Provokacija mozga

Ladislav Babić
Autor 8.4.2013. u 09:24

Provokacija mozga

Da je povijest učiteljica života („Historia magistra vitae est“) ponavlja se još od Ciceronovih vremena, međutim cjelokupna ljudska povijest potvrđuje kako božanske istine najteže ulaze u glavu ovih sisavaca. S druge strane, reče Hegel, što je Marx volio naglašavati: Povijest ima tendenciju ponavljati se: prvi puta kao tragedija, drugi put kao farsa” – izravna posljedica naše nesposobnosti usvajanja pouka prošlosti. Bilo kao tragedija, bilo kao farsa, u oba slučaja ta se nesposobnost plaća ljudskim životima, što pogled na povijest ipak objedinjuje svodeći ga na sveopću ljudsku tragediju. Dakako nauk historije ne valja prihvaćati doslovno, već treba imati sposobnost sagledavati ga u novonastalim kontekstima – tek onda možemo imati koristi od njega. Konteksti se doduše mijenjaju, više na formalnoj negoli suštinskoj razini, jer i njih možemo objediniti u sintagmu borba za vlast, posljedicu još općenitije pojave – klasne borbe. Kao rezultat povijesnih mijena pojavljuju se dvije skupine ljudi, odnosno naroda – pobjednici i žrtve – obje u relativnom, vremenski ograničenom kontekstu, jer samo je smrt apsolutna. Izravna konzekvencija toga su dvije interpretacije povijesti; sa stanovišta pobjednika suprotstavljena onoj sa pozicije žrtve – obje opterećene emocionalno uzrokovanom subjektivnošću. Najčešća je opće poznata pojava, da povijest pišu pobjednici. Povjesničari kažu da mora postojati dovoljni vremenski odmak kako bi se objektivno progovorilo o prošlim mijenama, što je dosta diskutabilno s obzirom da tada najčešće nema više živih učesnika događaja već se sudovi donose temeljem pisane arhivske građe (koja, usput budi rečeno, može biti i svjesno falsificirana ili uništena sa svrhom da se utječe na prosudbu budućih generacija). Najvažniji dokumenti učestalo bivaju sklanjani u arhive, sa embargom na slobodni pristup do pedeset i više godina, kako generacije ne bi mogle steći objektivni uvid u ponašanja (i prečesto zločinačka) svojih suvremenika koji su stvorili društveni okvir u kojem je potrebno bitisati. Dakako da postoje ljudi koji umiju prevazići svoju klasnu, ili pripadnost skupini pobjednika odnosno žrtava, nastojeći još u tijeku događanja ili neposredno nakon njih dati objektivni uvid zbivanja. Oni uglavnom postaju žrtve dvostranih stigmatiziranja – sa strane pobjednika ali i žrtava – gdje im jedni predbacuju da krivotvore povijest, a drugi da ne vode računa o njihovim patnjama. Povijest kao znanstvena disciplina mora međutim inherentno biti očišćena emocija i baratati samo sa činjenicama, što naravno ne sprečava laike da ih emocionalno doživljavaju. Pokušat ću, kao totalni laik, problematizirati neke događaje iz nedavne regionalne prošlosti, ostavljajući čitaocima da donesu vlastiti sud, uz napomenu da mi nije cilj bilo koga vrijeđati ili ponižavati, ni kao pojedince, niti kao zajednicu.

        Pokušajmo prvo sagledati građanske ratove na prostoru Jugoslavije uspoređujući ih sa američkim građanskim ratom. Jasno mi je da će već ova rečenica izazvati negodovanje mnogih, jer kao u nas se nije radilo o građanskim ratovima. No, sve se jasnije kristalizira stanovište da su oni bili upravo to, kombinirani sa elementima agresije; Srbije na Hrvatsku i BiH, te Hrvatske na potonju bivšu republiku. Uostalom, to nije ništa novo na ovim prostorima; i NOB je sadržavao oba elementa, s odlučnijom ulogom otpora okupatoru. Treba li novih pola stoljeća do shvaćanja istine? Trenutačno ne ulazeći u raspravu o tome, zanima me stav kojim se najčešće pravda secesija (što je, bez obzira na razloge, u suštini bila) Slovenije, Hrvatske, a potom i BiH – s posljedičnom lančanom reakcijom – od Jugoslavije. Naime, kaže se kako je Ustavom iz 1974. godine bilo dozvoljeno samoopredjeljenje republika odnosno naroda, te da su oni samo iskoristili svoje demokratsko pravo koje im je Srbija (skupa sa Crnom Gorom) osporavala. Prvi član preambule spomenutog Ustava kaže:

“Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakoga naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na otcjepljenje, na temelju svoje slobodno izražene volje…”

Ako ćemo pravo, ovakva formulacija omogućuje višeznačno tumačenje, u skladu sa interesima upletenih strana. Naime, njome se ne spominje pravo na otcjepljenje pojedinih republika, već naroda. Kako su sve republike SFRJ – osim Slovenije – bile višenacionalne sredine – nije nimalo čudno da su se Hrvati požurili identificirati svoju republiku sa hrvatskim narodom (praktički odmah svojim Ustavom oduzevši konstitutivnost Srbima), dok su hrvatski i bosanski Srbi kao i oni iz SR Srbije upravo inzistirali na doslovnom tumačenju spomenute formulacije Ustava SFRJ. Valja se prisjetiti kako su sve tadašnje republike – osim Slovenije i Hrvatske – bile za očuvanje federacije, a čak su i ove dvije s početka bile za njenu preobrazbu u konfederalni satus na određeno vremensko razdoblje,“pa ćemo onda vidjeti što dalje”. Mislim da su to lako provjerljive činjenice i da je izlišno – s pozicije današnjeg stanja stvari – vrijeđati se na njih ili ih pokušavati pobijati. Ono što je interesantno razmotriti u pokušaju usporedbe s američkim građanskim ratom, je sintagma demokratsko pravo. To pravo je kao neupitno, zapadni svijet predvođen prvenstveno Amerikancima kao korifejima zapadnjačkog shvaćanja demokracije – još tamo od protubritanske revolucije – priznavao secesionističkim republikama bivše države, odustavši od očuvanja i rekonstrukcije Jugoslavije na nekim novim osnovama. Postavlja se logičko pitanje: zašto isti ti Amerikanci nisu priznavali podjednako “demokratsko pravo” na secesiju svojim južnim državama, već su u krvavom građanskom ratu (oko 600 000 poginulih) nastojali očuvati jedinstvo svoje zemlje? Mislim da bi nadasve smiješni odgovor bio kako je robovlasnički sistem južnih država bio onaj koji je anulirao njihovo pravo na secesiju, a da se pravi odgovor krije u ekonomskom interesu industrijski razvijenog sjevera. Uostalom, u narednih stotinjak godina – od Lincolna do Kennedyja – sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća, Amerikanci su njegovali ublaženi “robovlasnički” sustav u obliku rasne segregacije. Bilo kako bilo, uz isti red veličina njihovih i “naših” (navodnici su stoga što se – na žalost – više ne smatramo našima) žrtava, SAD su postale ono što danas jesu, a podjednako je i sa nama. Pa, smijte se, plačite ili ponosite – po vlastitoj volji.

        Sad, kad sam vas već dovoljno raznervirao, red je da vas rastrojim do kraja – zar ne? Kao što Srbi uzgajaju višestoljetnu mitologiju kosovskog boja čije iracionalno slijeđenje ih je i stavilo u današnji položaj, tako su i naši razišli narodi počeli stvarati mitološke prikaze događanja koja su ih dovela do razlaza. U Hrvatskoj to se najbolje vidi u prevladavajućem stavu prema tragediji Vukovara, a u BiH u odnosu na referendum o osamostaljenju. Srbi se još uvijek trijezne od opijenosti pobjedonosnim porazom na Kosovu polju, koju su samo učvrstili svojim daljnjim pobjedničkim porazima. Mnogo će još vode Dunavom proteći prije no većina Hrvata dođe do zaista objektivnih, sveobuhvatnih spoznaja o vukovarskim zbivanjima, a još više prije no ih prihvati kao takve. Emocije rade, što ne bi bilo ni strašno da se ne reflektiraju na ponašanje konfesijski većinskog katoličkog naroda koji “oprašta ali ne zaboravlja”, u praksi zaboravljajući ovu sentencu kojom se kiti. Od odnosa prema srpskoj nacionalnoj manjini, oduzimanju njihovih stanarskih prava, ćirilici kao manjinskom pismu i srodnim stvarima, gotovo dvadeset godina nakon završetka rata – vremenskom periodu nakon kojeg su svoje bivše neprijatelje Nijemce (doduše, vrlo je upitno dali većina danas tako gleda na njih) klanjajući se dočekivali kao najpoželjnije turiste. Vukovar je po popisu stanovništva iz 1991. godine – prije ratnih zbivanja koja su ga najtragičnije zahvatila – imao 44639 stanovnika, slijedeće etničke strukture:

Hrvati – 21065 (47.2%)
Srbi – 14425 (32.3%)
Jugoslaveni – 4355 (9.8%)
Ostali – 4794 (10.7%)

Ponajčešće su u proteklo vrijeme turbo Hrvati smještali deklarirane Jugoslavene među prikrivene Srbe. Usporedimo sada broj stanovnika Vukovara sa brojem njegovih branitelja, koji se kreće između 1500 – 2000 osoba. Složimo se, daljnjeg razmatranja radi, sa predbacivanjem istih turbonacionalista kako su Srbi uz “prikrivene Srbe”, obavješteni od svojih turbonacionalista, na vrijeme napustili grad prije njegove opsade. Ostalo je daklem u gradu – na milost i nemilost JNA te srpskim paravojnim jedinicama (ali i braniteljima, odmah ćemo vidjeti zašto) ukupno 25859 stanovnika. Odmah upada u oči činjenica da je svoj grad aktivno branilo manje od 8% preostalih stanovnika, dok su se ostali uglavnom skrivali po podrumima strijepeći od čijeg će oružja namjerno ili slučajno poginuti. Ovo postaje još intrigantnije zna li se kako je većina branitelja došla iz drugih krajeva Hrvatske (i Hercegovine). Zašto? – ostavljam već razjarenim čitateljima na razmatranje.

        Slijedeća činjenica koja upućuje na razmišljanje glede vukovarskih zbivanja je zapažena već odavno – grad je žrtvovan (na žalost, nije žrtvovan grad već njegovi stanovnici!) zbog iznuđivanja međunarodnog priznanja Hrvatske i navodnog kupovanja vremena kako bi se ona spremila na obranu. Neminovna je usporedba sa Parizom i Rimom – otvorenim gradom – za Drugog svjetskog rata. Zašto Nijemci nisu žrtvovali te sasvim nenjemačke gradove kako bi što uspješnije organizirali obranu svoje domovine pred nadirućim zapadnim saveznicima, dok je Hrvatska žrtvovala vlastiti grad na vlastitom teritoriju, većinski nastanjen hrvatskim stanovništvom? Da je grad zaista žrtovan, pokazuju nebrojeni dokumenti uz originalne audio zapise koji pokazuju kako je najviše hrvatsko rukovodstvo opstruiralo slanje vojne i ljudske pomoći opkoljenom gradu – uz iščeznuće novčanih sredstava prikupljenih u tu svrhu u vidu lastinrepka – te potonji surovi obračun sa vođom obrane grada (Dedaković). Iz Srbije su krenule tenkovske i ostale jedinice JNA spram Vukovara – ispraćene cvijećem i nadama gomile srpskih nacionalista – to je također činjenica. Međutim, sasvim sam uvjeren kako bi grad, a prvenstveno životi njegovih nesrpskih stanovnika, bio pošteđen – uz vrlo moguće njihovo protjerivanje – da nije organizirana tendenciozno promišljena njegova obrana, s namjerom da se on niti ne obrani već iskoristi u političke svrhe (potez kasnije perpetuiran u predaji Bosanske Posavine). I bez toga, Hrvatska bi prije ili kasnije bila priznata kao nezavisna država. Da Miloševiću u ostvarenju njegovih ciljeva nesrpski životi nisu morali značiti ništa, nekako je shvatljivo, no da turbo Hrvatu Tuđmanu nisu ništa značili životi pripadnika vlastitog naroda, već je psihijatrijski slučaj. Uostalom, ne stoji li na njegovom grobu moto “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”, koji najbolje oslikava odlučnost da žrtvuje zaista sve – i živote svojih sunarodnjaka – za nacionalistički san. Preživjeli imaju svoj stav o tome, nevine civilne žrtve ionako nitko ne pita. Uzme li se u obzir i vukovarska uloga Tomislava Merčepa (koji, usput rečeno, tvrdi da je rat između Hrvatske i Srbije bio dogovoren, u čemu nipošto nije jedini), jasno je zašto treba ispitati cjelovita događanja oko ovog grada, a ne dovijeka samo ponavljati nacionalno prihvatljive mantre koje umjesto da bude, samo zamagljuju svijest. Tek tako floskula „ne ponovilo se“, ponavljana stoljećima i kršena vjekovima, može zaživjeti kao vrijedno moralno načelo u umovima ljudi. Ne omalovažavajući žrtve, trebalo bi biti jasno da cjelovita istina kad-tad ispliva na površinu.

        Sada, kad sam razjario hrvatske nacionaliste (o neupitnoj agresiji Hrvatske na BiH, etničkom čišćenju srpskog stanovništva i ratnim zločinima Hrvata, neću ovaj put), red je da se okrenem onim bosankim. Predsjedništvo BiH na čelu sa Izetbegovićem dugo je, uz Vasila Tupurkovskog makedonskog člana Predsjedništva SFRJ, ustrajalo na očuvanju teritorijalnog integriteta zemlje – shvaćajući što ih očekuje u slučaju raspada, i čime će platiti svoju samostalnost. Uostalom, aktuelne prilike u te dvije države najbolje potvrđuju njihovu slutnju. Jugoslavensku republiku Bosnu i Hercegovinu nastavalo je uoči rata 4.377.033 stanovnika, slijedeće etničke strukture:

Bošnjaci (Muslimani) – 1 902 956 (43.47%)
Srbi – 1 366 104 (31.21%)
Hrvati – 760 852 (17.38%)
Jugoslaveni – 242 682 (5.54%)
Ostali – 104 439 (2.40%)

Nakon dugog oklijevanja Predsjedništva BiH, Izetbegović je s bošnjačko-hrvatskim članovima istoga, odlučio – pod utjecajem zbivanja u Sloveniji i Hrvatskoj te njihovim priznanjem od strane EU i mnogih evropskih država, Rusije i SAD, kao i pod nepodnošljivim pritiskom hercegovačkih hrvatskih nacionalista, raspisati u demokratskom duhu referendum na kojem se odlučivalo o ostanku BiH u Jugoslaviji ili pak o izlasku iz nje u obliku nove, nezavisne države. Put u pakao je, kažu – popločan najboljim namjerama. Uz opstrukciju srpskog dijele bosanskog Predsjedništva i većine bosanskih Srba, referendum je održan s izlaznošću od 64.3% građana s pravom glasa, od čega se za suverenost BiH izjasnilo njih 99.4% – što je čak manje od dvotrećinske većine. Krasan rezultat na kojem se uglavnom zadržavaju svi analitičari s ove strane Drine, da nema jedne “sitnice”: dva naroda (Bošnjaci i Hrvati) preglasali su treći (Srbe) i na tome izgradili državu za koju oni ponajbolje znaju kakva je i u kojem je stanju – da se ne zamajavamo, između ostaloga i zbog takvog pristupa. Bez obzira na potonja nedjela bosanskih Srba (dakako, ne svih, i svakako ne samo njih), ostalima bi barem u minimalnoj mjeri morala biti jasna njihova averzija prema zajedničkoj državi, ma počivala ona i na sasvim nacionalističkim principima. Ako znadeš uzrok, lakše ti je propisati lijek – stara je liječnička mudrost. Demokratska namjera izrodila se u svoju suprotnost, a ova pak u sveopći rat i stradanja ljudi.

        Da bude sasvim jasno, posebno onima koji već na internetu traže moju adresu i vade skriveno oružje s neskrivenom namjerom obračunati se s tim drznikom (sa mnom): ovaj autor je temeljem nepovratnosti predratnog stanja, temeljem čvrstog stava da se i na spomenuti krivi potez ne odgovara oružjem, temeljem iskrene uvjerenosti da je “bolje sto godina pregovarati negoli jedan dan ratovati”, na osnovi spoznaje o najvećim krivcima za ispaštanja bosanskih ljudi i temeljem uvida u to s čije su strane počinjena najgroznija nedjela i zločini, sasvim na strani očuvanja suverene i nedjeljive BiH, iako su mu posve strani “argumenti” kako Bosnu stoljećima nisu uspjeli uništiti pa neće ni sada. Naime, i to je naprosto jedno mitološko vjerovanje koje nema većeg utemeljenja doli u čvrstom djelovanju svih njenih stanovnika da do toga ne dođe. Jer, i Rimsko carstvo je stoljećima postojalo i napokon nestalo bez traga, što bi trebalo biti veće upozorenje Bosancima negoli meni. Uz ovakvu strukturu države, baziranu na postojećoj administrativnoj etničkoj podjeli, postoji velika opasnost da BiH krene u ništavilo, što bi jedva dočekali njeni istočni i zapadni susjedi, ma kako ovaj čas podržavali njenu suverenost (možete li zamisliti da Hrvatska ne uzme “svoj” dio kada bi to Srbija učinila sa svoje strane, i obrnuto?). Stabilnost BiH može po mom mišljenju biti osigurana samo temeljem ostvarenja jednog od dva suprotstavljena modela: američkog melting pota (“lonca za taljenje” raznih naroda u novu naciju u okviru građanski konstituirane države) – što je s aspekta trenutačnog stanja dugoročna iluzija – ili švicarskog konfederativnog modela koji se iskazao stoljetnom stabilnošću. Na svim Bosancima je da odluče o tome – “nikak se ne bi štel vmešavati”, što ne znači da ne smijem izraziti svoju privrženost prvoj opciji. Prisjećam se nekih analiza koje su išle za tim da će samo ekonomski razvoj FBiH uspjeti promijeniti politički stav RS spram ostanka u zajedničkoj državi. FBiH je trebala biti lokomotiva koja bi vukla zemlju naprijed, prema ekonomskom prosperitetu i političkoj stabilnosti. Danas se vrlo malo vidi od takvih očekivanja. Svijet, a posebice Evropa, je dugo bio uljuljkivan u san da je vrijeme velikih nacionalnih preporoda prošlo istekom 19. stoljeća; tim je njegovo buđenje bolnije i izaziva nove brige višenacionalnih država. Španjolski Baski i Katalonci traže autonomiju, Sjeverna Irska odavno je na tom putu a slijedi je i Škotska, u dvonacionalnoj valonskoj i flandriskoj Belgiji nisu presjajni međusobni odnosi, kanadski Quebec stalno prijeti referendumom o samostalnosti, a da ne spominjem višenacionalne Indiju i Kinu gdje će – po mišljenju autora – kad tad biti krvavo. Drže se samo američki i švicarski model. Spomenute etničke grupacije uglavnom tek ekonomske dobiti unutar zajedničke države, i strah od gubitka istih, za sada sprečavaju od neumjerenijeg inzistiranja na razlazu. Ekonomija je, uz određeni stupanj individualnih ljudskih prava, ljepilo koje ih drži zajedno; to bi bosanski političari i narod morali shvatiti, jer – jedno je sanjati, a drugo raditi da se san i ostvari.

        Dobro, sad ste već u potrazi za bojevom municijom, pa da vas podstaknem još jednom provokacijom. To je odnos većine liberalnih intelektualaca i komentatora prema Srbiji, odnosno srbijanskoj politici. U poslijednje vrijeme voli se ironizirati izjava srbijanskog premijera Dačića, kako

“Srbija nema nijednog iskrenog prijatelja na Zapadu, ne onog koji bi bio na našoj strani, nego onog tko bi imao više razumijevanja za naša stajališta o najvažnjim pitanjima koja muče regiju Balkana”,

te mu uzvraćati savjetima da se upita zašto je tome tako. To je popraćeno preporukama da bi se Srbija trebala ugledati na poslijeratnu SR Njemačku koja je – nakon poraza u Drugom svjetskom ratu – uspješno denacificirana, postajući ekonomskom i demokratskom paradigmom ostatku svijeta. Pritom se čini jedna vrlo velika, potencijalno sudbonosna pogreška. Naime, Srbiju treba uspoređivati sa Njemačkom poslije Prvog a ne onom nakon Drugog svjetskog sukoba. Prisjetimo se; vojno poraženoj kaiserovoj Njemačkoj bijahu nametnuta ogromna opterećenja u vidu psihološkog, ekonomskog i teritorijalnog. Potpisivanje bezuvjetne kapitulacije u željezničkom vagonu u šumi Compiegne sjeverno od Pariza bilo je praćeno potonjim Versajskim mirom, kojim su sile Antante poraženom nametnuli neumjerene uvjete u vidu plaćanja enormne ratne odštete, predaje gotovo kompletne trgovačke mornarice pobjednicima, ograničenja na buduću vojnu silu, teritorijalne gubitke (uključujući i kolonije) i neka vanjskopolitička ograničenja. Preteški uvjeti, uz povrijeđeni njemački nacionalni ponos, bijahu odlučni faktor u podršci Führerovoj revanšističkoj politici koju saveznici nisu uspjeli srezati u samom začetku, te je dovela do još strašnijeg sukoba. Srbija je u sličnoj poziciji, posebno što se tiče povrijeđenog nacionalnog ponosa, teritorijalnih gubitaka, ekonomskog kolapsa (uzrokovanog doduše drugim razlozima) i demiloševizacije koja nije provedena. Proporcionalno gledano, srbijanski teritorijalni gubici (što oni umišljeni, u odnosu na zamišljenu Veliku Srbiju, a što u odnosu na realni jugoslavenski teritorij SR Srbije) su usporedivi, ako ne i veći od njemačkih. „Srbija od tri dela“ nije „ponovno postala cela“, već se gotovo do neprepoznatljivosti rasparčala, s tendencijom da se proces i dalje nastavi (Vojvodina, donekle i Sandžak) svodeći je uglavnom na užu Srbiju. Naravno da prvenstvenog krivca za to treba tražiti u srbijanskoj unutrašnjoj i vanjskoj politici, no trijumfalizam susjeda može samo osnažiti njene nutarnje nacionalističke snage (iz kojih potječe i trenutno najuže državno rukovodstvo) i vratiti se kao bumerang. Zato Srbiji treba što više pomoći da se suoči sama sa sobom, u čemu treba tražiti savezništvo sa njenom unutrašnjom političkom i građanskom, dokazanom demokratskom opozicijom velikosrpskim idejama. Kod usporedbe sa posthitlerovskom Njemačkom zaboravlja se da ona nije vlastitim snagama postala ranije spomenutom paradigmom ekonomskog i demokratskog razvoja, već uz pomoć zapadnih – prvo okupacionih sila, a potom saveznika, koji su proveli ograničenu denacifikaciju zemlje uz izdašnu ekonomsku pomoć Marshallovim planom, što je zemlju ponovno osovilo na noge. Zamislite samo – prekidam vašu dreku – kakav komentar su imale žrtve njemačke agresije koje nisu bile obuhvaćene američkim planom. Njemačka je, do priključenja propale DDR, za nekoliko desetaka godina bila i teritorijalno zakinuta, ali i ovdje valja izvući dobru pouku. Nije stanovništvo DDR-a težilo priključenju BRD-u zbog jakih nacionalnih poriva istočnih Nijemaca za ponovnim sjedinjenjem sa svojom zapadnom braćom, već prvenstveno radi ogromnog ekonomskog i demokratskog napretka SRNj u odnosu na DDR. Da je kojim slučajem bilo obrnuto, uvjeren sam kako bi proces tekao u suprotnom smjeru. Pouka je ta, da bi jasni ekonomski i demokratski razvitak BiH prije izazvao želju RS za ostankom u njoj negoli za izdvajanjem.

        Svi se i prečesto pozivaju na pripadnosti kojekakvim međunarodnim organizacijama (UN, međunarodni sudovi, trgovačke i monetarne organizacije,…) te na poštivanje međunarodnih sporazuma koje su im države ratificirale. Vjerojatno još i češće se prenemažu u prid vlastite koristi, ostvarene mimo i nasuprot prihvaćenim ugovorima, nastojeći svoje postupke opravdati pozivanjem na de facto – realno stanje stvari. Koliko li je samo primjera opskrbljivanja pobunjeničkih grupacija mimo međunarodnih zakona, baš kao i ustrajanje u njihovu svrstavanju među terorističke – sve dok ne osvoje vlast. Tada preko noći jučerašnji protivnici, banditi i teroristi postaju uvaženi međunarodni partneri. Jeli takvo ponašanje licemjerno, i ima li de facto stanje prednost pred onim de jure, ponajčešće dobiva odgovor kad ovo drugo negiramo na račun prvoga, podižući ga u novi de jure status nasuprot prvotno odbačenoga. „Stalna na tom svijetu sam mijena jest“, „Panta rhei“, makijavelistički principi ili varijacije američkog pragmatizma – svejedno; reći će mnogi kako je životna stvarnost jača od komada potpisanog papira. Ipak, zašto li ih onda svečano potpisujemo izvjesno se vrijeme držeći toga k’o pijan plota, da bi već u slijedećem trenutku svojim postupcima negirali vlastite potpise? Kosovo je 2008. godine – nakon poznatih događanja – jednostrano proglasilo nezavisnost od tadašnje Srbije. Za takav čin nije imalo niti formalnog uporišta, poput onoga što su Hrvatska i Slovenija našle u Ustavu SFRJ. Dok je Skupština Srbije tu odluku kosovskog parlamenta jednoglasno poništila, SAD su je isti čas primile na znanje uz oštro protivljene Rusije, dok su je neke (ne sve, posebno one koje imaju problema sa svojim manjinama) zemlje EU također prihvatile. Odaklem toliko razlaženje, sve redom članica UN čiji je Savjet bezbjednosti Rezolucijom 1244 od 1999. godine reafirmirao princip suvereniteta i teritorijalnog integriteta SR Jugoslavije i drugih država regije? Pitanje je svakako retoričko, prihvatimo li krajnji interesni egoizam u ponašanju većine individua ljudskog roda kao i njihovih skupina. Dakako da je Srbija ponajveći krivac što se sada bezuspješno poziva na rezoluciju u biti jedinog legitimnog – na papiru općeprihvaćenog – međunarodnog političkog tijela, ali ne i jedini. Svaka akcija izaziva određenu reakciju i obrnuto, s time što su one najčešće sasvim neproporcionalne. Ali, u tome i leži suština kojom se izaziva induciranje ostvarenja željenih ciljeva država, pokreta ali i pojedinaca. I na tome bi BiH mogla mnogo naučiti; trenutni splet okolnosti, međunarodna situacija i interesi velikih sila koji se prelamaju na njenom teritoriju, garantiraju opstojnost te države. No, može li bilo tko garantirati da će takav status quo trajati vječno – da neće biti narušen provokacijama zainteresiranih da se on promijeni? Danas na tlu bivše države postoje dva faktora nestabilnosti koje možemo identificirati kao snove o Velikoj Srbiji i Albaniji, u čije eventualne pokušaje realizacije mogu prekonoć biti uvučene BiH, Hrvatska, Crna Gora i Makedonija. Nije li to dovoljno za otrežnjenje i razumno djelovanje, a ne samo lamentaciju, preispitivanje i prebacivanje krivnje za sadašnju situaciju? Čini se da nije.

         Sada, kad ste već napunili oružje i pregledavate vozni red prema autorovom boravištu, da preduhitrim odgovor na vaša pitanja. Zašto se ne bavim žrtvama (jer žrtve se uglavnom isključivo i takvima osjećaju, često nesposobne da proniknu u mehanizme koji su ih do toga doveli, uz prečesto marginaliziranje i zaboravljanje svojih parnjaka sa suprotne strane)?; jeli mi ništa nije sveto (Vukovar, Dubrovnik, Srebrenica, Sarajevo, Mostar,…)?; dali mi nije jasno tko je agresor a tko se branio?; sve to praćeno raznovrsnim epitetima ovisno s koje strane mi se pridjeljuju. Već rekoh da objektivni povjesničari ne smiju biti zavedeni emocijama na račun istine koju žele proniknuti, ali je i mnogi laici žele dokučiti. Oni ne žele poput papagaja ponavljati onaj dio istine koji im je tendenciozno serviran, već žele spoznati i ono što se krije, kao i zašto se krije od javnosti. Upravo ih spomenuto samozamagljivanje osjećajima dovodi do neprimjerenih stavova usmjerenih glorificiranju postupaka vlastitog (ili dijela vlastitog) naroda, uz nekritičko izjednačavanje i žigosanje svih pripadnika drugih naroda, što je – dakako – psihološki razumljivo (posebno sa aspekta žrtve, no problem je u tome što se maltene svi osjećaju samo žrtvama) ali udaljuje ljude od samopročišćenja i koegzistencije sa drugima. Sve je to praćeno apriornim, desetljetnim odbijanjima udubljivanja u argumente drugih (što ne znači nužno i njihovo prihvaćanje) na račun vlastite, dogmatizirane istine. Napori emocijama nekontaminiranih intelektualaca, humanista, povjesničara – poput pokušaja uvođenja jedinstvenog udžbenika povijesti u škole (makar tek u vidu priručnika) – i laika, razbijaju se o hridi nacionalnog egoizma i isključivosti, odalečujući pomirenje među narodima na neke razumnije generacije. Dakako da se s pijetetom odnosim spram svih nevinih, naglašavam to ponovno – nevinih – žrtava, ali ako mi je išta sveto, to je samo istina. I o agresorima i o žrtvama, napose pak o cjelini događanja koja su do njih dovela, a tu istinu ne bih žrtvovao u ime bilo kojih i bilo čijih nacionalizama ili emocija. Lako je nalaziti krivicu kod drugih, a izgleda i preteško kod sebe sama i „svojih“. Upravo u tom smislu želim provocirati razumni dio intelekta pojedinaca, upućujući ga na zrelo promišljanje uzroka i posljedica položaja u kojem su se – često i ne svojom krivicom – našli. Tim mi je draže ako sam u tome uspio, ako pak nisam – vodite računa da se istekom zime mijenjaju i vozni redovi.

Foto:  ajpscs

Ladislav Babić
Autor 8.4.2013. u 09:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija