PROKLETSTVO PETOKRAKE: Zašto je Velež morao skočiti dole

tačno.net
Autor 21.7.2016. u 11:47

Izdvajamo

  • Radnički i ljevičarski klub u zemlji kojom vladaju nacionalističke elite, i u kojoj ne da ne postoji srednja nego jedva da ima i radničke klase, ne može ni postojati, jer bi to bio paradoks u svakom smislu

Povezani članci

PROKLETSTVO PETOKRAKE: Zašto je Velež morao skočiti dole

Velež je u agoniji zbog kontinuirane pljačke, zbog mediokritetskog upravljanja i, ono najbitnije, zbog toga što radnički i ljevičarski klub ne treba zvaničnoj bošnjačkoj politici koja vlada dijelom grada u kojem Velež egzistira (ne treba, ruku na srce, niti bilo kojoj drugoj zvaničnoj politici u ovoj zemlji). Upravo to političko licemjerje je glavni krivac za stanje u kojem se Velež nalazi. Baš kako je to isto licemjerje krivo i za stanje u kojem se nalazi cijela ova jadna zemlja.

Piše: Marko Tomaš, Žurnal

Putuj Europo i nemoj više čekati na nas. To je priča bosanskohercegovačkog nogometa ovog ljeta. Reprezentacija nije ni dobacila do Eura u Francuskoj, a naši su se klubovi od euro natjecanja oprostili već u prvim pretkolima ostavljajući nas, kao društvo, tamo gdje i pripadamo – u nekoj kvalifikacijskoj rundi za bolji život.

Bosna i Hercegovina živi ostvarenje kletve koja glasi – dabogda se o sebi zabavio. Kako u životu tako i u nogometu, ostavljeni smo da se sami sobom bavimo. Uskoro počinje natjecanje kojeg malo koga zanima ali se pretenciozno naziva Premijer ligom Bosne i Hercegovine. Tu ligu igraju klubovi koji u europskim natjecanjima najviše što mogu napraviti jeste da se ne osramote. Iz te i takve lige prošle je sezone u glib još goreg natjecanja kliznuo klub koji nosi ime nekada slavnog jugoslavenskog kluba, dvostrukog pobjednika kupa pokojne zemlje.

KLUB IZ GRADA BEZ POVIJESTI

Dakako, riječ o Veležu, klubu koji je nekada bio simbol grada, grada koji se nekada s punim pravom tako i mogao zvati. Danas je to grad bez povijesti. A grad bez povijesti i nije grad. Postoji nekakva povijest koje se većina odriče, koriste je, doduše, kako kome odgovara za dnevno političke potrebe i to je to. I to što ljudima povremeno paše izmješta se iz konteksta, a kad se dio povijesti izmjesti iz konteksta onda čovjek ili događaj o kojem govorimo postaje mit. A mitovi nisu dobri, osim za kafanske priče i jadikovke. Čim ih se uvede u realnu politiku te stvari postaju opasne. Kako s poviješću tako i s klubom. Sve je nekako isprepleteno, nije li?

Velež je danas tamo gdje jeste krivicom onih koji su ga vodili od rata naovamo. Ali doslovno svih odreda. Kratak je i častan period kad je klub bio u nižem rangu natjecanja i kad su se od njega sklonili svi koji od kluba u tom periodu nisu mogli imati koristi, a koristi jedva da ima i u prvoligaškom BH natjecanju, a kamoli u nižim rangovima. Svi znamo da nogomet danas na Balkanu uglavnom služi kojekakvim sumnjivim tipovima da mešetarenjem oko golobradih igrača zarade koju tisuću eura. Osim toga, služi i kojekakvim političarčićima i skorojevićima, nikogovićima raznih fela kako bi stekli društveni status i ugled preko nekog kluba slavnog imena. A katkad dobro dođe i navijačićima kako bi ispoljavali mržnju i niske strasti.

Da, moje riječi su pune gorčine, ali nje se ne mogu otresti kada govorim o Mostaru, a pogotovo o Veležu, klubu u kojem sam bio spreman ostaviti svoj život jer kao dijete sam imao samo jedan san, a to je da u veležovom dresu istrčim na stadion Pod Bijelim brijegom.

Elem, zadnji čavao u lijesu FK Velež zakucan je onog dana kada je na prednju lijevu stranu crvenog veležovog dresa vraćen povijesni grb s petokrakom zvijezdom. Tada je od Veleža ruke dignula zvanična bošnjačka politika jer njima klub s crvenom petokrakom zvijezdom ne treba. Ne žele oni s takvim klubom imati nikakve veze, a pogotovu mu ne žele pomoći na bilo kakav način.

Svima je, valjda, jasno da bez političke potpore, jedinog načina da klub dođe do konstantnog priljeva novca, u ovoj zemlji se ne može opstati. Toj i takvoj politici Velež je trebao i za istu je bio upotrebljiv u poratnim godinama kada je s grba izbačena petokraka. Njima je to bilo sasvim u redu. Nisu, bahati kakvi jesu, računali s tvrdoglavošću navijača i s činjenicom da u gradu još uvijek žive neki ljudi kojima nisu uspjeli u potpunosti satrati i zgaziti ponos, da tu još uvijek žive ljudi koji se ne žele odreći prava na intimnu memoriju i koji znaju da bez cijelog paketa u koji ulazi komunistička prošlost Veleža tog i takvog kluba, onog koji su voljeli, ne može ni biti.

PETOKRAKA NA DRESU

Petokraka je zahvaljujući navijačima vraćena na dres kojem pripada onoliko koliko taj dres pripada njoj. Taj simbol i Velež su srasli kroz povijest i on je uvijek bio i trebao je takav i ostati – ponos prkosnih radnika koji kroz igru i preko igre mogu barem metaforički izvojevati kakvu sjajnu pobjedu nad surovom svakodnevicom ili rezultatski zajebati klasnog neprijatelja. U istom trenutku kada je Velež barem nakratko ponovno postao ono što je i bio dogodila se osuđujuća presuda a politički je pravorijek kao kaznu propisao propast kluba.

Na stranu, na trenutak, ideološka dezorjentiranost dijela Veležovih navijača kojima taj klub služi kao kanal za ispoljavanje mržnje prema drugima. Ne govorimo ovdje o tome. Isto kao što ne govorimo o Zrinjskom, veležovom gradskom rivalu, prvaku Bosne i Hercegovine, kojeg mnogi vole petljati u priče o propadanju Veleža, ali on je, iako integralni, samo mali i odavno završeni dio te priče i s njom više nema nikakve veze. Zrinjski je prisvojio gradski stadion i tu priča prestaje, a propast Veleža se događa kontinuirano. I baš kako propast zemlje i društva moramo vezati za one koji njima upravljaju, tako i propast Veleža moramo vezati za one koji njime upravljaju već dvadesetak godine.

Ovdje, dakle,  pokušavamo odgovoriti na pitanje zašto je Velež u agoniji. A odgovor je jednostavan: Velež je u agoniji zbog kontinuirane pljačke, zbog mediokritetskog upravljanja i, ono najbitnije, zbog toga što radnički i ljevičarski klub ne treba zvaničnoj bošnjačkoj politici koja vlada dijelom grada u kojem Velež egzistira(ne treba, ruku na srce, niti bilo kojoj drugoj zvaničnoj politici u ovoj zemlji). Upravo to političko licemjerje je glavni krivac za stanje u kojem se Velež nalazi. Baš kako je to isto licemjerje krivo i za stanje u kojem se nalazi cijela ova jadna zemlja.

Elem, radnički i ljevičarski klub u zemlji kojom vladaju nacionalističke elite, i u kojoj ne da ne postoji srednja nego jedva da ima i radničke klase (samo političke i ekonomske elite i kmetovi dnevne uporabne vrijednosti, to je naše danas), ne može ni postojati, jer bi to bio paradoks u svakom smislu. Jebiga, klub je to čiju dušu, kako rekoh, ne razumije ni dio njegovih navodnih navijača i kako onda takav klub može postojati, a kamoli ostvarivati uspjehe. Toj i takvoj politici ne treba ni Mostar, točnije ne treba joj njegova povijest jer je prepuna ljudi njima čudnih imena i političkih opredjeljenja.

Dvadeset godina je kap u moru povijesti, ali to je sasvim dovoljno da ljudi koji znaju što i kako hoće stvore funkcionalan nogometni klub. Dovoljno je to vremena i da se izgradi funkcionalno društvo. Ali kada je nejasno, ili se barem javnosti želi tako prikazati, na kojim je vrijednostima ovo društvo zasnovano onda je to društvo dezorjentirano, jer političke i njima pripadajuće moralne vrijednosti i radna etika  su temelj na kojem se određeno društvo gradi. One su te na osnovu kojih se propisuje tempo napretka i njegov smjer. Isto je i sa nogometnim klubovima.

Vrijednosti koje Velež predstavlja očito ne trebaju onima koji društvom upravljaju, te su vrijednosti za njih, čak štoviše, nešto što žele iskorijeniti pa se zato i prema Veležu odnose kao da ne postoji, kao da nikada nije ni postojao, jer našom zemljom vladaju ljudi koji žele pisati povijest u kojoj ne postoje stranice koje govore o 50ak godina koje su prethodile ovom zadnjem ratu koji nam je poremetio pamet. A bez tih stranica nema ni Veleža, jer je on sav u tih 50ak godina.

Čak i klupska povijest iz perioda prije 2. svjetskog rata bila je posvećena stvaranju budućnosti koja je stigla 1945. godine. Ni u tom predratnom periodu Velež nije nikom trebao i bio je politička smetnja svima izuzev raji, naprednoj omladini, momcima iz mahala i šljakerima svake vrste.

VELEŽU PRIPADAJU SNOVI

Dakle, Bosnom i Hercegovinom vladaju elite koje žele stvoriti društvo u kojem nema mjesta za sve nas, nema mjesta za one koji misle drugačije. Toliko o njihovoj demokratičnosti. Jer ako ne pušeš s njima u isti rog očito je što će ti se dogoditi. A dogodit će ti se ono što se događa Veležu. Malo će te držati na aparatima kako bi pokazali da im je stalo, a onda ćete isključiti s aparata i pustiti da umreš u agoniji, jer si tvrdoglav i nepromjenjiv. Njima ne treba ništa što ima veze s periodom zajedničkog života u kojem se od od zemlje nepismenih mamlaza pokušalo stvoriti građansko društvo.

Zato im ne treba Velež. Njihova povijest, ona na koju se žele nasloniti, leži drugdje. Onih 50ak godina nikada nije ni postojalo. Što se njih tiče to se nikada nije dogodilo.
Jedni žele graditi društvo na Kraljevini Jugoslaviji, drugi na NDH i Austrougarskoj, a treći na periodu Otomanske imperije. I svi će biti sretni. Pominjanje SFRj samo unosi konfuziju u njihov željeni koncept, to je glavna smetnja napretku kakav žele propisati. Samim tim je, opet ponavljam, i Velež i ono što on predstavlja smetnja, relikt nečega što preziru. Bio im je upotrebljiv samo dok su se nadali da mogu promjeniti dušu kluba, ali on je malčice stariji i žilaviji od njih pa kad su to skužili odlučili su ga se odreći, jer se iz njegovog duha ne može izbaciti povijest koja njima smeta, jer iz te se povijesti ne mogu tek tako izbrisati priče koje su isplele dušu tog kluba.

Iskreno, najsretniji bih bio da Velež ispadne u neki potpuno amaterski rang, da se od njega sklone menadžerčići i mešetari koji klub doživljavaju kao vlastiti bankomat, da se od njega skloni politka koja upravlja ovom zemljom kako bi klub mogao ponosno živjeti u skladu sa svojom radničkom i ljevičarskom tradicijom daleko od očiju javnosti, u ilegali gdje je i bio na svojim počecima, tamo gdje je moguće sanjati neko bolje društvo.

Neka stvarnosti ovakve kakva jeste drugima, Veležu pripadaju snovi. Onako kako su mu pripadali snovi jednog dječaka kojeg sam izgubio lutajući u potrazi za vremenom i mjestom gdje su svi koje smo ikada voljeli živi i zdravi, a ljudi nisu puni mržnje i zavisti. Da budem iskren, jebe se, da prostite, odraslom meni za propale i postojeće države, za ideale i ideologije, ali baš si zbog toga mogu dopustiti da idealiziram neke stvari. Ja samo želiim živjeti u društvu gdje mogu biti što jesam i kakav jesam a da to nikome ne predstavlja smetnju. Takav život, hvala na pitanju, želim i Veležu i svim drugim ljudima i klubovima.

SRAMOTA JE BITI PETPARAČKA DUŠA

Nije sramota biti u trećoj ligi, sramota je glumiti elitu, a biti petparačka duša. Tamo, u ilegali koja je namijenjena svima i svemu što ne želi mijenjati povijest i dušu i prodati obraz za par soma eura časnije je živjeti, jer nitko od tebe ne traži i ne očekuje da se ponašaš prema njihovim pravilima i živiš prema njihovim čvrstim uvjerenjima. Tamo gdje možeš biti što jesi pripada Velež pa makar to bila i druga ili treća ili neka zonska liga.

Velež za mene, ma u kojoj ligi igrao, nikada neće biti druga liga. On će i tamo biti neprilagođen i neželjen. A to je, s ljudske strane gledano, u ovom društvenom kontekstu, jedini istinski prvoligaški status. Ovom društvu i ovakvom Mostaru Velež ne treba, ali ni Veležu ne trebaju ovakvo društvo i ovakav Mostar. Oni su jednostavno nekompatibilni. Kad god se to pokaže točnim meni kao da namigne isti onaj klub koji sam zavolio u djetinjstvu. Malo je ostario, dobro je, zapravo, grohnuo, ali još uvijek postoji i postojat će dok god ne pristane da mijenja vlastitu povijest i proda dušu samo da bi mogao gubiti u pretkolima europskih natjecanja.

(zurnal.info)

tačno.net
Autor 21.7.2016. u 11:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija