Prva dva poglavlja nove knjige Edina Huskovića: „Bog je Žena“

Autor 25.4.2012. u 13:08

Prva dva poglavlja nove knjige Edina Huskovića: „Bog je Žena“

METAFORA MOGA ŽIVOTA

Između ostalih poslova kojima se bavim, brinem se i o jednoj maloj trgovini poklonima u južnom djelu grada – Mostara. Hrvem se ja sa tom radnjom. Lijep je posao voditi trgovinu, međutim svaki posao izgubi na draži ako ne funkcionira kako treba. A danas u ovom gradu, u ovoj regiji, državi, dijelu kontinenta, pa i u globalnom smislu, malo šta funkcionira kako treba, pa ta činjenica, iako to možda ne bi trebao biti ispravan stav, ublažava jad u mojoj duši uzrokovan vlastitim neuspjesima. Pokretanje present shop trgovine nije bio toliko loš poslovan potez, prije se radi o tomu da su ranija dugovanja, brojna nenaplaćena potraživanja i tri-četiri bankovna kredita zagušili njeno funkcioniranje. Javno se govori o tomu kako se unutarnji dug države broji u milijunima dolara, i prirodno je kako je i moj privatni budžet postao žrtvom jednog tako nepovoljnog opšteg poslovanja. I, naravno, da nema riječi o tomu kako ću se ovaj put predati. Bilo bi to glupo, nepraktično, nefunkcionalno i, jednostavno – neprofitabilno. Prosto rečeno: sebi bih izbio kruh iz usta, a kada je pored tebe mali dječačić od tri i pol godine onda to i ne zvuči baš sjajno, pa je zaključak: skupi hrabrost, ako treba uzmi još jedan kredit, odblokiraj trenutnu transakcijsku blokadu i spremno dočekaj sezonu koja je na pomolu. Naime, kada ovo pišem, sredina je petog mjeseca, a Mostar je, ako ništa drugo, za mnoge domaće i strane turiste postao zanimljivom destinacijom pri ljetnim putovanjima, naročito otkad je Stari Most (kameni most sagrađen 1.566 god. za vrijeme Otomanije) stavljen pod UNESCO-ovu zaštitu kao kulturni spomenik od svjetskog značaja. U tom smislu i moja trgovina koja se nalazi na južnoj gradskoj prometnici, svakako da postaje dijelom vrlo posjećene i atraktivne lokacije. Domaći i strani turisti iz cijelog svijeta obilaze staru jezgru grada Mostara, međugorska katolička svetišta, znamenitu muslimansku Tekiju na izvoru Bune, pravoslavni manastir u Žitomislićima i još druge brojne prirodne i kulturološke znamenitosti Hercegovine.  Ljeto donosi promjene, pokret, ekonomski prosperitet i konačno dokida učmalost i žabokrečinu u kojoj se davimo kroz skoro sva ostala godišnja doba u godini. Ali dok dođe ljeto, ti si zagrcan u dugovima, istrzanih nervi, hronično umoran, ozbiljno depresivan i jedva se provučeš kroz vrijeme između jutarnjeg buđenja i kasnonoćnog lijeganja u krevet, kad znaš da te čega isprekidan san prepun noćnih mora i obilatog znojenja.

U stvari, savršen događaj za metaforu moga života zbio se upravo danas. 

Kako bih za svoju obitelj i sebe, bar simbolično, učinio nešto drugačije u našoj svakodnevnici, kupio smo akvarijum od 25 l namjeravajući da u njemu stvorim što privlačniji florno-riblji mini eko sistem. Iskoristivši moment kada jedan moj poznanik zatvara prodavaonicu ribica i akvarijuma koja je bila u blizini moje trgovine, za minimalan novčani iznos kupio sam stakleni akvarijum, jezerski pijesak, nekoliko toplokrvnih ribica, i četiri-pet vrsta vodenih biljaka. Doma sam odredio mjesto gdje će akvarijum biti instaliran. Žurio sam se da raspremim naš maleni stan, oformim novi akvarijum i tako prijatno iznenadim sina i djevojku prije već ona dođe sa posla uzevši dječaka iz vrtića. Znate, kad ste zblanuti tegobom i naporom života, kad se zbog ovog ili onog problema osjećate otuđeni i posramljeni, dobro je blejati u šarene ribice što plivaju akvarijumom, svaka u svom filmu, a opet sve zajedno kao dio jednog mini eko sustava kojem ste donekle i sami tvorac. Ponekad to prilično opusti. 

Zamazlumate, i opustite se. 

Međutim, kada sam postavio akvarijum na komodu dnevne sobe, i napunio ga vodom – ne odmah, što je najgore ne baš odmah, već deset ili petnaest minuta nakon što sam usuo svu vodu – začuo sam kapanje vode: kap, kap, kap… Cijelo vrijeme dok sam ja sipao vodu u posudu, između dvije staklene plohe na dijelu akvarijuma kojeg sam okrenuo prema zidu, valjda zbog nestručno postavljenog silikona, voda je ne baš malim protokom curila na gornju površ komode, pa onda niz tanku šperu pozadine na parketno tlo. Za petnaestak minuta koliko je isticala, a da ja to nisam vidio, poplavila se približno petina površine sobe. Sjetivši se vodenog crijeva na avliji*i fizičkog zakona spojenih posuda, jedva sam uspio isprazniti akvarijum. Od ugođaja kakvog sam trebao napraviti za sve nas, dogodila se šteta – van svake misli o tomu. 

I to je otprilike moj život čega god da se dotaknem, bar do sada. Ima stara narodna izreka: “Da dirne za zelen bor – osušio bi ga!” Tako je to i sa najrazličitijim poslovima koje sam pokretao. Tako je sa mnogim bitnim životnim planovima koje sam stvarao. To je tako i u inom životnom odabiru kojeg sam učinio. Uvijek negdje nešto iscuri, uvijek se ukaže neka pukotina, neki rascjep, a da ja ne znam, kad, zašto, niti kako…

 

PORUKA U BOCI

O Bogu i stvarnom smislu života razmišljam od ranog djetinjstva. Rođen sam u muslimanskoj obitelji ali i u komunističko-socijalističkom sistemu bivše Jugoslavije. Nana, sa mamine strane, bila je hodža; kažu da je znala Kuran napamet. Umrla je kad sam imao dvije i pol godine tako da je skoro i ne pamtim. U stvari, sve čega se sjećam vezano za nju su jedna soba na spratu naše kuće i postećija* na kojoj je klanjala. U sobi, gdje je boravila, bio je dvosjedni krevet na rasklapanje, malena, siva komoda, sveti Kuran uvijek otvoren na najvišoj polici, serdžada* za namaz* i tespih* na njoj. Kažu da je jednom, nakon igre sa mnom, sasvim tiho izjavila: “U mog malog Ede hiljadu pameti u jednoj minuti.” Mislim da me niko nikada nije pronicljivije procijenio. Hiljade i stotine najrazličitijih misli me opsjedaju iz trenutka u tren i tako mi ne dozvoljavaju da stvorim ikoliko trajan umni mir. Sklon sam i negativnoj autosugestiji  koja posuspješuje mentalne krize poput onih anksioznih, ali i depresivnih. Mentalne blokade nekada me razore, ali se katkad uspijevam i iskobeljati iz njih. Borim se sa slabim živcima kao što se neko bori sa kardiovaskularnim problemima ili hroničnim hepatitisom. Uvijek sam pod strahom da moje zdravstveno stanje ne sklizne na još nizu razinu. Kukavica sam. Nisam hrabar, mada to uporno pokušavam biti. Čak i onda kada uspijem doseći jedno određeno emocionalno stanje koje bih mogao označiti kao svejednost, držim da sam na putu koji vodi ka misaonom olakšanju, tačnije ka polju pozitivnih razmišljanja koja me usmjeravaju ka nešto boljem životnom filingu. Tada profunkcioniram, pišem, jedem (obilato jedem), vozim bicikl, slušam muziku, pratim radio i televizijski program, igram se sa svojim sinom, ljubim svoju djevojku, raspremam kuću, usisavam, vozam se autom, zovem prijatelje na kaficu i oni zovu mene, čitam, saznajem, razmišljam i razmišljam, stalno pokušavajući doseći smisao životu koji se kod mene vodi nekako isprekidano i nedovoljno. Nastojati ću ovdje biti određeniji pa reći kako sam mišljenja da u mome životu nema dovoljno života – iako se ja grčevito borim da to ne bude tako, jer volim život, i mislim da od njega trebam uzeti mnogo više već što mi je do sada bilo servirano.

U posljednje vrijeme, nastojeći pronaći smisleno olakšanje svoga postojanja, sve se više služim razgovorima – unutarnjim razgovorima. 

Razgovarate li nekada sa samima sobom? Da li sebi postavljate pitanja i pokušavate naći odgovor na njih? Da li vam se katkad čini da imate neko drugo Ja, intuitivno Ja, više Ja – kako hoćete… neki viši vid sebe koji u svim mogućim okolnostima, koje za vas mogu izgledati dobre ili loše, ostaje netaknut? Iako je moja Nana tačno ustvrdila kako ja imam hiljadu pameti u jednoj minutu, jedna od tih pameti je uvijek nepromijenjena, dok se sve ostale mijenjaju i gube svoje prvobitne oblike stalno se metamorfirajući u drugačije i različito, nekad ka boljem, često u lošem pravcu. To drugo, nepromijenjeno, mirno, usklađujuće Ja, u posljednje vrijeme, a pod uticajem raznih okolnosti, sve je više u doticaju sa svjesnim dijelom mene. Razgovaram sa višim dijelom sebe tako pokušavajući naći odgovore na pitanja koja me muče i na taj način dati značajniju dozu smislenosti životu kojeg živim. Naravno, kako ja nisam oduvijek bio svjestan toga svoga Univerzalnog Ja, mada, sada mi je poznato, ono se razotkrivalo sve više u meni kako sam dublje tragao za duhovnim istinama. Sjećam se svojih tragalačkih početaka kada bih mamu upitao: “Mama, postoji li Bog?” Mislim da se moja majka Fikreta nije previše zamarala sa tim pitanjem, pa bi samo odgovorila: “Postoji, kako neće postojati.” Nastavio bih dalje: “A da li je ikad iko vidio Boga?” Moja majka tad ne bi znala šta tačno da odgovori pa bi rekla: “Muhamed je božji poslanik.” Ja bih i dalje insistirao: “Šta je božji poslanik? Da li je Muhamed vidio Boga?” “Poslanik znači da je poslat od dragog Allaha na ovaj svijet, a rahmetli* Nana je govorila da su se iznad Muhameda otvorila nebesa i da je tada stao pred Boga.”

U vrijeme jednog od takvih razgovora bosanski muslimani su slavili dvadesetsedmu noć Ramazana*, Lejlet-l-kadar, i religijska je legenda govorila kako se za svaku tu noć, noć sjećanja na Prorokovo uznesenje na nebo, za sve dobre muslimane, tačno u ponoć, nebesa otvore iznad njih. Naravno da za obične smrtnike ne bi bilo moguće uzdići se kroz nebo, jer niko od nas ne može biti drag kod Allaha kao poslanik, ali bi kroz nebeski otvor meleci* ispunjavali sve lijepe želje dobrih ljudi. Za jednu takvu ljetnu, vedru noć, ispod neba punog zvijezda (mahalska mudrost bi nadodala: i pođekojim mjesecom) na avliji ispred kuće, čekao sam rastvaranje nebesa i spuštanje meleka. Na rasklopivom krevetcu zaspao sam negdje pred svitanje, a da nisam doživio ono što sam čekao. Cijelu noć na tamnom, zvjezdanom nebu nije se ukazao niti jedan rastvor, pa samim tim nije bilo niti meleka. Poslije, neko vrijeme nakon buđenja, došao sam do sljedećih zaključaka. Prvi se podrazumijevao: ja nikad ne mogu biti kod Boga voljen kao Muhamed pa da budem uznesen Njemu na nebo. Drugi me obeshrabrio i prilično dotukao: ja nisam dobar musliman, pa čak niti dobar dječak, jer nijedan anđeo mi se nije obratio na noć kada se oni ukazuju svoj dobroj djeci, ženama i ljudima koji bi ih skrušeno čekali.

Za mene, mislio sam tada kao desetogodišnjak, nema mjesta pod Božjim nebom i sa dobrim ljudima, a mjerila dobrote i vjere bila su mi posve nepoznata. Kako su ti zaključci bili deprimirajući, vremenom, sve sam više prihvaćao ateistička stajališta. To i nije bilo tako teško, jer kroz taj misaoni proces rasterećivao sam pritisnutu psihu, a i socijalistički školski sistem obrazovanja podržavao je ateizam kao opredjeljenje.

Sljedeći zaključak je bio: Bog i meleci ne postoje. Ljudi su uslijed nedostatka razuma i znanja koji bi se odnosili na razumijevanje različitih prirodnih pojava koja ih okružuju, njihovo stvaranje i djelovanje kroz vjekove pripisivali božanskim bićima ili samo jednom od njih, pa su na taj način nastale najrazličitije religije i magijska vjerovanja.

Ionako mi se nije sviđala ideja o strašnom i pravednom Bogu, Bogu koji kažnjava, Bogu koji nema milosti prema neznabošcima, Bogu koji bi, pod određenim okolnostima, bio u stanju staviti vas u položaj vječite džehenemske muke. Bog je imao miljenike: sve pravedne muslimane, i prokletnike: ljude koji Mu se nisu obraćali nikako, pa i ako jesu, onda to nisu činili na tačno propisani način. Bog je imao vlastite potrebe u odnosu na nas, ili, u boljem slučaju, nije imao nikakvih potreba glede stvorenih bića, ali ako Mu ne bismo prilazili po tačno utvrđenim pravilima i po precizno određenom kodeksu ponašanja, Njegova volja bila bi da nas stavi na strašnu muku vječite vatre.

Bojao sam se takvog Boga, pa sam vremenom strah od Boga zamijenio lakše podnošljivom mišlju da takav Bog ne postoji, da se treba uzdati u ljudsku dobrotu i sve pogodnosti koje nam je priroda stihijski dala.

Ali, u dubini sebe osjećao sam kako svi ti moji zaključci nisu bili ispravni, nisu bili logični, nisu se podudarali sa ljepotom Istine. Možda je bilo tačno kako nema i ne treba da bude despotskog, osvetoljubljivog, uslovno milostivog Boga. Također, ako ne postoji takav Bog, da li je ateizam opravdan, ako pretpostavimo da postoji drugačiji, svrsishodniji Bog? Ali šta ako Bog nije suprotnost onome što bi po redu stvari trebao biti – postavljao sam pitanja u dubini sebe i pokušao dosegnuti odgovore – šta ako ima Boga ali da On nije kažnjavanju sklon Apsolut? Onda bi to trebao biti Bog ljubavi, opraštanja, prihvaćanja, blagosti i dobronamjernosti. No, ako takvu postavku uzmemo kao istinitu, otkud onda oko nas sve sama nesavršenost, ovozemaljska patnja, neskladnost ljudskih odnosa, razularenost prirodnih pojava, ratovi, bolesti i smrt? Savršeni, milostivi Bog naspram nesavršenog svijeta kojemu je Tvorac. Iz svih ovih proturječnosti nisam uspijevao naći izlaza, čak niti dugo vremena nakon što sam kao desetogodišnjak čekao rastvaranje nebesa.

Razrješenje misterija življenja i njegove svrhe za mene i do dana današnjeg izgleda predaleko i preduboko već što ga pojmovno mogu dokučiti, mada držim da je unutarnji glas Univerzalnog Ja više već ikada do sada jasan, smjeran i nepokolebljiv da odgonetne upravo tu misteriju. Čak i pored toga što važem 116 kg – možda i koje kilo više; što sam preko glave preturio rat, neimaštinu i razaranja; što sam se suočio i suočavam sa strahovima o kojima ovog trenutka nisam spreman ni da pišem; što svojoj djevojci nisam uspio stvoriti život kakvog je željela; jer sam pun rezerviranosti prema vjerovanju u bolju budućnost moga djeteta; što živim u poslijeratnoj, tranzicijskog neizvjesnosti do grla zadužen kod čak četiri banke, a trenutni poslovni rezultati ne obećavaju ničega dobrog ili pozitivnog. Kako uslijed jako negativnih okolnosti razmišljati pozitivno?

Kako uslijed jako negativnih okolnosti razmišljati pozitivno?

 

Najprije: Mir i Ljubav!

Hmm… Zdravo. Pozdrav “Mir i Ljubav” ne čujem prvi put od tebe. Takvim se pozdravom već neko vrijeme oglašava moj prijatelj Dragan Hadrović. 

Već neko vrijeme se događa kako Dragana Hadrovića upravo Ja inspiriram na taj pozdrav. I to je dobar pozdrav. S druge strane, ovo je tvoj prvi značajniji pokušaj da pokušaš zapisati dijalog kojeg ćeš voditi sa sobom, odnosno tvojim Univerzalnim Ja. 

Da. Mislim da sam to pokušao uraditi još jedanput, čak i prije spomena na knjigu “Dnevnik Iz Utrobe” (objavljenja knjiga koja prethodi ovoj), ali,  pobojao sam se da to ne bude samo blijeda kopija nekih drugih knjiga koje sam pročitao do sada (Neal Donald Walsch; Razgovori s Bogom) 

Mislim da se dublji razlog zašto već onda nisi bilježio naš dijalog krije u činjenici kako tada uopšte nisi vjerovao da je takvo što moguće. 

Pa, da! Ni sada nisam načisto šta ja ovdje u stvari radim. Kakva je knjiga koju upravo tipkam? Koja je vrsta inspiracije koja me nadahnjuje? U kom će se smislu i da li će se dovoljno dobro odvijati ovaj dijalog kojeg pokušavam voditi sam sa sobom, svojim Univerzalnim Ja, zar ne? 

Ali, ipak jasno osjećaš kako je vrlo moguće da će se na ovaj način dogoditi nešto veoma interesantno u tvom novom spisateljskom iskustvu, kako ćeš izići na posve nove prostore postojanja o kojima do sada nisi ni sanjao, kako ćeš se – uzdignuti. 

Ovaj dijalog koji je upravo otpočeo, u sastavnoj komponenti koja se može smatrati odgovorima, sadrži vid obraćanja. Moje Univerzalno Ja kao da je odvojeni dio mene. Kao da se vodi dijalog između dvije različite osobe, a ne radi se o tomu, kako sam prvotno smatrao, da ja razgovaram sa samim sobom, odnosno višim dijelom mene, ali koji ipak pripada meni samom. 

Dijalog ne bi imao smisla kada u njega ne bi bile uključene dvije osobe. Onda bi to bio monolog. Međutim, očito je kako si ti od samog početka inspiriran samo jednom mišlju, a ta je da vodiš upravo – dijalog, odnosno pisanu formu dijaloga. Sad za sad nećemo ulaziti u dileme da li je tvoje Univerzalno Ja potpuno zaseban individuum koji je uz tebe, a ne neki dio tebe koji zajedno sa tvojim svjesnim dijelom čini jednu zasebnu cjelinu. No, odmah na početku, moram ti izreći jednu značajnu misao: Kao i kod svih dilema, Istina obično obitava negdje u sredini. 

Znači, vrlo je moguće da ja ne vodim razgovor sa samim sobom već sa potpuno posebnom i neovisnom individuom koji zajedno sa mnom obitava u mome tijelu, mome umu ili u mojoj inteligenciji. 

Da, možda se radi upravo o tomu, a, opet, možda to i nije tako. Kao što sam rekla, Istina obično zauzima centralnu tačku u odnosu na dvije nasuprotne mogućnosti. No, sada to i nije tako bitno. Možemo dopustiti da dijalog krene dalje. 

Rekao si, rekla si: REKLA…! Nije valjda moje Univerzalno Ja ženskog roda. Ne razgovaram li sa nekom Univerzalnom Ženom pored sebe, ili Onom koja je neodvojivi dio mene? 

Sada imamo dvije dileme, dvije mogućnosti, dvije nedoumice: da li sam Ja sa kojim razgovaraš neodvojivi, hiperunutarnji dio tebe ili nisam, odnosno da li razgovaraš sa potpuno drugom osobom? A drugo pitanje još je intrigantnije: da li je druga komponenta ove neobične komunikacije, ako je već zasebna u odnosu ne tebe, muškarac ili žena? 

I samim tim nameće se jedna nevjerovatna mogućnost! 

Znam. 

Znaš?! 

Naravno da znam. 

Onda da li je ona istinita? 

Hoću da mi postaviš konkretno i potpuno pitanje. 

A Ti na njega znaš odgovor? 

Svakako da znam, ali ne želim da zaobilaziš pitanje. 

Očito je da ga moram postaviti, i to potpuno, i to konkretno. 

Samo izvoli, blaženo čekam da to čujem. 

Onda, dobro. Da li je moguće da je ono što sam smatrao svojim Univerzalnim Ja, u stvari, odvojeni dio mene, Individuum koji je ekspandiran kroz cijelo postojanje i svu materijalnu i duhovnu kreaciju? Da li je to ono što se u nekim učenjima zove Paramatmom, Naddušom, lokalizovanim aspektom Boga koji se nalazi u svakom atomu stvorenoga, a koji je ipak dio jednog, osobnog Boga? 

I… 

I…I da li je taj aspekt – Žena? Žena – Bog? 

I sad očekuješ odgovor na svoja pitanja? 

Naravno! 

Istinski odgovor. 

Koji je razlog Tvoga odugovlačenja sada? Ja sam svoj posao završio do kraja, bar što se tiče postavljanja indikativnih pitanja. 

Veličanstvenih pitanja. Veličanstvenih pitanja, dragi moj. 

Zar zaista jesu? 

Sad se ne radi o tomu da ti nisi skroman, jer ti nisi Ja, niti sam Ja ti, mada smo neodvojivo Jedno kroz vijeke vjekova. Moraš da shvatiš. Ne, sada se ni najmanje ne radi o tomu kako ćeš ti zanemariti skromnost. Ovo ću reći upravo Ja: ovo su najveličanstvenija pitanja koje jedno ljudsko biće može postaviti sebi, drugom ljudskom biću ili Meni. Pitanja: da li sam Osoban i da li sam Žena? Na kraju krajeva, da li kao takav, odnosno takva, razgovaram sa tobom iz tvoga najdubljeg dijela tebe? Veličanstvena pitanja, dragi moj! 

A ja čekam odgovore. 

Odgovor je u boci. 

Šta je sada ovo – šala kroz koju pokušavamo nešto zaobići? Najprije se kačimo za veličanstvenosti, a onda se srozavamo do neumjesnih šala. 

I tvoja veličanstvena pitanja i moja šaljiva dosjetka odraz su jedne Univerzalne Istine. 

A ja čekam da je čujem. Nestrpljiv sam da je čujem. 

Ja sam je već izrekla. Odgovorila sam na tvoja pitanja i prije već si ih konkretno postavio. 

Pa gdje je odgovor? U boci?! 

Da i on glasi: Kao i kod svih dilema, Istina obično obitava negdje u sredini. 

Dakle, Ja jesam dio tebe koji si ti, ali sam i potpuno odvojeni dio tebe. Ja jesam Žena, ali sam i Muškarac, ali i neutralno Ono, jer ne postoji ništa što Ja nisam ili ne mogu biti. Ja sam Istina, Svjetlo i nadahnjujuća Poruka. I, da, ako hoćeš, svi odgovori bili su u boci. Boca je krila odgovore na tvoja pitanja, kao i na sva druga pitanja koja ćeš ikad i koja si ikad htio postaviti. Koliko pitanja, toliko odgovora, a svaki će odgovor zahtijevati samo jednu stvar od tebe: da razbiješ svaku sljedeću bocu koja će se naći pred tobom. Što je prije i dosljednije razbiješ to će ti odgovor biti jasniji i veličanstveniji. Baš kao i pitanja koja ćeš mi postavljati, bez obzira na šta se ona odnosila, bez obzira kako banalna kroz prvi utisak zvučala. Zato postavljaj svoja pitanja, i naizgled najbanalnija pitanja, jer, između ostalog, i u banalnosti se kriju odgovori, možda najveći i najveličanstveniji odgovori koji će te oboriti s nogu, ali sa tvojih nestabilnih nogu, da bi te onda uzdigli do najveće misli koju si ikada imao o sebi, ili o bilo kojoj drugoj osobi što je na ovaj ili onaj način prodefilovala kroz tvoj život. Tako će ova knjiga postati značajan spis. Jer vrijeme je buđenja, vrijeme je renesanse, upravo je sad tvoje vrijeme koje si toliko dugo čekao. Iskoristi svojih pet minuta na najbolji mogući način, čak iako znaš da Ja, kao Ljubazna Dama, nikad nikomu ne prekidam dotok mogućnosti. Ja uvijek obnavljam okolnosti koje će pružiti nove šanse, ali onda kada zaista i iskoristite jednu od prilika koje vam neprestano šaljem, prva Istina koja će vam prsnuti ispred očiju biti će sljedeća: Svaki odgovor za kojim istinski tragate zatvoren je u boci. Razbijte je i iskoristite blagodat koja vam je tako dodijeljena. 

Istina je u razbijanju, razbijanju svake lažne predodžbe, iluzije, pogrešne misli, svakog klišeja, svake loše tradicije, kulturološke zablude, religijske dogme ili osobnog umišljaja. 

Istina je prasak. 

Istina je rasprsnuće svake vaše nemoći pred ljepotom i neobičnosti Apsoluta, koja se onda pretvara u istinsku moć. 

Dok odavna preko ovog planeta nisu prostrujale jedne od najneobičnijih i najuzvišenijih Istina: Ja sam Blaga Žena, Blažena Djeva, Tamna Plesačica, Raskalašena Razbludnica, Vješta Jahačica, Divno Lice, Beskrupulozna Maherka, Zanosna Plesačica, Vječita Dobrotvorka, Ja sam Bog i Božica. Ja sam koja Jesam koja je Bila i koja će Biti. Ništa ne postoji bez Mene, Ja sam van svega. 

To je to. Jedna od boca je prsla. Istina je procurila. 

Ja sam Alfa i Omega, početak i kraj, sve Istine su u meni, Ja sam u njima. 

Ja sam beskrajna ekspanzija, tvar i antitvar, osnovni sam fundament materijalnih svjetova i transcendentalne kreacije. 

I dok udišeš zrak, ispijaš vodu, krijepiš se hranom, dok si svjedok stalnih promjena i najrazličitijih fantastičnosti života kojeg živiš i čiji si neodvojivi dio, dok hodiš ovom zemljom, Ja sa tobom dijelim svaku kap vode, atom zraka ili zalogaj hrane. 

Tvoja sam najuzvišenija misao koja te nadahnjuje i vodi naprijed. 

Tvoj sam Bog. 

Tvoja sam Žena.  

Amen

 

 

* avlija, kućno dvorište, turcizam

* postećija, mala tkanena prostirka na kojoj se obavlja molitva, turcizam

* serdžada, isto što i postećija, arapski

* namaz, propisana molitva za muslimane koja se obavlja u tačno određeno vrijeme 5 puta dnevno, tur.

* tespih, molitvena brojanica sa 99 ili 33 zrna, tur.

* rahmetli, pokojnik, pokojnica, arapski

* ramazan, muslimanski sveti mjesec posta

* melek, anđeo, tur.

Autor 25.4.2012. u 13:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija