Prosvjetljenje profesora Banca

Ladislav Babić
Autor 10.8.2014. u 10:48

Izdvajamo

  • Nevjerojatno je kako u svom ataku na hrvatski antifašizam i opravdanu kritiku mnogih na račun navodne hrvatske demokracije, njega ne zanimaju hrvatski ratni zločini, porušeni antifašistički spomenici, poratna pljačka države od strane novih vladajućih elita, ogromna nezaposlenost, sužavanje radničkih prava (posebno novim Zakonom o radu) kao i nepoštivanje ono malo preostalih (minimalne plaće, neisplata plaća, siva ekonomija, neprijavljivanje davanja državi, porezni marifetluci, blokada računa ogromnog broja građana), privilegije Katoličke crkve, ataci na ćirilicu,... Sve je to gospodinu profesoru normalno zbivanje u hrvatskoj demokraciji, jedino ga brinu „razuzdane“ neokomunističke tendencije za povratkom na staro, a ono još starije što je počelo prevladavati a krivično se goni i u svijetu koji nam kao paradigmu preporučuje, njemu je posve prirodno.

Povezani članci

Prosvjetljenje profesora Banca

Piše: Ladislav Babić

U „Vijencu“ broj 531-533, časopisu „Matice Hrvatske“, profesor Ivo Banac objavio je članak „Hrvatski neokomunizam“, iniciran navodnom neokomunističkom opasnošću obnove „komunizma“ u Hrvatskoj, pod alibi krinkom antifašizma. Antifašizma, koji on odriče i njegovim suvremenim, nažalost malobrojnim iskrenim promicateljima, tako i antifašistima bivše države koji su – pod vodstvom KPJ – sudjelovali u porazu svijetom razularenog fašizma. Kako je, po općem mnijenju svjetskih povjesničara, najveći doprinos pobjedi Saveznika nad fašističkim zlom dala upravo „komunistička“ Rusija (točnije, SSSR), za očekivati je da profesor Banac u nekom svom znanstvenom radu objasni na koji su to način zapadni Saveznici skupa sa SSSR-om, u zajedničkoj borbi protiv istog neprijatelja, vodili dva različita rata: Zapad onaj antifašistički, a SSSR nekakav krinkoviti, zamaskirani, alibi rat – u kojem je poginulo 20-tak milijuna njegovih građana. Možda uspije iskopati neke novije dokumente o suradnji Zapada – preko sir Fitzroy MacLeana, šefa britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ, i vojne pomoći kojima su snabdijevali Titove partizane – sa jugoslavenskim „komunističkim fašistima“ (ako već ne bijahu antifašisti!), u podrivanju zajedničke borbe progresivnih snaga protiv namjera članica Trojnog pakta i njegovih saveznica. Među inima, i kvislinške kvazidržave NDH.

        Jedan od prozvanih u njegovom tekstu, bivši predsjednik RH kojega su – valjda (neo)komunizmom zaluđeni – hrvatski građani dva puta uzastopce već u prvom krugu birali za svog Predsjednika, dao je opći odgovor na idejnu zbrku u Bančevoj glavi. Glavi profesora na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji bi da poučava adolescente, među kojima su mnogi izvukli više nauka od „učiteljice života“ negoli ovaj dopisni član HAZU koji se smatra stručnjakom za povijest. Stručnjakom, možda – ali ne za znanstvenu disciplinu, već političku demagogiju koja mu zamagljuje ionako maglovit uvid u gotovo pet desetljeća „komunističkog terora u Jugoslaviji“. „Terora“ koji je njegova druga domovina (SAD) iz kojeg ga je posmatrao, svesrdno podržavala sve do raspada zemlje. Badava kojekakvi izgovori o okolnostima i povijesnim silnicama koje su navodno prisiljavale sve američke vlade da – od konca 2.svjetskog rata do raspada – podržavaju SFRJ i nesvrstani put zemlje. Bolje da se gospodin Banac upita o karakteru demokracije u kojoj je živio, koja umjesto da baci makar i površan pogled na svoje slabosti, biva „prisiljena“ podržavati jedan nedemokratski i totalitarni režim. Poput, jugoslavenskog – kako ispada u očima profesora Banca. Još bi bolje bilo da makar i jednim okom sagleda put i trenutno stanje RH, od zaista agitpropovski nazvanog „Domovinskog rata“, do našijeh vremena. Da već nije u godinama, možda bi pomoglo na dulje vrijeme baciti ga na Zavod za zapošljavanje, gdje bi stekao paralelni i potpuniji uvid u hrvatsku, nakon neprožvakane američke demokracije.

        Evo, samo nekoliko primjedbi na opće nepoznavanje povijesti, sveučilišnog profesora Ive Banca, rad kojeg bi i srednjoškolci morali na produžnu nastavu. Kažem – nepoznavanje – sem ako se Banac ne pravi blesav upravo radi adolescenata kojima bi trovao dušu. Kaže sveučilišni predavač:

„Kako je moguće da su poražene fašističke zemlje, poput Italije i Austrije, koje su nakon rata bile u ruševinama, u relativno kratkom roku prestigle sve „prednosti“ Titovog „socijalizma“?“

Na stranu to što profesor Banac pojma nema (ima, ima – samo se za njegove potrebe bolje praviti lud, mada se kao bumerang vraća!) o predratnom stupnju razvijenosti Italije i Austrije s jedne, u odnosu na tadašnju Jugoslaviju s druge strane. Na stranu to, što mu iz Amerike nisu bile vidljive ruševine i popaljena zemlja jedne od država koje su u ratu imale najveći broj žrtava (oko 1.1 milijun). Na stranu i to što su SAD u obnovu Zapadne Evrope, takozvanim Marshallovim planom, uložile ogromna poratna sredstva, među inima i u poraženu Italiju (saveznika tek od 1943.g.) i Austriju. Na stranu i to što je privredni rast Jugoslavije u nekoliko poratnih godina bio brži i od japanskog. Kad sve to stavimo na stranu, postavlja se logično pitanje: kakve su kvalifikacije uspjele profesora Banca dovesti do statusa predavača povijesti na Zagrebačkom Sveučilištu? Njegovi znanstveni i „znanstveni“ radovi pritom me uopće ne zanimaju – sudim samo temeljem budalaština koje promiče u članku na koji se osvrćem.

Dalje, divani uvaženi profesor:

„Štoviše, hrvatski karakter partizanskog pokreta u NDH krajnje je upitan. Točno je da su komunisti na razne načine pokušavali osporiti razne bojazni glede komunističkih intencija, pa su povremeno pravili ustupke srpskom i hrvatskom nacionalnom osjećaju. No, uspostavljanje hrvatske državnosti naspram NDH nije bio cilj KPJ/KPH niti je federalizam kao takav bio posebno cijenjen u komunističkom pokretu,“

U ovoj rečenici se sasvim ogoljuje njegov pristup povijesti, koji bi on najradije sveo na revizionističko nacionalistički. Ne vidim kakvu bitnu ulogu – sem u glavama nadobudnih demagoga, kvazipovjesničara i kvazipolitičara istodobno – u uvjetima okupacije i raskomadanosti Jugoslavije, u uvjetima kad se bori za spašavanje golog života svojih građana i opstanak zemlje, može igrati „hrvatski karakter partizanskog pokreta u NDH“? Unatoč nadljudskim naporima koje novouspostavljena elita čini kako bi izdvojio NOP na području Hrvatske iz zbivanja u cijeloj Jugoslaviji, usprkos isticanju Hebranga na račun Tita (koji kao nije Hrvat!), činjenica je jednostavna: ustanak je na cijeloj teritoriji Jugoslavije, tijekom cijelog rata bio manje ili više koordiniran od strane KPJ i Vrhovnog štaba NOVJ. Ako to ne ulazi u profesorovu glavu, danas će još teže u glave nadobudnih adolescenata koje on i njemu slični nastoje „obrazovati“, ali istina ima jednu karakteristiku nedostajuću Ivi Bancu: ona može čekati neizmjerno dugo, dok je neosviješteni učenici povijesti privedeni svijesti stvarnošću, ne shvate i usvoje.

        Gornji citat krije i drugu zabludu profesora, što ga sve diskvalificira da se bavi povijesnom, a po svemu sudeći i bilo kakvom znanošću. Ona zahtijeva objektivnost koju on ne posjeduje ni u naznakama. Jašući kroz svoj život konja državotovornog nacionalizma i povijesnog revizionizma, ovaj ga odvodi na puteve koji se s naukom nigdje ne ukrštavaju. I kao što gospođa S.Kordić zalud tumači jednako opčinjenim hrvatksim purističkim lingvistima bit jezikoslovne znanosti, to bi netko morao glede povijesti učiniti i Ivi Bancu. Ona treba objektivno opisati protekla zbivanja, dajući za njih objektivna i nepristrana objašnjenja. Netko tko bi da miješa znanstvenu i političku djelatnost nema ni za jednu neophodnih kvalifikacija. Ljudi povijest ili stvaraju (sviđao nam se način ili ne) ili je nastoje protumačiti, dok je golema većina u aktualnim zbivanjima tek objekt kojim upravljaju sile jače od njega. Iako je Churchil dobio Nobelovu nagradu za političke memoare (za književnost) – što povjesničarima može biti dragocjeno gradivo za izučavanje, ali ne dragocjenije od pisanih državnih dokumenata – on ne može biti povjesničar, a ponajmanje znanstvenik-povjesničar. Slično je i s Bancem, koji se – poput Buridanova magaraca – nikako ne može odlučiti između znanstvene i političke karijere. Za političku, nije me briga, a o znanstvenoj najbolje govore formulacije prisutne u članku koji komentiram. Daklem, ponovimo dio prethodnog citata:

„No, uspostavljanje hrvatske državnosti naspram NDH nije bio cilj KPJ/KPH niti je federalizam kao takav bio posebno cijenjen u komunističkom pokretu“

Predratna Jugoslavija, ona kraljevina koja je reformirana sporazumom Cvetković-Maček, bila je međunarodno priznata država u kojoj su Hrvati imali onolik stupanj državnosti koliki su imali – ikakav ili nikakav – za kontekst zbivanja koja su slijedila sasvim nebitno. Nakon 6. aprila 1941. država bijaše razbijena na kvislinške dijelove koji što bijahu pripojeni agresorima, a što navodno samostalno egzitirahu. Komunistička partija Jugoslavije, sem antifašističke borbe protiv agresora i kvislinga, borila se za ponovno ujedinjene zemlje. Kao i sve evropske države slične sudbine. I što je tu uvaženom profesoru čudno i neprirodno? Nakon Francuskog poraza, osnovana je kvislinška, tzv. Vichyjevska Francuska, pod vodstvom heroja 1.svjetskog rata, maršala Pétaina, s glavnim gradom na jugu Francuske nad kojim je kao imala državni autoritet. Formalno, imala ga je i nad – od Nijemaca okupiranim – sjeverom, sa sitnom cakom; zakoni donošeni za taj dio morali su biti u skladu sa njemačkim zakonima, što upućuje na vrlo izglednu sudbinu sjevera u slučaju njemačke pobjede. I Čehoslovačka, koja je njemačkom okupacijom iz 1939. godine razdijeljena na kvislinšku Slovačku te protektorate Češku i Moravsku, bila je u Londonu zastupana kao cjelina od strane izbjegličke Benešove vlade, a odmah nakon rata priznata u granicama prije Münchenskog sporazuma. Logične konzekvence Bančeva pristupa povijesti tretirale bi Beneša i de Gaule-a – koji su se iz egzila borili za oslobođenje i ponovno objedinjenje svojih zemalja – kao izdajnike. Upravo kao što je jugoslavenski (hrvatski) partizanski pokret pod vodstvom komunista – koji je s istom namjerom (ostale namjere u ovom kontekstu su nevažne) to činio u zemlji – za našeg sveučilišnog profesora očito izdajnički. Izgleda, prema njemu, da su hrvatski partizani trebali prekinuti svaku suradnju sa ostalim jugoslavenskim antifašistima i zacementirati kvazidržavnost NDH – doduše, ne na pavelićevskim, već nekim bančevskim principima. Što Titu, komunistima, partizanima i Saveznicima to nije padalo na pamet, ne ometa kvazipovijesna trabunjanja gospodina profesora. On bi povijest kakva mu se sviđa, a ne kakva ona zaista jeste – sa pozitivnim i negativnim stranama „komunizma“, ali i suvremene hrvatske „demokracije“.

        Svoj pamflet, kojem težinu želi dati izvješćem Platforme europskog sjećanja i savjesti, prvo bi morao objektivizirati osobnim prihvaćanjem njegove alineje I.:

„I. budući da rezultati solidnog istraživačkog rada, a ne politička tumačenja, trebaju biti predmet prikazivanja i podučavanja povijesti; budući da će potpuno otvaranje povijesnih arhiva omogućiti pravi istraživački rad i provjeru „povijesnih laži”;“,

te izostaviti politička tumačenja povijesnih zbivanja, prilagođena suvremenom trendu koji se odvija u Hrvatskoj. Nije njegova namjera osuda „totalitarnog režima“ bivše države, koji je objektivno bio mnogo manje totalitaran negoli on to želi prikazati, inzistirajući uglavnom na početnim fazama njegove evolucije (koja je u završnoj fazi i dovela do mogućnosti beskonfliktnog – u praksi nažalost neostvarenog – razdruživanja Hrvatske), koliko osuda ideologije komunizma kako takve. Podsjetimo da komunizma nigdje i nikada u povijesti nije bilo, pa u tom smislu griješe kako EU tako i profesor Banac. Oboje vjerojatno s namjerom, s tim što zajednica evropskih država svojim izvještajem osuđuje sve oblike totalitarizma – kako nacional socijalistički tako i „komunistički“. Spomenuta rezolucija koja teorijski distingvira ideologije nacional socijalističkih i „komunističkih“ režima, u praksi ih svodi na isti, totalitarni nivo, i kao takve razlikuje od „židovsko-kršćanske etike, grčke estetike i rimskog prava“, na kojima navodno počiva „ujedinjena Europa“ (demagogija o „ujedinjenoj Europi“ ne počiva na činjenicama; EU i Evropa nisu istoznačnice). Sada sasvim izbjegavajući pojam ideologije, makar one pripadajuće neoliberalnom i inim oblicima kapitalizma, dok o zločinima počinjenima tijekom povijesti pod egidom naznačenih kategorija ni riječi. Ideologiju „komunizma“, sasvim nespojivu s onom nacističkom, i inače iščitava na krivim mjestima – ne u radovima filozofa u kojima ni traga od genocidnih istrebljivačkih namjera (čak ni drugih klasa), već u provedbenoj praksi degeneriranih sistema kojima je želi imputirati na sličan način kao neokomunistima alibi pokrivanje fašizmom.

        Umjesto da prebraja „žtrtve komunizma“, koje bi barem kao povjesničar morao staviti u odgovarajući povijesni kontekst (povijesna znanost nije priručnik humanističkog morala!), on se okomljuje kako na žrtve one biše države, tako i na snage unutar RH koje bi obnovile taj „nenarodni“ režim. Prije no to učini, dobro bi bilo da svrne svoj pogled na žrtve demokracije svoje druge domovine (SAD). Samo, njih treba prebrajati u Vijetnamu, Iraku, Afganistanu, Siriji i nizu drugih ratišta u kojima je njegov preporučeni ideal demokracije što direktno, što indirektno angažiran. I inače se, ovaj priučeni političar (svojevremeni predsjednik Liberalne stranke, bivši ministar zaštite okoliša u Račanovoj vladi i saborski zastupnik, da bi kasnije podržavao Sanaderov HDZ) koji je evoluirao od kolumnista „Feral Tribunea“ do izrazitog nacionalističkog, antikomunističkog predsjednika HHO, i u političkim stavovima odlikuje hrpom bisera:

„Poruka jasno ukazuje i na međunarodno izvorište protudemokratskih tendencija – na Putinovu Rusiju. Doista, kratkovidno je previdjeti sve smjelije djelovanje putinovske agenture i u Hrvatskoj. Premda se često maskira gospodarskim i enegetskim interesima od obostrane koristi, ona je najčešće strateška alternativa našem euroatlanskom putu. Nije slučajno da su pripadnici elita proizašlih iz komunizma – Mesić i Josipović izvrsni su primjeri – najglasniji zagovaratelji produbljenja gospodarskih odnosa s putinovskom Euroazijom ili traženja izvaneuropskih partnera kao kompenzaciju za sve što tobože nismo ostvarili ili u čemu smo zakinuti kroz zapadnjaštvo i euroatlaticizam. Ma koliko bili u NATO savezu i EU-u, u igri su još uvijek atavizmi titoističkog „nesvrstavanja“.“

Posve nesvijestan(?) da je Putinov ruski nacionalizam – u mnogome diktiran stavovima Zapada prema njegovoj državi – samo istočniji ekvivalent rigidnijeg hrvatskog nacionalizma, njemu je sasvim dovoljno da nam pod maskom kojekavih „putinovskih agenata“ uvaljuje proturusko raspoloženje. Valjalo bi upitati smotanog profesora, pod kakvom to krinkom njegovi zapadni uzori demokracije prodaju tom „međunarodnom izvorištu protudemokratskih tendencija“ oružje (V.Britanija), podmornice (Francuska), uvoze ruski plin i šire svoja industrijska postrojenja na rusko tlo (Njemačka), sudjeluju u izgradnju plinovoda za diverzifikaciju opskrbe zemnim plinom (Italija, Austrija ,…),… Čini se da je proruska agentura tih zemalja ipak razvijenija i djelotvornija no ona ona u Hrvatskoj.

        Nevjerojatno je kako u svom ataku na hrvatski antifašizam i opravdanu kritiku mnogih na račun navodne hrvatske demokracije, njega ne zanimaju hrvatski ratni zločini, porušeni antifašistički spomenici, poratna pljačka države od strane novih vladajućih elita, ogromna nezaposlenost, sužavanje radničkih prava (posebno novim Zakonom o radu) kao i nepoštivanje ono malo preostalih (minimalne plaće, neisplata plaća, siva ekonomija, neprijavljivanje davanja državi, porezni marifetluci, blokada računa ogromnog broja građana), privilegije Katoličke crkve, ataci na ćirilicu,… Sve je to gospodinu profesoru normalno zbivanje u hrvatskoj demokraciji, jedino ga brinu „razuzdane“ neokomunističke tendencije za povratkom na staro, a ono još starije što je počelo prevladavati a krivično se goni i u svijetu koji nam kao paradigmu preporučuje, njemu je posve prirodno. Ne bi li se, prije putinovske agenture u državi (zaostalim mozgovima uvijek stranci diktiraju njima nepoželjne, stvarne ili izmišljene tendencije), trebalo upitati jeli osoba godpodina Banca agent proNATOvskog lobija, kad nas tako prirodno – kao što u Titovo „nesvrstavanje“ trpa navodnike, utrpava u vojni savez pod vodstvom svoj druge domovine, čiju „demokraciju“ baš i nije voljan propitivati? Bi li velebni prijem koji su hrvatske vlasti priredile princu jedne od najkonzervativnijih i najtotalitarnijih država svijeta, bliskog vojnog saveznika SAD, promijenile poglede profesora Banca na demokracije njegovih domovina, koje nam nudi na ogled? Spremnih, u ime interesa vladajućih elita, surađivati sa najnazadnijim režimima ove planete. Sumnjamo, jer mozgovi inficirani nacionalizmom, antikomunizmom i veličanjem demokracije koju inače nazivaju „svjetskim policajcem“, nisu do relikti, živi fosili podjednako podložni promjenama kao i okamine.

        Ne želeći se baviti daljnjim draguljima njegova teksta u kojem je doživio osobno prosvjetljenje, dobro bi bilo da – kao što su ga kao prevrtljivog političara u političku anonimnost poslale sve relevantne hrvatske stranke – svog prisustva poštedi i hrvatski obrazovni te znanstveni sistem. Uvjete za mirovu već ima. Sretno pecanje, a ribe će svakako primamiti na udicu pričajući im nebuloze iz svog članka. Širom otvorenih ustiju od smijeha, same će kidisati na njegovu udicu. Što pametnijima od njih, ni ne pada na pamet.

Ladislav Babić
Autor 10.8.2014. u 10:48

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija