome poslu, sa roditeljima, sa bračnim partnerom, svojom djecom imati kvalitetniju komunikaciju, imati manje stresa, na kraju krajeva-više imati od života…

Mladi često ne razgovaraju o stvarima jer se boje reći ono što misle i pitati ono što ih interesuje. Boje se podsmjeha vršnjaka. Većina njihovog razgovora je glupiranje i podsmjehivanje jednih drugima. Ali ne zato što to zele, nego zato što jača manjina to nametne kao model ponašanjaSvaki smislen razgovor nailazi na podsmijeh i osudu. Kao da je sramota biti nekada i u nekim stvarima ozbiljan, interesovati se za nešto, pokazati istinsko interesovanje za neku stvar. Imao sam u školi nekoliko puta priliku da na časovima sa učenicima pratim taj proces i formiram okruzenje gdje je pozeljno pitati i poticati neki normalan razgovor. Ako se oni bučni i nasilni stave pod kontrolu i onim koji žele i imaju nešto reći omogući da dođu do riječi, vidi se koliko velika većina učenika to jedva dočeka. Oni bučniji i agresivniji su u velikoj manjini, ali su jaki i nametnu svoju volju većini. Tako stvari funkcionišu i kasnije u zivotu.  Mi moramo stvoriti negdje u životu mladih takvo okruženje gdje je dobro i pozeljno smisleno razgovarati o stvarima. Naučiti ih da i oni kreiraju takav svijet. Samo tada ćemo i u društvu imati smisao umjesto besmisla, kreativnost umjesto destrukcije. Zato mladi u školama sa svojim profesorima i kolegama trebaju na posebnom času razgovarati o svemu što im se svakodnevno dešava u zivotu, učiti se da iznose svoje mišljenje o stvarima, da slušaju tuđa mišljenja. Malo danas imamo situacija u porodici a posebno u školama gdje se mlade potiče da izražavaju svoje mišljenje, da raspravljaju, da se uče razgovarati. Uglavnom im se ispredaju LEKCIJE i od njih se traže da ih ponove kao papagaji. 

U području ISHRANE djeca bi mogla učiti o dobroj i kvalitetnoj ishrani-što jesti, kada, koliko često, navesti im piramidu zdrave ishrane, sastavljati jelovnike, kuhati, dovesti nutricioniste koji ce ih što vise informirati i prenijeti im sto vise znanja o ovome. Svjedoci smo danas koliko mladi a i odrasli ljudi energije i vremena troše na dijete, izgladnjuju se, debljaju se, pate zbog toga, troše vrijeme, novac, energiju da budu zadovoljni svojim izgledom. Na tim satima će dobiti istinska znanja kako imati kvalitetnu ishranu cijeli život, mogu sa profesorima razgovarati o onome što ih interesuje u vezi ishrane, šta ih buni, svoje dileme i sl. Ono što nam fali u svim područjima zivota je RAZGOVOR. Niko sa mladima ni o čemu bitnom ne razgovara. Oni zele pitati, raspravljati. Tek kroz izrazavanje svoga i slušanje tuđeg mišljenja, mi mozemo da oblikujemo sebe na najbolji način. Tehnolozi prehrambenog smjera i nutricionisti bi bili predavači ovog područja. 

Odnos prema MEDIJIMA. Većina problema koje danas imamo sa maloljetničkom delinkvencijom dolaze iz toga da mladi vide nasilje u medijima i onda imitiraju taj način razmišljanja, razgovora i ponašanja. Toliki je broj nasilnih filmova, serija, emisija, u kojima se ne propagira ali se prikazuju (što nerijetko ima isti efekat) devijantna ponašanja svih vrsta (nasilje, bezosjećajnost, uništavanje, silovanje…). Neko treba da ih nauči o tome na koji način se trebaju postaviti spram tih sadržaja i da znaju izabrati sadržaje za sebe. Razgovarati sa njima o ovim sadrzajima, šta razmišljaju i osjećaju kada gledaju neki film itd. Ili ako je već u pitanju neki akcioni film-neka je zabava u akciji, ali da opet na neki način znaju filtrirati ili se barem znati postaviti prema lošim sadržajima iz tih filmova. Djeca (koja će kasnije postati odrasli, roditelji) nemaju nikakva znanja (alate) koja će im služiti da se pravilno postave spram onoga što vide ili čuju u medijima. Oni su potpuno ostavljeni na milost i nemilost svemu što dolazi od medija. Svjedoci smo da svaki dan dolazi sve više lošeg sadrzaja, koji je destruktivan po njihov osjecaj ljudskosti, samopouzdanja i nekih vrijednosti i kvaliteta koje treba (radi svoga uspjeha u zivotu) imati. Za koga i čemu skupljamo sva ta znanja iz mentalne higijene i psihologije? Zar prije svega ne treba da sluze građanima koji za njih plaćaju? Zurnalisti, sociolozi medija ili pedagozi-psiholozi bi bili predavači ovog područja. 

 

Izborimo se za sebe i svoju djecu. Tamo gdje vrijedi, tamo gdje promjene imaju efekta. Ako uvedemo ovaj predmet onda neće više biti bitno tko će pobjediti na izborima.

Nećemo više zavisiti od političara, oni će početi zavisiti od nas, mi ćemo formirati i oblikovati njih prije nego što oni počnu oblikovati naš svijet i nas.

 

Autor 1.7.2011. u 04:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija