Prvi svjetski rat: Skok u tamu

tačno.net
Autor 6.1.2014. u 13:54

Prvi svjetski rat: Skok u tamu

Upaljač: 1914. postavljeni su putokazi za evropski rat. Političke elite su zakazale. Je li zamislivo da bi Evropa bez atentata u Sarajevu ostala u miru?

By: Günther Haller
Preveo: Ešref Zaimbegović

Ko je bio najvažniji čovjek 20. stoljeća? Einstein, Hitler, Staljin, Gorbačov? Pokušajmo sa tezom da je to bio mladi bosanski Srbin sa nesrećnim djetinjstvom, mršavi i bolešljivi loši učenik, koji je slučajno 1914. zapao u emocionlno napeto okruženje  srpskih nacionalista. Njegovo ime: Gavrilo Princip. Njegovi prijatelji: jedan krug mladih ljudi koji su bili oduševljeni idejom da žrtvuju svoj život i kao mučenici u borbi protiv Habsburške Austrije uđu u istoriju.

Kroz čitav niz slučajnosti Princip je sa oružjem u ruci stajao u pravo vrijeme na pravom mjestu kada je austrijski prestolonaslijednik posjetio bosanski glavni grad Sarajevo. Ustrijelio je njega i njegovu suprugu. To se desilo 28. juna 1914. Tog dana Evropa je bila miran kontinent. Samo 37 dana kasnije započeo je rat koji će odnijeti 20 miliona života. Razorio je četiri monarhije i ostavio vakum moći u kome su se mogli proširiti nacionalsocijalizam u Njemačkoj i boljševizam u Rusiji.

Grozote 20. stoljeća ima ovdje svoj početak, iz prve katastrofe stoljeća proizašle su sve slijedeće do rata u Jugoslaviji i geopolitički nestabilnog regiona Bliskog i Srednjeg istoka. Bez Principa nema lenjinizma, nema staljinizma, nema Hitlera, nema holokausta, nema hladnog rata.

Da jedan pojedinac izazove lančanu reakciju koja je na koncu za poslijedicu imala smrt 80 miliona ljudi? Nije li moglo krvoproliće 20. stoljeća prema tome biti volja sudbine kako piše američki sociolig Steven Pinker u svojoj Istoriji nasilja i ne bio bi to neviđeni nedostatak respekta prema žrtvama?

Stotine istoričara su potcjenjivale značaj Principa i pokušavali dokazati da bi se Prvi svjetski rat  svakako dogodio i bez njega, da je veliki sukob sila, u nacionalistički nabijenoj atmosferi onoga doba,  morao izbiti prije ili kasnije. Mnogi tragovi su otkrivani do daleko unazad u 19. stoljeće, istorijski ovisne povezanosti su nađene i sve je vodilo direktno ka velikom sukobu.

Nezgode

Međutim diskusija o tome da li je rat u Evropi bio nužan i predeterminir ponovo oživljava. Očigledno je da svaki period ima vlastiti pogled na 1914. godinu. u novije vrijeme se živo diskutuje o posljedicama grubih zanatskih grešaka i pogrešnih procjena preopterećenih donosilaca odluka koje su dovele do nepotrebne i anahrone katastrofe. Događaji na Balkanu opet izlaze jače u prvi plan, geopolitički upaljač koji je bure baruta doveo do eksplozije.

Jer jedno je nesporno: predratna Evropa bila je opasno mjesto, puno lakomislenih i agresivnih političkih manevara. Izgleda da osobama na čelu država nije bilo jasno u kom pravcu idu i šta sve stoji na kocki. Za nekoliko godina oni su razorili izbalansirani sistem, “Koncert sila”, koji je Evropi nekoliko decenija obezbjeđivao mir.

Decenijama je za istoričare bilo jasno ko je uveo odlučujući pogrešan ton u koncertu sila: Njemačka. Iz straha izazvana gospodarska dinamika, unutrašnja politika obilježena staropruskim i atavističkim strukturama vlasti, vanjska politika upadljiva kroz blefirajuću i ucjenjivačku retoriku, sa carem Wilhelmom II na čelu, koji nije propuštao da čini diplomatske gafove i davao grozne borbene izjave. Međutim najopasnije je bilo: strah od okruženja, osjećaj da bi bezpomoćno mogli pasti u ruke francusko – rusko – engleskoj koaliciji ratnohuškačkih protivnika.

Ova opsesija da moraš “udariti” obuzela je i oprezne i za rat neraspoložene državnike kakav je bio njemački kancelar Bethmann Hollweg jer je vojska govorila dan i noć o neophodnom preventivnom ratu. Umjesto toga u junu 1914. bila je neophodna odgovorna politika. Eskalacija između Beča i Beograda mogla se savladati, konflikt se mogao lokalizirati da je Berlin pokazao više interesa za mir i djelovao umirujuće na Beč. Umjesto toga igralo se “vabanqe” pri čemu se svjesno računalo sa mogućim izbijanjem velike katastrofe.

Neposredno poslije atentata habzburška monarhija nije imala loše karte u evropskom „koncertu“: užasavanje u Evropi zbog „kraljevskog ubistva“ bilo je veliko, slavlje pansrpskih nacionalista tome je doprinosilo. Car Wilhelm predložio je saveznicima da brzo udare i stvore Fait accompli (svršena stvar prim.prev.)

Austrijska vlada vidjela je priliku da konačno riješi opterećujući balkanski problem, da Srbiju isključi kao politički faktor moći, da odsječe glavu panslavizmu i da pokaže Rusiji ko je gospodar na Balkanu. Svaki drugi odgovor na atentat bi nanio nepopravljive štete statusu velike sile već klimavoj višenacionalnoj državi. Brza reakcija Austrije na provokaciju, trenutni napad bi možda raščistio situaciju.

Međutim brzina nije baš oznaka austrijske političke kulture. Car Franz Joseph poslao je memorandum u Berlin u kome je svoje ogorčenje ovim događajem opisao cvijetnim metaforama. Predosjećanja umjesto jasne političke opcije, prijetnje umjesto preciznog akcionog plana. Nije čudo da su njemački saveznici ovu stvar na početku posmatrali sa skepsom.

Razmišljanja o prestižu

Kad je Austro-Ugarska svoj ultimatum na Srbiju ispunila sadržajem koji će sa sigurnošću biti odbijen, skretnice su bile postavljene na cjeloevropski rat. Nekoliko dana bilo je u rukama Rusije da li će se veliki kontinentalni rat dogoditi. Ali i za Rusiju je srpsko pitanje postalo stvar  prestiža. Prestiž je u tom momentu bio “moneta internacionalne politike” (Christopher Clark). Mehanika saveza stupila je na snagu, pisma cara Wilhelma na njegovog rođaka, engleskog kralja Džorđa  i cara Nikolaja došla su suviše kasno.

Vrlo jednostavno je osuditi lakomislenost elite iz 1914. Jer državnici, koji su započeli rat imali su samo nejasnu predstavu o tome šta stvarno dolazi.  Poražavajučć dejstvo mašinskih pušaka, otrovnih gasova, klanice kao kod Verdun – sve je to bilo izvan njihove predstave. Bio je to korak u tamu.

Nazad ka Gavrilu Principu

Virtualni scenario: Bez njegovog djela mogla bi Evropa 1914. godinu preživjeti bez rata. U 20. stoljeću ipak je bilo ratova ali predstava da bi bez igre slučaja stoljeće moglo sasvim drugačije odvijati ima u sebi nešto uznemirujuće i zastrašujuće. Moglo bi se pomisliti da je pogled na višeuzročnost rata proizašao više iz psiholoških nego naučnih razloga. Moralno zadovoljenje time da se razjasne uzroci rata, odgovornost i krivica je sa obzirom na broj žrtava nesporno. I pomisao da je tako moralo biti ima u sebi nešto umrujuće.

Žrtve

U Prvom svjetskom ratu umrlo je prema današnjim saznanjima oko deset miliona vojnika i sedam miliona civila (uključujući sve uzroke smrti). Najviše žrtava ukupno imala je Rusija ( 3,3 do 3,8 miliona), zatim Osmansko carstvo (2,9 mio) i Njemačka (2,5 mio).

U odnosu na broj stanovnika najviše je nastradala Srbija: 725.000 mrtvih znači 16,1% naroda. Turska izkazuje 13,7%, Rumunija  (700.000 mrtvih) 9,3%. Gubici Austro-ugarske iznosili su 1,6 miliona ljudi odnosno 3%  stanovništva..

diepresse.com

tačno.net
Autor 6.1.2014. u 13:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija