Prosvjedi, majčino mlijeko, licemjerje i Vlada koja nema ideja

Povezani članci

• Lovor vijenac za Annu Frank
• Tomislav Jakić: Danas je kategorija odgovornosti praktično nestala
• PRIČUVA KOJE SE VALJA PRIČUVATI
• Jasenovac i Gradiška Stara
• Jasna poruka koalicije„Prvi mart“: Vraćanje Zakona o prebivalištu u redovnu proceduru ili bojkot Doma naroda
• Donatella Di Cesare: Što znači biti pacifist

“Ja sam socijalnu osjetljivost dobio majčinim mlijekom!” uzviknuo je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić referirajući se na odnos Vlade kako prema možebitnoj blokadi Zagreba tako i prema prosvjedima javnih službenika koje smo mogli vidjeti ovih dana na zagrebačkim ulicama i trgovima.
Ne znam kojeg je to okusa mlijeko majke, ima li okus neke od ideologija. Ne sjećam toga okusa, ali vjerujmo na riječ gradonačelniku kada kaže kako je on siguran u tijek socijalne osjetljivosti u svom biću.

Nekako je pravedno da pišem ovih dana o prosvjedima jer sam upravo komentarom o prosvjedima započeo prije po prilici godinu dana suradnju na ovome portalu. Mnogo se toga mijenjalo, no uzroci prosvjeda su ostali slični. Ljudima je sve teže. Cijene sve veće, standard pada, visoka je razina javnoga duga, slijede otpuštanja u javnom sektoru, gotovo se ništa u državi ne proizvodi. Sada, skoro godinu dana nakon promjene vlasti, imamo i samoubojstvo vezano za gubitak radnog mjesta za koje je jučer u emisiji na Televiziji 24sata ministar Hajdaš Dončić optužio sindikate.

Sindikati su neodgovorni jer ne žele razumjeti u kojoj je situaciji proračun, gotovo je unisona izjava dužnosnika iz vladajuće koalicije koji poput Pilata peru ruke i krivnju prebacuju na prošle vlade. A one ne samo što su se zaduživale i dopuštale pljačkašku privatizaciju, nego nisu ulagale napor zadržati postojeće industrijske djelatnosti. Istina, no Plan 21, nije bio plan pranja ruku, nego djelovanja! Unisoni su naši upravljači i u stavu kako nismo država slučaja i kako se moramo zajedno žrtvovati kako bismo izbjegli grčki scenarij, kao da se ovaj narod u posljednja dva i pol desetljeća nije dovoljno žrtvovao?

Grčki scenarij? Često se ovih dana, pomalo neargumentirano i neodgovorno, situacija u Hrvatskoj uspoređuje s onom u Grčkoj. Naime do dana današnjega osim bukačkih izjava nisam čuo niti jedan argument u prilog katastrofičnim izjavama, zato sam priupitao jednoga dobrog poznavatelja grčkih prilika. Valja podsjetiti kako Grčka ima nevjerojatnih 280 milijardi eura javnoga duga, a Hrvatska ima otprilike 170 milijardi kuna javnoga duga. No, Grčka za razliku od Hrvatske ima veći BDP per capita, ima znatno uspješniji turizam i trgovačku flotu, dijasporu koja je vrlo privržena domovini, ali i kakvu-takvu industriju. I ovakva kakva je, grčka ekonomija još je uvijek zdravija od hrvatske, no opterećena je enormnim dugovima.

Grci i sami priznaju kako svoj javni dug ne mogu servisirati, tražili su odgodu obaveza za rješavanje repova, što im je Trojka i odobrila. Uz to, prije godinu dana vjerovnici su im otpisali značajni dio dugova, no oni priznaju kako ni pod tim okolnostima ne mogu dugove servisirati. Nadalje, javno je poznat podatak kakve su povlastice imali zaposlenici javnih službi u Grčkoj poput trinaestih i četrnaestih plaća i raznih regresa i dodataka na plaće.

Unatoč katastrofičnim ,čini se kako Hrvatska još uvijek može servisirati svoje dugove no bolno nedostaje širi društveni konsenzus što i kako učiniti. Ovaj se narod žrtvovao najmanje dva i pol desetljeća za ovu državu i sasvim će sigurno ponovno ukoliko se spomenuti konsenzus postigne. Recimo, valjalo bi razmisliti o uvođenju hollandeovskih poreza barem za onih 260 multimilijunaša iako, kako mi kaže jedan poznanik, u ovoj bi državi bio uspjeh i to kada bi tajkuni uopće počeli plaćati porez.

No,  pozitivni koraci u tome smjeru nisu apokaliptične prognoze, ali niti komentari kako su za samoubojstva krivi predstavnici sindikata. Za samoubojstvo, ali i krizu krivi su oni koji brodom zvanim država upravljaju. Oni nisu uložili napor spriječiti divlju akumulaciju kapitala, nisu uložili napor zadržati pojedine djelatnosti, zaustaviti rasprodaju prirodnih i teškom mukom stečenih bogatstava. Odgovorna je i ova Vlada, koja umjesto da pokaže minimalnu akciju koja se očekuje od dobrog stečajnog upravitelja ne bi li iza nje ostao koji zdravi subjekt koji je sada pod stečajem, pere ruke linijom manjeg otpora prebacujući krivnju na prethodne upravljače.

Na koncu, kako vidimo, u uzroke sadašnje su krize gotovo sve političke elite značajno umiješane zbog čega je bilo gotovo pa degutantno slušati informacije kako su pojedini oporbeni političari došli dati podršku prosvjedima. Stoga je pravo pitanje tko će biti u stanju donijeti bolne, ali i neizbježne odluke za bolju budućnost ove države. Zasad takvog nema na obzorju.

Seebiz