Prva crta bojišlise

Izdvajamo

• Ustali su u obranu svojih zasluga tobože izborenih za domovinu. Prisvajaju si pravo određivanja kulturnih program, biraju izvođače na koncertima, aranžiraju scenografiju.

Povezani članci

• Peteročlana obitelj Ćurić izbačena iz stana samo što su Srbi
• Radomir Lazić: CHALLENGE
• Izraelov drugi rat
• Dr Eso Boškailo: KAFA ILI KAVA, ČUDOM SE ČUDE BUBREZI MOJI
• Dvije laste hrvatskog proljeća
• Rasistička korozija na hrvatskoj šahovnici

FAH

Oni su, kažu, porazili pobjednike Drugog svjetskog rata!

Na nedjeljnom se prosvjedu u Samoboru okupilo par stotina boraca, protestirajući protiv svega i svačega, a navodno povodom izjave jednog političara.

Oni su, kažu, porazili pobjednike Drugog svjetskog rata!

Kao da se prvaku nakon sedamdeset pet godina mogu oduzeti bodovi. Ali prevarili su se. Bilo je to svjetsko prvenstvo, a ne lokalna liga gdje oni određuju suce. Mogu šarati po tablici kao po plotu, ali pobjedu si ne mogu pripisati.

U povijesti je upisano da su gubitnici. Izgubili su i u kvalifikacijama i u finalu.

Za veća primanja, spremni! Za benefite, spremni! Za prednost pri zapošljavanju! Za mimored pri upisu u školu! Za toleriranje krivičnih djela i prometnih prekršaja! Za mjesto u upravnom odboru!

To je eho njihovih „skrivenih“ parola.

Ustali su u obranu svojih zasluga tobože izborenih za domovinu. Prisvajaju si pravo određivanja kulturnih program, biraju izvođače na koncertima, aranžiraju scenografiju.

Briga ih što prime duplo više nego što zaradi blagajnica u Kauflandu i krojačica košulja. I višestruku više od umirovljenika koji su pošteno odradili svoj radni vijek.

Za njih rat još nije završio. Ne daju oni ratu da završi, jer sve dok rat traje oni su „nešto“. Važni, utjecajni! Bore se do zadnje kapi krvi iz kapilara majke domovine. Do kolapsa.

Dok su se mnogi istinski branitelji odrekli podjele ratnog plijena i kojekakvih socijalnih pomoći, stečenih nerijetko uz par „svjedoka“ i vratili svojim strojevima, njivama, bijelim kutama i katedrama, oni ne silaze s položaja.

Tužno ih je gledati.

Tko od nas ne zna bar jednog nesretnika kojemu je država, odobravajući mu pravo na primanje, odrekla pravo na dostojanstvo rada. Ponizila i omalovažila. Sortirala već prema nekoj birokratskoj kategoriji u pričuvu za „zlu ne trebalo“. Za glasnogovornike osobnih i stranačkih interesa, mržnje i jala!

Za stijeg kojim zamašu kada im zatreba „senzibiliziranje“ tužnih, nesretnih ili željnih osvete.

Oni, kao skrbe za domovinu i plaše se povratka crvenih.

Plaše se nove Jugoslavije za koju ih veže samo iracionalna mržnja, boje se da se Srbi ne vrate, strahuju od izbjeglica, iako su mnogi od njih i sami onomad izbjegli, pod prijetnjom jednako isfrustriranih nesretnika drugačijih ratničkih boja.

Pa sada iz straha za gubitak svojih položaja otimaju vlast od legalno izabranih predstavnika svog naroda (kao što su to već činili), isključivo zato što nisu po njihovoj mjeri. A njihova mjera je kratak štap nacionalizma, primitivizma i često osobne nesreće.

I mada to ni sami ne znaju oni su ostali na prvoj crti bojišlise!