Pupovac u Banja Luci metafora je hrvatskog odnosa prema Dodiku

Boris Pavelić
Autor 11.1.2022. u 11:27

Izdvajamo

  • Nakon svega, relevantno ostaje tek jedno jedino pitanje: tko će u Republici Srpskoj zaštititi Bošnjake i Hrvate? Tko će zaštititi te ljude, danas od straha, sutra od nasilja? Tko će ih poštedjeti reprize 1992? Hrvatska je, ponajviše u Europi, pozvana da na to pitanje odgovori – jer ima višestruku moralnu obavezu. A to, što ona o tome šuti, u najmanju je ruku sramotno naličje njezina hinjenog europejstva.

Povezani članci

Pupovac u Banja Luci metafora je hrvatskog odnosa prema Dodiku

Photo: Boris Scitar/PIXSELL

Deklarativno ne, faktički da – tim se sloganom može jezgrovito odgovoriti na dilemu podržava li današnja hrvatska vlast separatizam Milorada Dodika, a on nudi i ključ za razumijevanje naoko iznenađujućeg odlaska Milorada Pupovca, ključnoga koalicijskog partnera u Vladi Andreja Plenkovića, na akademiju u povodu protuustavnog i separatističkog 9. januara, Dana Republike Srpske, u subotu, 8. siječnja, u Banja Luci.

Ovo je ključna činjenica: Hrvatska je na tom otvoreno separatističkom, paradržavotvornom skupu, na kojemu je demonstrativno prikazana oružana, šovinistički ideologizirana sila Republike Srpske, imala svog poluslužbenog predstavnika, političara iz najužega koalicijskog kruga hrvatske Vlade. To je jedina nepobitna činjenica u odlasku Milorada Pupovca u Banja Luku. Sva ostala naknadna objašnjenja i opravdanja – naročito ona Andreja Plenkovića i Srpskoga narodnog vijeća – manje su važna, ako ne i potpuno deplasirana. Tako se još jednom potvrdilo kako današnja hrvatska vlast, dok se deklarativno zauzima za cjelovitost i teritorijalni integritet BiH – što je hrvatski premijer Plenković u ponedjeljak još jednom izrijekom ponovio – istodobno ne prestaje slati jasne signale podrške Dodiku u njegovu opasnom – moralno nepodnošljivom a politički ekspanzionističkom – pohodu u osamostaljenje Republike Srpske. U ovome konkretnom slučaju, tužno je što je u toj “operaciji dvoličnosti” pristao sudjelovati čak i Milorad Pupovac, političar koji je svoj vlastiti kredibilitet u Hrvatskoj izgradio baš na opoziciji takvim prijetvornim politikama konfrontacije.

Hrvatska vlada i Srpsko narodno vijeće tvrde kako takva interpretacija nije točna. Premijer Plenković u ponedjeljak je izjavio kako je Pupovac u Banja Luci “bio na akademiji, išao u svojstvu Srpskoga narodnog vijeća. (SNV)”. “Poslane su poruke i o obnovi Banije. On tamo nije ništa govorio niti je imao nekakvu ulogu”. “Što se tiče poruka”, dodao je, “mi smo protiv svih koje imaju separatističke konotacije.”

Sve to zvuči onoliko neuvjerljivo s koliko je nonšalantne ravnodušnosti izrečeno. Ako je Pupovac i “išao u svojstvu SNV-a”, zašto smo to doznali tek dva dana nakon događaja? Uostalom, kako se to, u ovakvim situacijama, može razdvojiti Pupovčeva uloga predsjednika SNV-a od njegova položaja predsjednika Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), ključnoga koalicijskog partnera u Plenkovićevoj Vladi? Ta nije li jedan od najbližih Pupovčevih suradnika u SDSS-u, potpredsjednik Glavne skupštine SDSS-a Boris Milošević, istodobno i potpredsjednik Plenkovićeve Vlade? Jest. I tko onda određuje u kojem je to svojstvu Pupovac išao u Banja Luku: kao predsjednik SNV-a, ili kao koalicijski partner u Vladi? Uostalom, čak da je i išao samo “u svojstvu SNV-a”, trebalo bi odgovoriti na pitanje: je li čelniku srpske samouprave u Hrvatskoj mjesto na skupu u susjednoj državi, na kojemu vođa Srba u BiH vrši smotru naoružanih postrojbi i najavljuje odcjepljenje, i oružjem ako treba?

Argumentima sličnima Plenkovićevim poslužio se i SNV. Deutsche Welle, naime, od SDSS-a je zatražio objašnjenje zašto je Pupovac bio u Banja Luci, a odgovor je stigao od SNV-a, što je još jedan detalj koji sugerira kako Pupovac ne želi da se njegov odlazak u Banja Luku povezuje s politikom i s hrvatskom Vladom. Ali on to, nažalost, naprosto ne može izbjeći. SNV tvrdi kako “sudjelovanje SNV-a na subotnjoj Svečanoj akademiji, 8. januara 2022., povodom dana Republike Srpske u Banja Luci nije imalo politički karakter, niti ga tako treba tumačiti.” Sudjelovanje SNV-a, još dodaju, “ne može imati nikakav utjecaj na političke procese u BiH, kao ni na odluke pojedinaca ili institucija”, a Pupovac je u Banja Luku išao iz dva razloga: prvi je “nekoliko desetaka hiljada Srba koji su izbjegli iz Hrvatske tokom rata, za vrijeme akcija Bljesak i Oluja, te se tamo trajno nastanili”, a drugi činjenica “da su upravo institucije RS-a bile ključne u humanitarnoj pomoći” kojom je SNV pomagao nastradalima u potresu na Baniji. “Kada bismo bili u situaciji da iznosimo političke stavove u pogledu BiH”, naglasili su još iz SNV-a, “oni bi počivali prvenstveno na politici mira i mirovnog sporazuma koji je na snazi, vrijednostima unutrašnjeg dijaloga, uzajamnog priznanja i međunacionalnog pomirenja. SNV je, kao i druge ključne srpske institucije u RH nastao na tim vrijednostima prije 25 godina, i na osnovi njih dosljedno djelujemo i postižemo rezultate. Možemo samo izraziti žaljenje što u današnjoj raspravi oko BiH ne vidimo ni dovoljno zagovora, ni dovoljno zagovornika takvih vrijednosti”.

I ti argumenti pate od ozbiljnih nedosljednosti. Prva je i osnovna ona koju smo već istakli: tko, naime, određuje u čije je ime Pupovac bio u Banja Luci? SNV, Dodik ili javnost? Možemo li zamisliti da je Dodik bio i više nego zadovoljan činjenicom što je u Banja Luku došao baš predsjednik SDSS-a i Plenkovićev koaliciji partner, a ne, primjerice, netko iz čelništva SNV-a, tko ne djeluje u SDSS-u? Naravno da možemo: jer da su Plenković i Pupovac uistinu htjeli odvojiti politiku od humanitarnih pitanja, u Banja Luku išao bi uistinu netko iz SNV-a, a nikako ne predsjednik stranke koja je jedan od najvažnijih koalicijskih partnera Plenkovićeve vlade. Slični se protuargumenti mogu izreći i za tvrdnje kako je Pupovčev odlazak u Banja Luku poruka solidarnosti sa Srbima izbjeglim iz Hrvatske te zahvalnosti za humanitarnu pomoć što je iz RS u Hrvatsku došla poslije potresa: postoji, naime, bezbroj politički mudrijih načina da se takva solidarnost i zahvalnost izraze, nego što je sudjelovanje na zlogukome skupu zbog kojega se, po matrici frapantno nalik onoj s početka devedesetih, opet trese cijeli Balkan.

Naposljetku, iz SNV-a poručuju kako bi njihovi stavovi – “kada bi bili u situaciji da ih iznose” – “počivali prvenstveno na politici mira i mirovnog sporazuma koji je na snazi, vrijednostima unutrašnjeg dijaloga, uzajamnog priznanja i međunacionalnog pomirenja”. Ali, otkud to da “nisu u situaciji da ih iznose”? Tko ikome brani da govori što misli? Štoviše – bilo bi ljekovito i dobrodošlo da baš SNV, a ništa manje i SDSS i cijela Plenkovićeva Vlada, kada je riječ o BiH, gromoglasno zagovaraju “politiku mira i mirovnog sporazuma koji je na snazi, vrijednosti unutrašnjeg dijaloga, uzajamnog priznanja i međunacionalnog pomirenja”. Da, istina je da je “SNV, kao i druge ključne srpske institucije u RH, nastao na tim vrijednostima prije 25 godina, i na osnovi njih dosljedno djeluje i postiže rezultate”. Sve je to istina – ali je tim više razočaravajuće da Milorad Pupovac, što reče Plenković,  “tamo nije ništa govorio niti je imao nekakvu ulogu”. Umjesto da je – kad je već otišao – Pupovac u Banja Luci jasno i glasno zagovarao “politiku mira i mirovnog sporazuma koji je na snazi, vrijednosti unutrašnjeg dijaloga, uzajamnog priznanja i međunacionalnog pomirenja” – sve ono, dakle, što se protivi politici Milorada Dodika i RS – on “tamo nije ništa govorio, niti je imao nekakvu ulogu” – osim, eto, uloge koju ima, htio on to ili ne – predsjednika SDSS-a i koalicijskog partnera u Plenkovićevoj vladi. Ne preostaje nam, dakle, ništa drugo nego, zajedno sa SNV-om, “izraziti žaljenje što u današnjoj raspravi oko BiH ne vidimo ni dovoljno zagovora, ni dovoljno zagovornika takvih vrijednosti”.

No, ne bi Pupovčev odlazak u Banja Luku bio vrijedan tolike pažnje – jer može se, s druge strane, razumjeti da čelnik hrvatskih Srba naprosto mora balansirati između Zagreba, Beograda i Banja Luke, što nipošto nije lako – kad ne bi naročitom težinom svjedočio o intenzitetu ravnodušnosti koju današnji politički Zagreb pokazuje prema zloslutnoj krizi u Bosni i Hercegovini. Ako je, naime, čak i jedan Milorad Pupovac – u Hrvatskoj bez ikakve sumnje političar mira i suočavanja s prošlošću – pristao sudjelovati u toj dvoznačnoj igri očijukanja Zagreba s Dodikom, tada postaje jasno kako u današnjoj hrvatskoj politici, osim politički slabog Možemo!, nema više baš nikoga tko bi se želio istinski suprotstaviti ovome novom valu velikosrpskoga razaranja Bosne i Hercegovine.

A to je više nego poražavajuća spoznaja. Proteklih dana, u mjestima stradanja Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj – u Prijedoru, u Janji kod Bijeljine, u Gacku, u Foči, u Brčkom, čak na sarajevskoj Ilidži – zastrašivali su povratnike pucnjima, pjevanjem četničkih pjesama, skandiranjem Ratku Mladiću… Na policijskom defileu u nedjelju u Banja Luci, neposredno iza Milorada Dodika, stajao je i ratni zločinac Vinko Pandurević, ratni zapovjednik Zvorničke brigade Drinskog korpusa Vojske RS, osuđen pred Haškim sudom na 13 godina zatvora zbog sudjelovanja u genocidu u Srebrenici. Pod tribinom defilirali su policajci u odorama identičnim onima “crvenih beretki” Milorada Ulemeka Legije, zapovjednika Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije, jednoga od najzloglasnijih Miloševićevih eskadrona smrti, i pjevali šovinističku srpsku pjesmu, dok je Milorad Dodik s tribine poručivao kako je “RS  naša država, tko god to nama osporavao”, a da je BiH “jednaka ideji o ustaškoj državi iz prošlog stoljeća”.

Na sve to, Hrvatska šuti. Šuti i njezin predsjednik Zoran Milanović, koji običava izjavljivati kako Milorad Dodik nije najveći problem u BiH. Bilo bi zanimljivo čuti misli li to još uvijek. Kao da šuti i Andrej Plenković – toliko su naime “glasne” njegove prigodne deklaracije o tome kako smo “mi protiv svih poruka koje imaju separatističke konotacije.” A kako smo mi to protiv njih? Time što u EU praktički blokiramo sankcije protiv Dodika? I time što naš glavni koalicijski partner odlazi na Dodikov vampirski 9. januar u Banja Luku? Sramotno je, shizofreno i politički suicidalno ponašanje hrvatske vlasti prema BiH: dok, s jedne strane, šalje prosvjedna pisma kada se u RS slave psihopati poput majora JNA Milana Tepića koji je 1991. kod Bjelovara izazvao tragediju detoniravši cijelo skladište oružja, s druge strane aktivno podržava današnju varijantu iste te politike, to novo poglavlje stare pripovijesti o Velikoj Srbiji.

Nakon svega, relevantno ostaje tek jedno jedino pitanje: tko će u Republici Srpskoj zaštititi Bošnjake i Hrvate? Tko će zaštititi te ljude, danas od straha, sutra od nasilja? Tko će ih poštedjeti reprize 1992? Hrvatska je, ponajviše u Europi, pozvana da na to pitanje odgovori – jer ima višestruku moralnu obavezu. A to, što ona o tome šuti, u najmanju je ruku sramotno naličje njezina hinjenog europejstva.

Boris Pavelić
Autor 11.1.2022. u 11:27