Provizorni prijedlozi rješenja ekonomske krize

Ladislav Babić
Autor 7.12.2014. u 16:54

Izdvajamo

  • nezaposlenost je golemi teret za svaku privredu iliti takozvano gospodarstvo. Više od tristo tisuća bića lišeno gotovo svake nade, očajava skupa sa svojim obiteljima zahvaljujući samo humanizmu države koja im to dozvoljava. Hoću reći, ostavlja na životu. Pritom se troše gadne pare iz državnog budžeta na kojekakve nadoknade preko Zavoda za zapošljavanje i Socijalne skrbi, održavajući u konstantnom beznađu ovu gomile očajnika. Kao što je znano, još tamo od Führerovih vremena, a sve se češće javlja u osuvremenjenom obliku – eutanazija beznadnih slučajeva nije doli čin milosrđa prema jadnicima pogođenima tom neizlječivom boljkom. Predlažem stoga besplatnu podjelu odgovarajućih tableta, koje bi u sabirnim centrima pod kontrolom organa represije, kojima svaka – pa i moja – država raspolaže, spomenutim pojedincima osigurale „onaj“, kao što Crkva uči, daleko bolji svijet od trenutno boravišnog. Učas posla, statistički indeks nezaposlenosti, smanjio bi se na nulu!

Povezani članci

Provizorni prijedlozi rješenja ekonomske krize

Predlažem stoga besplatnu podjelu odgovarajućih tableta, koje bi u sabirnim centrima pod kontrolom organa represije, kojima svaka – pa i moja – država raspolaže, spomenutim pojedincima osigurale „onaj“, kao što Crkva uči, daleko bolji svijet od trenutno boravišnog. Učas posla, statistički indeks nezaposlenosti, smanjio bi se na nulu!

Piše: Ladislav Babić

Mora se priznati da rješenje posrnule svjetske ekonomske situacije, usprkos angažmanu ponajboljih ekonomističkih umova svijeta i okolice, nije ni na vidiku. Uglavnom je to stoga što su sva njihova rješenja vođena lažnim humanizmom, sažetim u uzrečicu „čovjek je naše najveće bogatstvo“, te ga gonjeni kršćanskim i inoreligioznim čovjekoljubivim osjećajima ostavljamo gladnog, žednog, zaduženog i beskućnog – da ga u božjoj ljubavi Gospodin uzme k sebi. Tim načinom, navodno se odmah ubijaju dvije muhe (što ću pokušati dovesti u sumnju) – iskazuje se nepatvorena ljubav spram boga i svoga bližnjega, dozvoljavajući mu slobodan pristup boljem svijetu za kojim cijeli život žudi. No, kako je ekonomija ipak os oko koje se okreće svijet, nužno je sve promatrati kroz njene naočale. Uvođenja reda radi u privredne tokove, potrebno je poduzeti radikalnije, isključivo humanističke mjere, koje će rezultirati podjednako humanističkim posljedicama po društvo kao cjelinu. Prijedlozi koji slijede, prvenstveno se odnose na moju državu (pa su i upućeni njenom parlamentu, predsjedniku, premijeru i vodećim političkim strankama na razmatranje, ujedno ovdje prezentirani javnosti kako se ista ne bi žalila na zakulisne igre vladajućih), no vjerujem da su s manjim preinakama koje vode računa o specifičnostima, primjenljivi širom svijeta. Oni su vođeni prvenstveno uvidom u neracionalno korištenje najvećeg bogatsva, u čemu i leži osnovni uzrok kriza koje svom žestinom potresaju svijet.

– nezaposlenost je golemi teret za svaku privredu iliti takozvano gospodarstvo. Više od tristo tisuća bića lišeno gotovo svake nade, očajava skupa sa svojim obiteljima zahvaljujući samo humanizmu države koja im to dozvoljava. Hoću reći, ostavlja na životu. Pritom se troše gadne pare iz državnog budžeta na kojekakve nadoknade preko Zavoda za zapošljavanje i Socijalne skrbi, održavajući u konstantnom beznađu ovu gomile očajnika. Kao što je znano, još tamo od Führerovih vremena, a sve se češće javlja u osuvremenjenom obliku – eutanazija beznadnih slučajeva nije doli čin milosrđa prema jadnicima pogođenima tom neizlječivom boljkom. Predlažem stoga besplatnu podjelu odgovarajućih tableta, koje bi u sabirnim centrima pod kontrolom organa represije, kojima svaka – pa i moja – država raspolaže, spomenutim pojedincima osigurale „onaj“, kao što Crkva uči, daleko bolji svijet od trenutno boravišnog. Učas posla, statistički indeks nezaposlenosti, smanjio bi se na nulu!

– naravno da shvaćam kako stvar niukoliko nije jednostavna, kakvom izgleda na prvi pogled. Preostali srodnici, odnosno obitelj koja je često ovisila o njima (nezaposlenima, ha!), preko noći bi naprosto preuzeli njihov status nezaposlenosti, kojega smo se na humanistički način po njih i društvo uspjeli riješiti. Rješenje je u tome, da se angažiraju na javnim radovima kremiranja svojih najmilijih, uz plaću kakvom država velikodušno podupire slične akcije. Samo što ne bi trebalo izmišljati kojekakve bezvezne poslove od niš’koristi za društvo, jer bih ih prirodnim slijedom stvari sada bilo na pretek. Uštedama u spomenutim „službama društvenog milosrđa“ finacirao bi se početak poduhvata, koji bi kasnije postao samoodrživ. Kako bi rečene institucije time izgubile svaki smisao, iz njih bi se odmah osigurala dodatna sirovina. Za dulje vrijeme tako bi indeks nezaposlenosti ostao na nuli, o kasnije – o tom, potom. Svijet je dinamička cjelina i ne treba, dapače – nemoguće je – tražiti trajna rješenja. Naredne generacije svakako će iznaći svoja, ako ne drukčija a ono na tragu mog prijedloga. Uostalom, humanizam koji ide suviše daleko od brige za vlastitu guzicu, baš i nije neka prihvatljiva kategorija.

– kad smo se riješili nezaposlenosti, red je da se podigne standard društva, najčešće iskazan prosječnom neto plaćom u državi. Ovo je sasvim jednostavno regulirati, povećanjem aktualnih plaća menadžera, direktora, vladinih dužnosnika i sličnih oblika upravljačkog sloja, barem 3-4 puta. Garantirano bi se učas vidio rezultat na prosjeku, čime bismo se automatski po listinama kojekakvih ekonomskih parametara popeli bliže razvijenim svjetskim privredama.

– naravno, trebalo bi držati korak – dapače, pomicati se što više vrhu spomenutih tablica – što baš i nije moguće samo uzastopnim primjenama predloženih postupaka (nezaposlene sirovine bi pomanjkalo, a postavilo bi se i pitanje odaklem uzeti sredstva za predloženo povećanje prosječnih primanja). Stoga treba poraditi na povećanju proizvodnje, a napose izvoza.

– u prvoj fazi (a o narednima, kao što napomenuh, neka brinu naši potomci) mogli bismo uzdignuti posrnulu poljoprivredu, ujedno povećavši i izvoz preradom kostiju gore spomenutih pokojnika, u koštano brašno pogodno za stočnu ishranu. Obavezni, ranije predloženi postupak kremiranja to bi znantno olakšao. S obzirom da su za proces brašnizacije pokojnika potrebni odgovarajući industrijski kapaciteti i prikladno educirana radna snaga, sasvim je logično i očito kako bi se takve mjere odrazile i na industrijski razvoj zemlje. Čini li vam se ovo pretjerano degutantnim, predlažem pogledati film „Soylent Green“ (Zeleno sunce) kako biste uvidjeli da je moj prijedlog u odnosu na onaj iz filma, ekološki čist i na tragu istinskog humanizma. Uvjeren sam kako će primjedbi imati samo posve neosjetljive osobe, nesposobne shvatiti sreću svih tih ljudi kad se ponovno osjete društveno korisnima, imajući uz sebe zahvalnost vlastitih obitelji kojima su osigurale budućnost. Dodatna činjenica koja podržava moje mišljenje je posve sanitarnog karaktera – sasvim bismo se riješili opasnosti od bolesti takozvanog „kravljeg ludila“, dok se eventualna minimalna mogućnost zaraze „ljudskim ludilom“ ne bi ni primjetila. Dakako da se, kao izrazito humana osoba, odričem prava na prvenstvo glede prijedloga, prisvajajući samo autorska prava na njegovu modifikaciju.

– vjerujem da vam je poznat pojam ekonomiziranja, štedljivog i racionalnog gospodarenja sirovinama – što bi trebalo biti svojstveno svakoj ozbiljnoj ekonomiji – ako ne iz drugih spoznaja, a ono barem iz konzumiranja neke jeftine salame s glavnim sastojcima od mljevenih kandži, perja, kostiju i nešto malo mesa da sve to slijepljeno drži na okupu. Daklem, hoću reći kako bi šteta bila kremirati ljude a da se prethodno – uz dobrovoljni pristanak, pod paskom državnih organa represije – ne iskoriste i njihova krv, s organima pogodnim za transplantaciju oboljeloj, zaposlenoj i sretnoj eliti, a preostane li što, i zaposlenoj radničkoj klasi. Osjećaj obostrane zahvalnosti, jednih što su napravili uslugu svojim dobročiniteljima, a drugih jer su tu uslugu rado prihvatili, mogao bi se mjeriti tek s malo kojim sličnim. Bezbrojne su mogućnosti (kosa za perike, mast za sapun,…) – uostalom, trebalo bi potražiti recepte već spominjanog Führera, s bitnom razlikom: sve bi se to zbivalo na sasvim dobrovoljnoj bazi. Ponavljam, svojevoljno – tek uz asistenciju organa represije – u cilju oporavka ekonomije i poboljšanja statusa živućih članova društva! Vjerujem da nas većina ni svijesna nije za što se sve čovjek spososoban žrtvovati, u svrhu ostvarenja plemenitih ideala. Niz dodatnih koristi (smanjenje čekanja na prikladni organ, nepotreban uvoz istih, održavanje – čak i povećanje – nivoa zaposlenosti medicinskog kadra, itd…) samo dodatno osnažuju moje argumente.

– slijedeći korak ozdravljenju kapitalističke ekonomije slijedio bi sam po sebi, iniciran drevnim – širom svijeta rasprostranjenim – narodnim običajem o kojem se bajke prenose s generacije na generaciju. Samo po sebi se podrazumijeva da bismo ga obnavljanjem prilagodili humanističkom karakteru našeg vremena. Vjerujem da bi pemzioneri, kojih većinu tišti totalni osjećaj beskorisnosti nakon završetka radnog vijeka, više negoli rado dali svoj doprinos – znate već na koji način, da se ne ponavljam idući u detalje – blagostanju svoje djece. Neprestani dotok sirovina bio bi praktički kontinuiran, uz dodatnu korist uštede koja bi nastala ukinućem raznoraznih mirovinskih fondova. S kulturološkog stanovišta, obnavljanje starih narodnih običaja spriječilo bi njihovo izumiranje i pad u zaborav, jačajući veze između predaka i njihovih potomaka koji ih sa zahvalnošću naslijeđuju.

        Svakako, s obzirom da nisam stručnjak u ekonomskom području, ostavljam njima da moje prijedloge razrade i dopune, doduše sa zrnom sumnje da će upropastiti njihovu bit s obzirmo na uspjehe koji njihovi stručni prijedlozi pokazuju u stvarnosti. No svakako sam u dobroj vjeri uvjeren, da bi se suština mojih prijedloga iznesenih u najboljoj namjeri za dobrobit naše domovine, svakako trebala uzeti u obzir. Naravno, moguće su svakojake varijacije iznesenoga, poput onih da se kosti elita prikupljenih na odgovarajući način (što svakako treba razraditi) upotrijebe slično skeletima nezaposlenih proletera, no to ostavljam za riješiti socijalnom sporazumu među njima (sad, dali principom „tko jači, taj kvači“ ili nekim drugim, izlazi iz domene mojih razmatranja). Sporazumijevanje, u svrhu unaprijeđenja dobrobiti živih članova društva jedna je od osnovnih demokratskih tekovina sistema u kojem živimo. Realizacija prethodnih zamisli, unaprijedila bi bitisanje živih, istovremeno riješivši gomilu kočničara našeg društva suvišne, nepotrebne i nečovječne patnje. Kapitalizam je poznat po svojoj izuzetnoj propulzivnosti i prilagodljivosti promjenjenim okolnostima, što ga i održava tako vitalnim – stvar je tek u tome da se radnici prilagode njemu. Uvijek sam otvoren za suradnju sa zainteresiranima na razradi novih načina ekonomskog razvoja, u svrhu zajedničkog boljitka. Naravno, sve na tragu humanizma imanentnog našem sustavu.

        S uvjerenom nadom da ću biti pozvan na obostrano produktivni obavijesni razgovor, vaš Adolf – Zavod za dijagnostiku i intenzivno liječenje, Vrapče

Ladislav Babić
Autor 7.12.2014. u 16:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija