‘Psihogenealogija’, zanimljiva i korisna knjiga

Autor 1.12.2011. u 15:12

‘Psihogenealogija’, zanimljiva i korisna knjiga

U Francuskoj je 2007. objavljena knjiga pod naslovom ‘Psihogenealogija’, autorice Juliette Allais. Juliette Allais je terapeutkinja i nastavnica psihogenealogije. Njena praksa se temelji na pluridisciplinarnom pristupu čiji su sastavni dijelovi psihologija dubina (psychologie des profondeurs), analiza snova i proučavanje transgeneracijskog (étude du transgénerationnel). Utemeljila je i Institut za obrazovanje i izučavanje transgeneracijske analize (www.ifrat.fr). Napisala je i knjigu ‘Odgonetanje snova’, koja je objavljena 2009. O sadržaju knjige ‘Psihogenealogija’ puno govori njen podnaslov: ‘Kako se izliječiti od svoje obitelji’.

Nešto o knjizi sa web stranice izdavača: “Nedostatak samopouzdanja, poteškoće u vezivanju za druge ljude, u ljubavi prema drugima, neposobnost realizacije vlastitih stremljenja…Mnogi naši aktualni problemi, naizgled nepremostivi, vezani su za naše pretke. Kakvo je to nasljedstvo i kako ga se osloboditi?”

“Da bismo razumjeli izvor naših poraza, ova knjiga nam predlaže da ispitamo naše genealoško stablo: kako se vjerovanja i očekivanja naših predaka nastavljaju manifestirati u našem životu? Čemu se u suštini povinujemo kad svaki put iznova konstatujemo da smo nesposobni živjeti u paru, uspjeti u poslu ili jednostavno – biti srećni?

Namjera ovog istraživanja u srcu obiteljskog romana je da postanemo svjesni izbora koji su realno ‘naši’. U suštini, izvan determiniranosti koju smo naslijedili i koju podnosimo, možemo odlučiti da se naslonimo na našu povijest da bismo, u potpunoj slobodi, izgradili budućnost koja nam je nalik”.

U uvodu knjige piše:  “Tijelo je najautentičnija veza sa našom unutarnjom istinom, našom podsvijesti, našim željama i našim emocijama. Čak ako nekada i uspijemo da mu nametnemo naš zakon, tijelo uvijek pobjeđuje. Ako je to kroz obične migrene ili alarmantnije simptome, tijelo svjedoči o životu o kojem ne znamo puno i nad kojim nemamo nikakvu kontrolu; tijelo nam vrlo preciznim jezikom prenosi stanje naše psihe, i njenu povijest od samog početka.

Tijelo je mjesto par excellence gdje se sve odigrava, jer bez njega ne bismo ni postojali. U njemu postajemo i svjesni naše ljudske krhkosti: iako znanost pretenduje drugačije, naše tijelo ostaje enigma. Mi se možemo samo povinovati njegovoj misteriji, iako u današnje vrijeme čovjek misli da može upravljati svime. Zahvaljujući kompleksnoj vezi između materije i psihe, možemo uočiti smisao u onome kroz šta tijelo prolazi, osjeća i imenuje, i ne govoreći njegovim vrlo evokativnim jezikom”.

 “Ništa nije bezazleno u našoj obiteljskoj povijesti. Živimo s njom i ne misleći na nju, iako je uvijek prisutna u pozadini; nismo svjesni živahnog, vitalnog karaktera našeg genealoškog stable. “Desilo se što se desilo”. U suštini, zar je to uopće važno? Mi ne poznajemo skoro ni jednu podrobnost iz života naših predaka, za nas je važno da živimo danas i da profitiramo u sadašnjem vremenu! Ipak, ako se potrudimo pomjeriti se prema dijelu ploveće sante koji je uronjen u vodu, možemo uočiti do koje je mjere naša genealoška povijest bogata, kompleksna, misteriozna, prepuna tajni, neistraženih kutaka, strasti i obrata”.

U knjizi su obrađena sljedeće teme: Odsustvo samog sebe: Problemi identiteta, Nemoguć spoj, Profesionalni, društveni i finansijski poraz, Patiti, uvijek i još; Zalozi mog genealoškog mjesta: Doći na svijet, Moje mjesto u trokutu otac/majka/dijete, U potrazi za spolnim identitetom, Pripadanje obitelji, Izliječiti prošle patnje, ‘Odmetnik od zakona’, Prenošenje negativnih osjećaja: Nikada više to!; Kako zauzeti svoju poziciju?: Izaći iz obiteljske matrice, Izliječiti se od svoje obitelji, U središtu psihogenealoške seanse.

Sjećam se kad sam svojevremeno u Školi za izbjeglice-građane Bosne i Hercegovine u Sloveniji pitala djecu šta žele postati kad odrastu. Jedan dječarac od 10-12 godina mi je požurio odgovoriti: “Švercer autima”. Iznenađena, upitala sam: “Kako to?” – misleći u najmanju ruku da je to nelegalna djelatnost, a dječak je punim ustima odgovorio: “To mi je i tata”. Možda ćemo objašnjanja ambicija ovog dječaka naći u ovoj zanimljivoj knjizi.

U poratnom vremenu se često čulo: “On je četnik/ustaša, i svi su mu u familiji četnici/ustaše”. Na ovom mjestu nemam nikakvo objašnjenje ili opravdanje za ovakvu konstataciju, ali bih za sva opasna zastranjivanja u ponašanju ponudila rečenicu iz knjige koja u posljednje vrijeme zaokuplja moju pozornost: “Najbolji džihad jest onaj kojim čovjek pobjeđuje sama sebe”, (Hadis).

Dakle, nije  sve u tajnama našeg genealoškog stabla, ma šta knjiga “Psihogenealogija” ‘kaže’. Veliki dio odgovornosti za ponašanje je na nama.

 

Autor 1.12.2011. u 15:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija