PROLJEĆE HLADNOGA RATA?

Tomislav Jakić
Autor 21.3.2014. u 09:18

PROLJEĆE HLADNOGA RATA?

Zapad nije shvatio da Putin ne uzmiče, ne blefira i ne zaboravlja prijevare.

Piše: Tomislav Jakić, Novossti

Govor ruskog Predsjednika Vladimira Putina u utorak, 18. ožujka godine 2014., nedvojbeno je označio prekretnicu u odnosima na svjetskoj sceni, kakve smo do sada poznavali. Promatrači skloni patetici reći će da je njime najavljeno proljeće novoga hladnoga rata. Iznenađenje? Jedva. Pogledajmo činjenice, pri čemu niti možemo, niti smijemo ostati samo na onome što se zbiva danas.

Pad Berlinskog zida, kolaps sustava poznatog pod imenom socijalistički, raspad Sovjetskog Saveza nakon kojega je na sceni ostala samo jedna super-sila, sve je to shvaćeno na “drugoj strani” ne kao posljedica neuspjeha jednoga društveno-ekonomskog sustava (ma koliko da je Zapad tome neuspjehu pridonio), nego kao pobjeda – apsolutna, neporeciva i nepovratna pobjeda. Pogreška broj jedan. Prijelaz iz bipolarnog sustava u kojemu je mir počivao na ravnoteži straha, odnosno na jamstvu uzajamnog uništenja u slučaju globalnoga rata, u unipolarni sustav doživljen je kao bjanko mjenica jedinoj preostaloj super-sili da radi što hoće, gdje hoće i kako hoće. Pogreška broj dva. Obećanje dano Sovjetskom Savezu (Mihailu Gorbačovu) da se, u slučaju da pristane na ujedinjenje Njemačke, NATO neće širiti prema istoku, olako je zaboravljeno i započelo je sustavno okruživanje Ruske Federacije lancem novih članica Atlantskoga pakta, sve do pokušaja da se u taj lanac još 2008. uključi i Ukrajina (što je tada blokirala Njemačka). Pogreška broj tri.

Ponovni uspon Rusije prema statusu svjetske sile, i vojne, ali i gospodarske (usprkos očitim gospodarskim problemima) bio je iznenađenje za Zapad, odnosno Zapad ga je odbio prihvatiti kao činjenicu. Pogreška broj četiri. U tim uvjetima počinje politika “izvoza demokracije” bombama i granatama (zapravo borba za ovladavanje energetskim resursima), od Iraka, preko zemalja zahvaćenih tzv. Arapskim proljećem, pa sada do Ukrajine. Pogreška broj pet. U tome kontekstu, kada se pripremala intervencija u Libiji, Rusiji je izričito obećano da će mandat Ujedinjenih naroda biti korišten samo da bi se osigurala zona zabrane leta nad Libijom. Umjesto toga došla je kampanja bombardiranja i završno likvidiranje pukovnika Gadafija. Pogreška broj šest. I sedma, zaključna: Zapad nije shvatio da Putin ne uzmiče, ne blefira i ne zaboravlja prijevare.

Na zbroju svih tih pogrešaka došla je “borba za demokraciju” u Ukrajini, odnosno za “evropsku Ukrajinu”. Od svih uspaljenih komentatora i analitičara (a hrvatski su uz rijetke izuzetke u prvim redovima) nitko se “ne sjeća” kako je Ukrajini kao izričiti uvjet za potpisivanje sporazuma koji bi bio uvod u njezino uključivanje u Evropsku uniju, postavljeno prebacivanje bivše premijerke Julije Timošenko iz zatvora kamo je dospjela pod optužbom za gospodarski kriminal, u bolnicu u Njemačkoj (drugim riječima: u slobodu). I nitko se “ne sjeća” kako je predloženi sporazum ozbiljno dovodio u pitanje gospodarske odnose Ukrajine s Rusijom koji su važni za obje zemlje. U procjepu između Evrope koja je postavljala ultimatum i objektivnih interesa svoje zemlje, legalno izabrani, dakle legitimni predsjednik Viktor Januković odgodio je potpisivanje sporazuma s EU. Odgovor su bile masovne demonstracije na glavnome trgu u Kijevu u kojima se tjednima sučeljavala nenaoružana(!) policija sa sve bolje opremljenim demonstrantima (palice, kacige, molotov kokteli, a onda i pištolji i puške, prema svemu sudeći u završnici i snajperi). Sve to uz militantne nastupe političara iz Amerike i zapadne Evrope koji su demonstrante ne samo podržavali, nego i poticali. Izjava dosadašnjeg miljenika Zapada, posljednjeg sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova, kako bi sve savjetnike iz Amerike i EU “buldožerom trebalo izbaciti iz Ukrajine” naišla je u Evropi na gluhe uši.

I tu počinje nova serija pogrešaka. Amerika raspoređuje uloge u igri (Klič i Jac u poznatome “fuck the EU” telefonskom razgovoru pomoćnice ministra vanjskih poslova Victorie Nuland), dozvoljava Evropskoj uniji da se kompromitira time što posreduje pri sklapanju dogovora između Janukovića i oporbe, a kojega oporba već idućega dana minira. Pri tome, indicije to sve više potvrđuju, upravo oporba organizira snajpere koji na Majdanu ubijaju desetke ljudi, a što se koristi za optuživanje Janukovića i za njegovu protuustavnu smjenu u parlamentu. Iz zatvora oslobođenu Juliju Timošenko naglo se zaboravlja, uz ocjenu da nije nimalo bolja od Janukovića. Zapad cijelo vrijeme zatvara oba oka na sve prisutniju radikalnu, nacionalističku, proturusku, antisemitsku i otvoreno pronacističku desnicu koja dobiva i mjesta u novoj – gle čuda! – legitimnoj vladi, formiranoj pod presijom demonstracija i prijetećeg nasilja. Tada, tek tada, Rusija ulazi u igru, šaljući vojsku u odorama bez oznaka na Krim (zapravo svoju vojsku iz uporišta na samome Krimu). Taj poluotok pretežno naseljen Rusima životno je važan za Moskvu zbog Sevastopolja, matične luke ruske crnomorske flote. I tek tada daje se otvorena podrška snagama na Krimu koje traže pripojenje Rusiji. Zapad i dalje ne želi shvatiti, a pogotovo ne želi priznati svoje pogreške iz prošlosti, pa pojačava podršku Jac(enjuku), novome premijeru (koji prijeti kako će progoniti separatiste na kraj svijeta i kako će im “tlo goriti pod stopama, a ni Rusija ih neće moći zaštititi”) i Klič(ku), preferiranom kandidatu za Predsjednika Ukrajine koji pak zaziva humanitarnu katastrofu na Krimu i ide gotovo do poziva na rat s Rusijom. Krim provodi referendum, uz prisutnost stranih promatrača (koje Zapad ne priznaje!), izlaznost govori da nisu glasali samo Rusi, prisilu na izlazak na birališta nitko ne može ni pokazati, ni dokazati, golema većina izjašnjava se za odvajanje od Ukrajine. Krim proglašava samostalnost, Rusija je priznaje i otvara se proces uključivanja Krima u Rusku Federaciju. SAD i EU uvode prvi set sankcija Rusiji i suspendira se članstvo Rusije u skupini najrazvijenijih G-8.

U takvoj situaciji Putin govori u parlamentu u Moskvi, kaže da je druga strana (Zapad) “prešla crvenu crtu”, misleći da je Bogom dana da odlučuje o sudbini svijeta, podsjeća na stoljetni ruski strah od okruženja, zahvaljuje Kini na razumijevanju i nakon govora potpisuje s predstavnicima Krima i Sevastopolja sporazum o uključivanju dviju novih jedinica u Rusku Federaciju. Sankcije spominje samo usputno. A ruska himna koja odjekuje Kremljom nakon ceremonije podsjeća da se Rusija, sviđalo se to nekome ili ne, vratila na svjetsku scenu kao sila s kojom treba računati. Hoće li to zaista značiti i novi hladni rat, ovisi najmanje – ma kako to paradoksalno moglo zvučati – o Rusiji.

Na potezu je sada Zapad. Nastavljanje sa sankcijama najlošiji je mogući potez. Na žalost, i očekivani.

 

Tomislav Jakić
Autor 21.3.2014. u 09:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija